ALDEMARISKO, Alojzije

ALDEMARISKO, Alojzije (Aldemoresco, Moresco, Morisko, Lodovico), maršal Sicilije, admiral napuljske mornarice, namjesnik kralja Ladislava u Ugarskoj i Hrvatskoj (Napulj, ? — Napulj, 1414). Sin Matije, funkcionara Ivana I i njegove druge žene Gisolde Loderice. U travnju 1384. sudjelovao je u vojni Karla Dračkog protiv Luja Anžuvinca u Bariju. Od 1389. nosi titulu marescallus Kraljevine Sicilije. Bio je jedna od najvažnijih osoba na dvoru kralja Ladislava koji ga je 14. VII 1402. imenovao namjesnikom za Hrvatsku, Ugarsku i Slavoniju. U tim zemljama upravo tada počinje pokret protiv kralja Žigmunda što ga je vodio primas Ugarske Ivan Kanižaj uz pomoć pape Bonifacija IX, pristaše napuljskog kralja. Bonifacije IX je pozvao crkvene dostojanstvenike Ugarske i Hrvatske da pristanu uz Ladislava te odredio kardinala Angela Acciaiolija da prati kralja Ladislava u Dalmaciju i dao mu velika ovlaštenja kako bi osigurao krunu svom štićeniku. Ladislav je pak pastigao naklonu neutralnost Venecije dajući joj veća obećanja za slobodan promet u dalmatinskim gradovima. A. je već u srpnju 1402. došao u Dalmaciju na čelu vojne ekspedicije s namjerom da primora dalmatinske gradove da se predaju Ladislavu. Krajem rujna te godine pojavio se u Zadru tražeći da Zadar prizna Ladislavovu vrhovnu vlast, što je i postigao 3. IX 1402. Kad je A. dobio i podršku bosanskog vojvode Hrvoja, Ladislava je priznala i Vrana (12. X 1402). Predaji Vrane pridonijelo je i to što je Emerik Bebek, gospodar Vrane i bivši hrvatsko-dalmatinski ban, ostavio Žigmunda te prešao na stranu Ladislavovih pristaša. Nakori pada Vrane, započinje protiv Žigmunda opći pokret u Hrvatskoj i u Ugarskoj (20. X 1402. A. je osvojio tvrđavu Ljubač kod Nina, a 19. studenog iste godine Šibenik). Ne mogavši slomiti opoziciju u Splitu, Dubrovniku i Kotoru, A. se odlučio na vojnu, pa je uspio da Ladislavovu vrhovnu vlast priznaju Split (21. XII 1402), a potom i Kotor. Početkom 1403. pristaju uz napuljskog kralja otok Rab, Cres i krčki knez Nikola Frankapan, dok su Dubrovčani odlučno čuvali svoju autonomiju. Obavljajući namjesničku funkciju na cijeloj dalmatinskoj obali, A. je omogućio kralju Ladislavu dolazak u Dalmaciju u srpnju 1403. Početkom kolovoza obojica su napustila Dalmaciju i vratili se u Napulj. God. 1407. dodijeljena mu je za zasluge ad interim titula velikog admirala. Kad je 1409. dobio od Ladislava titulu potkralja (vicerex), uputio se ponovno u Dalmaciju s namjerom da sačuva posljednje ostatke Ladislavove države i preuzme zadatak vojvode Hrvoja. Međutim, u pomorskoj bitki što se vodila na području između Korčule i Stonskog kanala Aldemariskovu flotu porazilo je dubrovačko brodovlje. Time je propala i posljednja Ladislavova nada da se domogne ugarsko-hrvatskog prijestolja. Kipar Antonio Baboccio da Piperno podigao mu je 1421. spomenik u crkvi San Lorenzo Maggiore u Bariju s francuskim natpisom na kojem se veličaju njegove zasluge.