CESARIĆ, Dobriša

CESARIĆ, Dobriša (Dobroslav), pjesnik i prevoditelj (Slavonska Požega, 10. I 1902 — Zagreb, 18. XII 1980). Otac mu Đuro, šumarski inženjer, s obitelji 1905. seli u Osijek, gdje je Dobriša 1908–12. polazio osnovnu školu, a 1912–16. nižu realnu gimnaziju. God. 1916. otac mu je premješten u Zagreb pa je na Prvoj i Drugoj realnoj gimnaziji C. završio više razrede i 1920. položio ispit zrelosti. Iste godine upisuje se na pravo u Zagrebu, a iduće prelazi na studij filozofije Filozofskog fakulteta te istodobno radi u Računarskom uredu. Od 1924. do 1926. radi u arhivu HNK u Zagrebu, a 1929–41. u Školi narodnog zdravlja kao lektor zdravstvenih edicija te knjižničar Higijenskog zavoda. God. 1941. premješten je u Ured za hrvatski jezik. Od 1945. do umirovljenja 1958. u Nakladnom zavodu Hrvatske (poslije Izdavačko poduzeće »Zora«) urednik je biblioteka Slavenski pisci, Jugoslavenski pisci i Suvremeni pisci Hrvatske. Dobio je Nagradu Saveza književnika Jugoslavije za knjigu Osvijetljeni put (1953), »Zmajevu nagradu« za Izabrane pjesme (1961), Nagradu »Vladimir Nazor« za Izabrane pjesme (1965) i za životno djelo (1969), nagradu društva Association littéraire artistique »Poesie vivante« za knjigu Lumieres sauvées (1969) te Goranov vijenac (1976). RTV Zagreb i Filmoteka 16 snimile su nekoliko dokumentarnih reportaža i obrazovnih filmova o Cesariću. God. 1977. održan je u Osijeku i Slavonskoj Požegi znanstveni skup o njegovu pjesništvu. Od 1951. redoviti je član JAZU. God. 1962/63. predsjednik je Društva književnika Hrvatske. Njegove skulpture izradili su G. Antunac i K. Angeli Radovani; crteže A. Mezdjić, S. Šohaj, J. Miše, M. Stančić, J. Vaništa, Z. Kolacio i N. Reiser; plakete bareljefe Marija Ujević i I. Sabolić. U Gradskoj knjižnici u Osijeku uređena je njegova spomen-soba. — Književnim radom počeo se baviti već u nižim razredima gimnazije. Prvu pjesmu I ja ljubim... tiskao je u zagrebačkomu omladinskom listu Pobratim (1916, 10), a kao maturant objavljuje u Galogažinoj Kritici pjesmu Buđenje šume (1920, 3), koja će poslije ući u mnoge izbore njegove poezije. Pjesme kojima se od 1923. javlja u Savremeniku navijestile su već budućeg pjesnika Spasenih svijetala, Osvijetljena puta i Slapa. God. 1923. s V. Majerom pokrenuo je i uredio Ozon, jedini objavljeni broj revije za umjetnost. Susret s M. Krležom i suradnja u Književnoj republici (1924–27) prinose proširenju tematike i punoći izraza njegovih stihova. Objavljivao je još u mnogim časopisima i listovima: Književnik, Hrvatska revija, Hrvatsko kolo, Hrvatski dnevnik, Hrvatski list, Pečat, Antena, Pantheon, Literatura, Obzor, Nova Hrvatska, Vienac, Hrvatski narod, Novosti, Forum, Književnost, Politika, Vjesnik, NIN, Rad JAZU, Republika, Kolo. God. 1931. u vlastitom izdanju objelodanio je prvu knjigu pjesama Lirika, koju je nagradila JAZU kao najbolju pjesničku zbirku. Uvrštene su mu 1933. pjesme u antologiju Z. Gorjana Kroatische Dichtung (Zagreb) i N. Mirkovića Jugoslawische Dichter (Beograd). Na natječaju Društva hrvatskih književnika 1936. između 137 pjesama nagrađena je njegova pjesma Trubač sa Seine (Matoš u Parizu). Nakon Lirike tiskao je više knjiga pjesama, u koje uz objavljene uvrštava i nove pjesme. To su knjige Spasena svijetla, Izabrani stihovi, Pjesme, Osvijetljeni put, Goli časovi, Izabrane pjesme i Slap. Za života mu je objavljeno još šest knjiga, ali u njima nema novih pjesama. Pjesme su mu prevedene na slavenske jezike (ruski, poljski, češki, slovački, slovenski; makedonski, bugarski), na engleski, njemački, francuski, talijanski, danski, španjolski; hindu, mađarski, rumunjski, turski, gruzijski, albanski, latinski i esperanto. Vezanim stihom nastavlja na A. G. Matoša i V. Vidrića te krši tradicionalnu silabičku organizaciju stiha u hrvatskom pjesništvu. Njegov jezik ritmički oblikuje politonsku jampsku intonaciju koja nastaje iz unutrašnjih poticaja poetske građe te, usklađena s prirodnim ritmom štokavštine, postaje određnicom njegova lirskog diskursa. U vrijeme snažna razvitka slobodnoga stiha C. piše isključivo vezanim stihom, ali je on slobodniji od mnogih nevezanih stihova jer je prilagođen prirodnom zahtjevu jezika, nerijetko s leksemima i sintagmama svakodnevna govora. Narativni tijek pjesama utemeljen je na jasnim imenovanjima i određenjima a da njihov kontekst nije izgubio na višeznačnosti. Riječ je uglavnom strogo birana i krajnje oslobođena. Odatle dojam jednostavnosti i naglašena identifikacija čitatelja i lirskog subjekta. Cesarićev jezik na jednostavan način izriče moderne sadržaje: otuđenje od urbane civilizacije (Pjesnik, Jesenja pjesma), doživljaj bola kao osnovne egzistencijalije (Sakriveni bol, Krik), povijesno iskustvo vječnog vraćanja (Povratak, Pred jednom starom nadgrobnom pločom). Temeljna je tema Cesarićeve poezije život i smrt kao njegova antiteza, i u tom odnosu izražava radost i bol, što je u nekim pjesmama verbalno jasno (Slutnja, Mala kavana, Ljubavno predvečerje, Mrtvac, Pjesma o smrti, Kad budem trava, Srce), a u nekima sadržano u slikama i simbolima (Jesenje jutro, Jesenje popodne, Šetnja, Rana ptica, Slavonija, Početak proljeća, Proljetna kiša, Breze na ulici, Sijeno, Plesačica, Slavlje večeri, Šturak, Tiho, o tiho govori mi jesen, Poludjela ptica, Oblak), kojima nastavlja na impresionističko-simboličku poeziju. Toj se poeziji približava i po ritmičko-muzičkim svojstvima svojih stihova, ali ne i po stilsko-jezičnoj dorađenosti. Prema bližoj tradiciji tražio je vlastiti izraz nalazeći ga i u osebujnoj sintezi s romantičkim postupcima. Uzrok velike popularnosti Cesarićeve poezije nije samo njena jednostavnost i jasnoća nego još više narativnost. Cesarićevu doživljavanju života bliska je struktura romance i balade te njegova lirika sadržava elemente priče na kojoj se gradi osnovni lirski doživljaj, najčešće otvoren za različita shvaćanja i tumačenja. Čak i u pjesmama od desetak stihova, kakvih ima dosta, zna sažeti završenu priču s osjećajnom i misaonom lirskom poantom. Lirska koncentracija ne samo da nije jedini sadržaj Cesarićevih pjesama nego nije ni gusta ni primarna; ali ipak je bitan doživljaj, cesarićevski originalan i lirski maksimalan, po čemu je C. prepoznatljiv među pjesnicima i neponovljiv. Tematizirajući dramu subjekta u otudenu svijetu, on je poeziji vratio i romantičarske topose: genitivnu metaforu, opoziciju svijetlog i tamnog, estetiku bola, ozvučenost stiha rimotvornim ponavljanjima i paralelizmima. U postupku ponavljanja stihova i strofa (u pravilu je prva ujedno i zadnja) daje istim riječima nova značenja i stvara čvrste cjeline unutar kojih je sadržan lirski doživljaj. U tročlanom sklopu ponovljenih riječi uz pojačavanje intenziteta lirskog doživljaja (Vagonaši) katkada ga i smanjuje (Kronos), a refrenom Pjeni se more (u istoimenoj pjesmi) pisanim po uzoru na refren Gavrana E. A. Poea postiže gustu koncentraciju slike u funkciji dubljega lirskog sadržaja. Jednostavnim pojmovnim i slikovnim pomagalima stvorio je više lirskih minijatura slavonskog pejzaža, ali je u nekima zavičajnost prevladana univerzalnim ljudskim sadržajem (Lađa u noći). U opreci prema prirodi kao utočištu smjestio je grad, drugo izvorište lirskoga govora i razvođe romantičarske estetike bola. Humanistička upućenost na čovjeka i njegov društveni prostor te druženje s Krležom; A. B. Šimićem i Cesarcem potaknulo je Cesarića na pisanje socijalnih pjesama, kojima na osebujan način nastavlja najbližu ekspresionističku tradiciju, bez ekspresionističkog gnjeva, pobune i patosa. Tim se pjesmama ujedno uklapa u realističku socijalnu literaturu svoga vremena, bez programatske tendencije socijalne literature. Od suradnje u angažiranom almanahu Knjiga drugova (1929) do lirskih zapisa iz predgrađa (Predgrađe, Vagonaši, Mrtvačnica najbjednijih), društvenoj tematici prilazi isključivo kao pjesnik, iznoseći je samo kao jednu od mogućih gnoseološko-tematskih osnovica u organizaciji lirskih situacija koje se bave problemom opstojnosti u vremenu. Svojim pjesničkim strukturama stvorenim sintetičkim poetskim eklekticizmom suprotstavlja se spoznajnom agnosticizmu (Povratak) i prevladava smrt kao neumitnu realnost (Pjesma mrtvog pjesnika, Slap). Pisao je i pjesme za djecu, koje su uglavnom objavljene u Zlatnoj knjizi svjetske poezije za djecu Zvonimira Baloga (Zagreb 1975). Iz bogate literature o Cesariću, među mnoštvom prigodničarskih i žurnalističkih napisa, izdvaja se kritički prikaz J. Bognera o izrazito pjesničkom a ne pragmatičkom shvaćanju socijalne motivike u Cesarićevu pjesništvu, što će poslije potkrijepiti i A. Barac. Uz rijetke izuzetke (S. Šimić) većina kritičara ima afirmativan stav prema »jednostavnosti«, »muzikalnosti« i »prihvatljivosti« Cesarićeve poezije. U strukturu njegova lirskoga govora najdublje su zašli neki »krugovaški« kritičari (B. Zeljković) i kritičari tzv. zagrebačke stilističke škole (Z. Škreb i A. Flaker). Njemački slavist V. Setschkareff istražuje versifikatorski tip Cesarićeva stiha kojim se ostvaruje »poetska atmosfera«, »sažeta umjetnost formuliranja« i »savršeno vladanje riječima«. Mnogi suvremeni kritičari zadržavaju se na analizi strukturne koncepcije njegove lirike te poetska-spoznajnom načelu — ideji o vječnom povratku (J. Kaštelan), a podosta njih je tematski razlaže (D. Jeremić, S. Raičković). Noviji radovi odlikuju se mnogostranošću pristupa i pokušajima zalaženja u dublje slojeve njegove umjetnosti uz pomoć znanstvene metodologije (V. Pavletić, K. Pranjić, J. Pogačnik). Posebno se zadržavaju na njegovu jeziku »svakodnevnih istina što kazuju neke bitne nemogućnosti« (A. Stamać) i versifikatorskom umijeću izišlom iz sukladnosti ritma stiha i ritma unutrašnjeg bića. Pisao je kritičke i memoarske tekstove: Li-Tai-Po (Ozon, 1923), Nove pjesme G. Krkleca (Ozon, 1923), O A. B. Šimiću (Književna republika, 1925), Prije tridesetgodina (Republika, 1953), Sjećanje na Gorana (Spomenica u počast 40 godišnjice SKJ 1919–1959, sv. 2, Zagreb 1960) i dr. Bavio se i uredničkim radom. Zajedno s D. Tadijanovićem i Š. Vučetićem uredio je knjigu Četrdesetorica (Zagreb 1955), pregled mlade hrvatske lirike. Zapažen je također njegov prevoditeljski rad. Preveo je Basne I. A. Krilova (s G. Krklecom) i niz novela s ruskog (I. S. Turgenjev. A. P. Čehov, M. Gorki; V. G. Koroljenko), njemačkog (H. von Kleist), bugarskog (I. Jovkov) i slovenskog (I. Kersnik). God. 1950. dobio je republičku nagradu za prepjeve Puškinovih stihova, a 1951. objelodanio je Knjigu prepjeva (Puškin, Krilov, Ljermontov, Gorki, Jesenjin, Goethe, Heine, Rilke). S osobitim »cesarićevskim lirskim odzvucima« (M. Franičević) prevodio je poeziju i s mađarskog, njemačkog i talijanskog jezika.