ERVAĆANIN, Mojo

ERVAĆANIN, Mojo (Rvaćanin, Manojlo), pjesnik (Dubica kraj Hrvatske Kostajnice, 5. VI. 1820 — Graz, 9. IX. 1851). Njegovi sinovi, publicisti i prevoditelji Manojlo i Mojo, prezime su promijenili u Hrvaćanin. E. je završio njemačku višu školu u Petrinji i zatim bio trgovac. Govorio je nekoliko stranih jezika, dopisivao se s ilirskim preporoditeljima, posjedovao bogatu knjižnicu, poznavao narodnu poeziju, srpsku i hrvatsku književnost svoga doba, pa i stranu. I sam je pisao iako ništa nije objavio. Njegovi se rukopisi nisu sačuvali, osim nekoliko pjesama u njegove unuke Jovanke Hrvaćanin, koje su proučavali Ruža Jojić-Mićić i I. Mamuzić. Po njihovu mišljenju E. je bio vukovac, pristaša ilirskog pokreta. Njegove starije pjesme su pseudoklasicističke i pod utjecajem L. Mušickog. Oda posvećena episkopu Stevanu Stankoviću iz 1841, Na sabor srbski, Tužba vernog rodoljubca i Pervi moje lire zvuci rodoljubne su pjesme, a ljubavne su U Etira plavom krilu i Ljubosavi (koju je potpisao sa »Ilir Serb iz Horvatska«) te ženi Jeleni posvećena Prva knjiga od Ljube moje i Čeznenja za Elom. U nekima se osjeća utjecaj narodne lirske poezije, a ispjevane su u desetercu. Jezik je pretežno narodni, ortografija dijelom pod utjecajem reforme V. S. Karadžića kao i starijeg načina pisanja, a pismo ćirilica i latinica.