MAĐER, Miroslav Slavko

MAĐER, Miroslav Slavko (Miroslav), književnik (Hrtkovci, 1. VII. 1929 — Zagreb, 14. VIII. 2015). Brat pjesnika Slavka. Završio gimnaziju u Vinkovcima 1950. te diplomirao južnoslavenske jezike i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1956. Bio je profesor u Osijeku 1957. te 1957–60. i 1962–65. u Vinkovcima (ravnao kazalištem 1960–62) te urednik i dramaturg na Radio-Zagrebu (Hrvatski radio od 1990) od 1965. do umirovljenja 1992. Nakon početne pjesničke suradnje u listu Srednjoškolac (1946, 6) surađivao među ostalim u periodicima Mladost (Beograd 1948), Izvor (1950), Republika (1950–70, 1972–75, 1986, 1995, 2002–15), Književna revija (1951; supokretač i urednik), Glas Slavonije (1952, 1960, 1963–64), Hrvatsko kolo (1952–53, 1955; Kolo, 1964–65, 1967, 2009), Krugovi (1952–58), Mogućnosti (1954–71, 1994, 1997, 2002, 2005–06, 2009, 2011), Slavonija danas (1954–55), Letopis Matice srpske (Novi Sad 1955, 1958–59, 1962), Savremenik (Beograd 1956–59), Književne novine (Beograd 1958–64, 1966), Riječka revija (1958, 1963), Godišnjak Matice hrvatske Vinkovci (1960, 1963–64, 1966–67, 1970; Godišnjak za kulturu, suvremena društvena i ekonomska pitanja, 1979; Godišnjak za kulturu, umjetnost i društvena pitanja, 1990–94, 1996, 1998–99), Književnik (1960–61), Revija (1961–64, 1967, 1969–70; Književna revija, 1992–95, 1997–98, 2008–09, 2011), The Bridge – Most (1967, 2012), Forum (1971–72, 1975–77, 1980, 1983, 1986, 1988, 1990, 1992–97, 1999–2000, 2002, 2004–05), Smib (1975–76), Radost (1979–80), Književna Rijeka (1996–97, 2000–01, 2006), Riječi (2000–01), Kaj (2008), Hrašće (2009) i Književnost i dijete (2014) te u mnogobrojnim zbornicima. U prve zbirke Mislim na sunce (1955) i Raskršće vjetra (1955) uvrstio i bratove pjesme te kao oznaku »nadopisivanja« na njegovo stvaralaštvo svojemu imenu dodao njegovo, potpisavši pjesme obojice; otad je bratov inicijal odn. ime sastavni dio njegova. U tridesetak pjesničkih zbirka raznolika diskursa, od slobodnih ritamskih struktura do razigranoga rimarija, od raspjevanih oblika do konciznih minijatura oblikovao je svijet različitih estetičkih polova i uočljive autobiografičnosti. Formativno vezan uz krugovaški naraštaj, otpočetka se motivski ukorjenjuje u zavičaj te ga kritika prepoznaje kao »najpotpuniju pjesničku osobnost iz Slavonije poslije Drugoga svjetskog rata« i kao »najeklatantnijeg pjesnika iskustva zemlje« nakon D. Tadijanovića (V. Rem). Zaokupljenost podnebljem potvrđuje u najvećem dijelu opusa, napose u zbirkama Lenije, zelene lenije (1965), Velika polja (1974) i Četrdeset devet (1979, Nagrada »Vladimir Nazor«) te, nakon povoljne recepcije, kao »himnik Slavonije« u zbirkama Pjevat će Slavonija (1982), Žita zemlje (1993) i Jesenja berba (1999), u kojima se kao promicatelj vitalističkih ishodišta uvijek iznova vraća korijenima, povezujući stalne topose s motivima djetinjstva i mladosti te osobama. Pritom preslikavanjem zavičajnih motiva i rapsodičnim bilježenjem viđenoga ostvaruje iznimnu slikovnost, težeći na stilskoj razini plošnoj naraciji, a u referencije na krajolike ugrađuje i refleksije. Određen kao »pjesnik ravnice« i »panonske elementarnosti« te sučeljen sa zemaljskim uvjetovanostima, u oblikovanje pjesničkoga svijeta utkiva specifičnosti mentaliteta, napose osjećaje prkosa i neuništivosti (Pjevat će Slavonija), ali i potrebu za unutarnjom zapitanošću i traženjem univerzalnoga i vječnoga. Stoga u prepoznatljivu znakovlju otkriva osobne i opće putokaze, naznačujući ih višeslojnim poetskim slikama prirodnih zadanosti te sugerirajući dubine svoje percepcije svijeta (Kraljevina srca). Otvorenost egzistencijalnim temama, osobito zabrinutost za čovjeka u nesigurnu vremenu, ispovijeda u zbirci Utaman (1957) te, izravnije, u zbirkama U čovjeku (1961) i Nedavna davnina (1986). Utjecaj nadrealizma očituje preispitujući odnos pjesnika i poetske funkcije u Antenama riječi (1962), a vjeru u život i pjesničko poslanje u Pjesmama iz nedoumice (1975). Zbirkom Putna glazba (1996) proteže motiv putovanja na vlastito i općeljudsko postojanje kao stanovito lutanje (Stihovi s cesta, Tumaranje životom), propitujući mogućnosti pjesničkoga bivanja. Metaforičko sustizanje cilja, spoznaju prolaznosti i teškoće prihvaćanja egzistencijalnih danosti kao posljedice poetskih uvida naznačuje u konciznim stihovima zbirke Kolodvori jave (2001), a te tematske konstante s izrazitijim ontološkim preokupacijama razrađuje u zbirkama Dnevna potrošnja (2006) i Stihovi dugih naslova (2007, Nagrada »Tin Ujević«); u posljednjoj ironizira pomodnost suvremenoga pjesništva (Današnji pjesnici prosiplju muze kao atraktivno ubrzanje prolaznosti), a njegov smisao propituje u zbirci Daleki vlak (2008). U zbirci Izgubljene prolaznosti (2009) motri granice vlastitoga stvaralaštva, ali i postojanja, istjecanja vlastite biti (Ništa se neće posebno dogoditi, Od gologa srca), a stihovima pomirenosti s vremenskom protočnošću u zbirci Kasni rimarij (2011) produbljuje pogled na pjesničko poslanje i život (Stota – Penjem se smjerno iznad zemnih utvara, Osamdesettreća – Zemlja je istrošila ljude i sama se kopni). Neobjavljene pjesme od 1943. skupio je u zbirci Beskrajni kraj (2008). Oblikujući poetiku različitim izražajnim sredstvima, blizak naturalizmu, autobiografizmu, regionalizmu i imaginizmu, Mađer je bujnošću jezika, napose osebujnom retorikom, ritmičnim strukturama i težnjom za sveobuhvatnosti evidentiranja, stvorio iznimno raznolik opus. Izrazit lirski senzibilitet očitovao je i u prozi, koju je temeljio na refleksivnim, intelektualističkim i esejističkim opservacijama, usporavajući fabulativnu dinamičnost te aludirajući na suvremenu hrvatsku zbilju. U romanu Asser Savus (1978), s autobiografsko-sentimentalnim referencijama na dječačke i mladenačke dane, oživljava zbivanja u rodnom kraju potkraj 1940-ih, a u romanu Gdje lopoči cvjetaju (1996) ironično-satirično prikazuje vinkovačko ozračje u 1960-ima. Osobnu kroniku nastavlja u romanu Lirski susjed (2003, Nagrada »Josip i Ivan Kozarac«) žanrovskim prepletom dnevničke i esejističke proze te zapažanjima o spisateljskom pozivu i književnosti. Nasljedujući camusovsko egzistencijalističko beznađe, u romanu Snovi (2006) likom antijunaka kritički motri devijantnost suvremenosti, a refleksivnost očituje i u kratkim pričama Oči neba (2005) te, naklonjen sudbini »malih ljudi«, otkriva svijet vlastite svagdašnjice u zbirci crtica, novela i humoreska Domaće stvari (2010). I u djelima za djecu – pjesničkim zbirkama Pišta s vašarišta (1975), Ispod klupe (1981) i Zavičajni tim (2001) te zbirkama priča Djedovo slovo (1981) i Leteći šaran (1996, dijelom emitirano na Hrvatskom radiju u emisiji Priče za laku noć) – evocira djetinjstvo; izbor iz dječjega opusa tiskan je u knjizi Dječje priče, pjesmice, humoreskice, radio-igre i bilješkice (2007), a samostalno pjesma Pišta oko svijeta (Zagreb 2013). Autor je dvadesetak drama izvođenih na radiju i TV (Takve sude za lude, 1964; Čovjek koga nema, 1972; Junaci, 1973; Zagonetka, 1974; Kako je bilo ili kako nije bilo, 1976; Pričam pjesmu, 1989; Pravo stanje stvari, 1991; Srijemski put, 1995; Ustati, 1999), skupljenih u knjizi Junaci (2003), niza radijskih, TV i kazališnih adaptacija, među kojima dramatizacija romana Đuka Begović (I. Kozarac, HNK u Osijeku 1973) i Mrtvi kapitali (J. Kozarac, HNK u Osijeku 1976), prilagodba romanâ za emisiju Radio-roman, koju je i uređivao, te scenarija za Vinkovačke jeseni (1967–99). Objavljeni su mu izbori iz poezije Izabrane pjesme (1969, Nagrada MH; 1991, Nagrada HAZU 1993) i Razgovor stvari (2007), zbirka pjesama iz ostavštine Stari hram (2017), zbirke zavičajnih putopisnih zapisaka Neput (1989), bilježaka, osvrta i kritika Pjesnikova lektira (2004, Nagrada »Julije Benešić«), ogledâ Studij pjesme (2007), kolumna Zavičajni zapisi (2009), crtica, kolumna i polemika Privatni časopis (2012) i stihovanih eseja o književnim velikanima Nedostižni (2015) te Izabrana djela (2014–2019). Priredio i supriredio knjige Lirika (Vinkovci 1955), Bune i bujice (Vinkovci 1959), Pjesme V. Nazora (Beograd 1973), Slavonske minijature (Osijek 1975), Vrijeme nas (Zagreb 1979), Književna kritika o poeziji Anđelka Vuletića (Zagreb 2008) i Aforizmi i drugi prilozi J. Ščrbašića (Slavonski Brod 2010) te niz izdanja u vinkovačkim nakladnim kućama Privlačica i Riječ (J. Ivakić, Pripovijesti. Inoče, 1994; N. Jukić, Izabrane pjesme, 1996; Leksikon članova Društva hrvatskih književnika, 1999; Vinkovci u stihu, 1999; Rem, Ja mislim drukčije, 2000; Vječne pjesme hrvatske, 2004; Pjesnička polja, 2005; Ljerka Car-Matutinović, Jabuka puno krilo, 2007; Upamtite Vukovar, 2011). Pisao predgovore i pogovore (B. Hribar, Moja lipanjska kotlina. Vinkovci 1960; Marija Barbarić-Fanuko, Ogrlica od kiše. Zagreb 2003; Z. Tomičić, Nebo nad Moslavinom. Gornja Jelenska 2010). Autor je stihova u grafičkoj mapi Dubravke Babić List uspona (Zagreb 1987). Sa slovenskoga u suradnji preveo knjigu Ljubav T. Pavčeka (Zagreb 1998). Surađivao u Repertoaru hrvatskih kazališta, 1–2 (Zagreb 1990). Zastupljen je u pedesetak izbora, među ostalim Četrdesetorica (1955), Ljubav pjesnika (1956), Zlatna knjiga hrvatskog pjesništva (1970), Suvremeno hrvatsko pjesništvo, 2 (1971), Zlatna knjiga svjetske poezije za djecu (1975), Antologija hrvatske dječje poezije (1994) i Antologija hrvatske ratne drame (2011), sve tiskano u Zagrebu. Pjesme su mu uglazbili B. Mihaljević (Pjevat će Slavonija, Čuvaj našu barku, Lijeni Bosut, Mala cuna, Na pragu starom, Ti), P. Gotovac (Kukuruzi se njišu), J. Njikoš st. (U Borinci veselo je), H. Piliš (Koliba od granja), M. Bogliuni (Pjesma starog ratara), A. Radivojević (Kasni gost), M. Gavrilović (Panonska zemlja), V. Felker (Pjesma bosutskog ribiča) i B. Petrov (Mariji); neke od njih izvođene su i nagrađivane na festivalima u Slavonskoj Požegi (1969–70), Vinkovcima (1970), Splitu (1971) i Osijeku (1972, 1974, 1978, 1985, 2003). Izvedeni su mu recital Dvadeset proljeća (Narodno kazalište u Osijeku 1965) i igrokaz Pišta s vašarišta (Teatar »Žar ptica« u Zagrebu 1984). Prevođen na engleski, francuski, njemački, esperanto, mađarski, poljski, švedski, ruski, rumunjski, talijanski i slovenski jezik. Dobitnik je nagrada grada Zagreba 2009, »Dubravko Horvatić« za poeziju 2009. i »Dragutin Tadijanović« 2014. te nagrada za životno djelo »Vladimir Nazor« 1998. i »Josip i Ivan Kozarac« 1999. Karikature su mu izradili O. Reisinger (1953) i B. Dovniković (1960-ih), portrete B. Kopić (1960), M. Kapor (1963), P. Gol (1968), M. Schramadei (1968) i A. Kuman (1976). Ostavština mu se čuva u obitelji u Zagrebu.