MAGDIĆ, Milivoj

MAGDIĆ, Milivoj, publicist (Koprivnica, 22. V. 1900 — Zagreb, 3. III. 1948). Klasičnu gimnaziju polazio u Zagrebu do 1917, maturirao privatno u Bjelovaru 1918. Doktorirao pravo rigorozom u Zagrebu 1923. Za studija neko vrijeme predsjedao Jugoslavenskim akademskim klubom »Jurislav Janušić« te 1922–23. radio u Narodnoj zaštiti. Sudski prislušnik u Daruvaru 1924–26. te pristav u Pakracu i Staroj Pazovi 1927–28, odvjetnik u Osijeku 1929. Pristupio 1927. Savezu zemljoradnika, bio tajnik njegova kotarskoga vijeća u Pakracu i oblasni sekretar 1928, kad se, povezavši se s O. Keršovanijem i S. Maleševićem, priključio KPJ (spominje se i kao sekretar Crvene pomoći). Osumnjičen kao komunist, u veljači 1930. uhićen u Daruvaru te od kolovoza do listopada zatvoren u Zagrebu, gdje se potom nastanio; od pristaša KPJ ocrnjivan kao policijski doušnik. Uzdržavajući se publicistikom i prevođenjem, nastavio 1922. upisan studij na Filozofskom fakultetu (1931–32. djelatan u Studentskom sociološkom klubu). Od 1934. radio u zagrebačkoj podružnici Saveza privatnih namještenika, uključivši se u sindikalni pokret, od 1935. do raspuštanja 1941. u Radničkoj komori (pravni referent). Napisao je pravni dio Svestranoga gospodarskoga savjetnika (1934), priredio i protumačio Uredbu o utvrđivanju minimalnih nadnica, zaključivanju kolektivnih ugovora, pomirenju i arbitraži (1937), Uredbu o rješavanju radnih sporova (1940; i u Pravici, 23) i Propise o zaštiti građanskih lica pozvanih na vojnu dužnost (1941), sve tiskano u Zagrebu. S marksističkih polazišta pisao književnokritičke priloge i osvrte na kulturna i društvena zbivanja te radnopravne i sociološke članke u izdanjima Novosti (Beograd 1928), Rad (Beograd 1928), Selo (kalendar, Beograd 1929), Književne novine (1930–31), Socijalna misao (1930–33), Novosti (1931), Riječ (1931), Radnička zaštita (1932–33), Slobodna tribuna (1932), Zeta (Podgorica 1932–35), Krug (1933), Putevi (1933), Crveni kalendar (1934), Privatni namještenik (1934–36), Radničke novine (1934, 1936), Svoboda (Ljubljana 1934–35), Ujedinjeni sindikati (Beograd 1934), Zadrugar (kalendar, 1934) i Radnik (1936), prijevodima surađivao u Koprivama i Kulisi. Napisao je knjižice Klerikalizam nastupa (Zagreb 1934, dva izd.), Fašizam i radnička klasa (Zagreb 1935) i Abesinija (Zagreb 1935, suautor M. Kus Nikolajev) te predgovor knjizi S. Markovića Štedimlije Školovanje crnogorske omladine (Podgorica 1935), u kojima je među ostalim ustvrdio da je fašizam, sa suzbijanjem sindikata i državnim korporativizmom – u malograđanstvu prihvaćen zbog materijalne sigurnosti i poduprt Crkvom – neodrživ politički mit, nesposoban za nadilaženje klasnih razlika, te da bi se intelektualci trebali prikloniti radništvom predvođenu socijalizmu. Potaknut i čistkama u SSSR-u, potkraj 1936. udaljio se od sindikalnoga pokreta, zaključivši potom da se »ideal socijalizma ne može ostvariti djelovanjem u smislu marksističkih zasada« jer valja ostvariti »harmoniju između nacionalnog i socijalnog ideala« (Radnički glasnik, 1938, 7–8), a najposlije – nakon što je u ožujku 1939. ozlijeđen u napadu komunističkih sindikalista – i da je uzrok krize radničkoga pokreta upravo marksizam, zbog težišta na materijalnome i na nedovoljno snažnoj radničkoj klasi; za uspjeh bi bili nužni napori čitave »narodne zajednice« (Ibid., 1939, 3–4). Razrađujući tezu (Ibid., 10–11; 7 dana, 1940, 35, 52, 1941, 4–5), u knjižici Liberalizam i socijalna problematika u Hrvatskoj (Zagreb 1940; s drugim njegovim člancima uvršteno u izbor Ustaški put u socijalizam. Zagreb 2016) negativno je ocijenio utjecaj klasičnoga liberalizma i marksizma u Hrvatskoj i, polazeći od zamisli braće Radić, M. Šufflaya te osobito J. Šćetinca i papinskih enciklika Rerum novarum i Quadragesimo anno, promicao demokratski korporativizam. Surađivao 1941–42. u Radu i društvu (Petar Ilinić) i Gospodarstvu (Gjuro Marković) te 1942. nepotpisano priredio Džepni spomen godišnjak. Zauzimanjem I. Bogdana i T. Mortigjije u svibnju 1942. postao pročelnikom Odjela za prosvjećivanje i promidžbu u Glavnom savezu staliških i drugih postrojbi, bio stalni suradnik i od svibnja 1944. politički urednik Spremnosti. Privatno kritičan prema ustaškom režimu i načelno anglofilski orijentiran (A. Ciliga), ispreplećući raščlambe s promidžbom, pisao je o povratku iskorijenjene hrvatske inteligencije i radništva u »jedinstvo narodne zajednice«, gdje je rad časna dužnost (1942, 8, 10, 24), s čim u svezi je, u sklopu »hrvatskoga socijalizma«, odbacivao malograđanski životni stil (1943, 73). Spominjući stanovite »dječje bolesti«, uspostavu NDH prikazivao je kao izraz realističkoga aktivizma (1943, 70) te očuvanje države promicao kao nadstranački i nadideološki imperativ, nasuprot umjetnoj tvorevini Jugoslaviji, pri čem je – naznačivši da je savezništvo s Njemačkom uvjetno (1944, 106–107) – potkraj rata isticao kako bi vlastita oružana sila mogla omogućiti svrstavanje u novi protusovjetski blok (1945, 151, 166, 168). Partizanski pokret držao je prividno pluralističkim i u srži boljševičkim, sredstvom imperijalnih težnja SSSR-a, najposlije i velikosrpskim (1943, 66, 71, 85; 1944, 139–140). Istodobno je dokazivao da »autonomna ličnost« nije nužno povezana s liberalizmom (1943, 80) te – dijelom s osloncem na djela Pobuna masa J. Ortege y Gasseta (prikazao u Ekonomistu, 1941, 7–9) i Civitas humana W. Röpkea – pisao o odgovornosti intelektualaca i »vraćanju k čovječnosti« (1944, 137), o autonomiji književnosti (1944, 111–112), pa i o nužnosti kritičkih rasprava u javnom životu (1944, 144–145). Objavio i brošure A. G. Matoš (Zagreb 1936), Intelektualci prema marksizmu i liberalizmu (Zagreb 1942) i Najstrašnije razdoblje života seljačtva u Sovjetskoj Uniji (Zagreb 1943) te priloge u Hrvatskom narodu (1943–45), Hrvatskom selu (kalendar, 1943), Novom dobu (1943–44), Ustaškom godišnjaku (1943) i Novoj Hrvatskoj (1944–45). Izbjegavši u svibnju 1945, boravio u austrijskim logorima te u Lavamündu s Mortigjijom i J. Petričevićem za britanske vojne vlasti sastavio memorandum o neistovjetnosti hrvatske države i ustaškoga režima (tiskano u Petričevićevoj knjizi Izazov. Brugg 1987). Od 1946. u Rimu; povezavši se s K. Draganovićem, pisao o suđenju A. Stepincu, o D. Jovanoviću i kongresu Hrvata u Chicagu za Danicu (Chicago) i bilten Hrvatska riječ (Rim). Uhićen u ožujku 1947, izručen je FNRJ, na zagrebačkom Okružnom sudu u siječnju 1948. osuđen na smrt strijeljanjem. Dijelovi nedovršena rukopisa o Hrvatskoj 1918–45. tiskani su mu u Hrvatskoj reviji (Buenos Aires, 1955, 4; München—Barcelona, 1978, 2), a članak iz 1943. uvršten je u knjigu Dr. Milan Šufflay – znanstvenik, borac i mučenik (Zagreb 1991). Potpisivao se i kao Verus te šiframa M. Mć., M. Mić., m-ć, M-ć., Mgd. U NSK u Zagrebu čuva se njegov dramski nacrt Slučaj Vere Wagnerove (R II G-4-3), u Papinskom hrvatskom zavodu sv. Jeronima u Rimu kraća autobiografija (fond Draganović), u HDA dosje (Služba državne sigurnosti Republičkog sekretarijata za unutrašnje poslove SRH). Pjesmu mu je posvetio V. Vida (Glas sv. Antuna, Buenos Aires, 1948, 11). — Pogrješno mu se pripisuje roman istoimenoga sudca i odvjetnika u Varaždinu Jagodina ljubav (Zagreb 1934, 2013; Delnice 2005).