MALLINGER, Mathilde

MALLINGER, Mathilde (Malinger, Malingerova, Mallinger-Schimmelpfennig; Matilda), pjevačica, sopran, i pedagoginja (Zagreb, 17. II. 1847 — Berlin, 19. IV. 1920). Pjevanje učila u V. Lichteneggera u školi HGZ u Zagrebu 1859–63, u G. B. Gordigianija i F. Vogla na Konzervatoriju u Pragu 1863–65 (na završnom koncertu pjevala arije iz opera Ljubav i zloba V. Lisinskoga te Lucrezia Borgia i Lucia di Lammermoor G. Donizettija), potom u R. Lewyja u Beču, gdje ju je čuo F. Lachner i uz potporu R. Wagnera doveo u Kraljevsko dvorsko i nacionalno kazalište u Münchenu. Ondje je s velikim uspjehom debitirala u listopadu 1866. kao Norma (V. Bellini), a za angažmana do 1869. istaknula se u Wagnerovim operama kao Elsa u Lohengrinu (münchenska praizvedba 1867) i Elizabeta u Tannhäuseru (1867) te osobito kao Eva na praizvedbi Majstora pjevača (1868) pod ravnanjem H. von Bülowa. Prihvativši angažman u Kraljevskoj opernoj kući u Berlinu, ondje je imenovana kraljevskom pruskom komornom pjevačicom; od prvoga nastupa u travnju 1869. u ulozi Else (tamošnja praizvedba opere) do 1882, kad se zbog oštećenja glasnica povukla, u tom je kazalištu ostvarila vrhunce karijere te uz A. Niemanna i Pauline Luccu bila najistaknutija članica ansambla. Nastupala je i na berlinskim praizvedbama opera Majstori pjevači (1870) i Aida (G. Verdi, naslovna uloga, 1874) te bila zapažena kao Leonora (L. van Beethoven, Fidelio), Donna Anna i Grofica (W. A. Mozart, Don Giovanni i Figarov pir), Sieglinda (Wagner, Walküra) i Valentine (G. Meyerbeer, Hugenoti). Usporedno gostovala u Beču (Dvorska opera, Elsa, Lohengrin, i Gospođa Fluth, O. Nicolai, Vesele žene windsorske, 1875), Bayreuthu i Sankt Peterburgu. U Zagrebu nastupala na koncertima do 1866, a planirana gostovanja u zagrebačkoj Operi nisu ostvarena (suprug O. Schimmelpfennig von der Oye u njezino je ime za nastup 1873. tražio previsok honorar, pa joj ni nastup što ga je ponudila 1876. nije prihvaćen). Nastupala koncertno 1882–95. Bila je profesorica pjevanja na Konzervatoriju u Pragu 1890–95. te na Eichelbergovu konzervatoriju u Berlinu od 1895. do kraja života; vrsna pedagoginja, odgojila je mnoge pjevače, među kojima Lotte Lehmann. Glas joj je bio velika opsega, blaga zvuka i ugodne boje, izjednačen u svim registrima, a vrsna pjevačka tehnika omogućivala joj je tumačenje uloga u rasponu od lirskih do dramskih. Interpretacije su joj se odlikovale poetskim izrazom. Bila je među najcjenjenijim tumačima Wagnerovih likova svojega doba. I. Trnski posvetio joj je pjesmu (Naše gore list, 1866, 9), koju je F. Livadić uglazbio za bariton i glasovir (Još u uhu glas mi zvoni, tiskano u njegovoj zbirci Popijevke na hrvatske stihove, 1. Zagreb 2017). — Otac Ivan (1820–1863), klarinetist i dirigent, neko vrijeme kapelnik vojne glazbe u Pragu i Grazu, u Zagrebu je od 1845. nastupao na društvenim koncertima HGZ, od 1848. bio kapelnik gornjogradskoga orkestra, član gradskoga kazališnoga orkestra i od 1861. učitelj puhaćih glazbala u školi HGZ. Skladao Narodnu polku za orkestar (izvedeno na koncertu Narodnoga ilirskoga skladnoglasja družtva 1863).