MANDIĆ, Oleg

MANDIĆ, Oleg, sociolog i pravnik (Trst, 14. XI. 1906 — Zagreb, 20. V. 1979). Sin političara Ante, nećak skladatelja Josipa. Gimnaziju polazio u Londonu i Zagrebu te završio u Sušaku 1925, pravo studirao u Beču i Sieni, gdje je 1929. doktorirao tezom La natura giuridica della derelizione. U očevoj odvjetničkoj pisarnici u Opatiji od 1931 (vodio ju 1937–41). U mladosti djelovao u hrvatskim društvima, od 1941. uz oca (jugoslavenskoj vladi u Londonu slao izvješća pod pseudonimom Živko Antić junior, održavao veze i s Okružnim komitetom KPH za Hrvatsko primorje). Prešavši nakon kapitulacije Italije 1943. na područje pod nadzorom NOVJ, djelovao u Tajništvu ZAVNOH-a, po nalogu kojega je na poč. 1944. obišao Istru; neko vrijeme bio tajnik Crvenoga križa Hrvatske. Dodijeljen 1945. Predsjedništvu vlade DFJ i Kraljevskomu namjesništvu (voditelj protokola) u Beogradu te izabran u Oblasnu narodnu skupštinu Istre (do 1947), potom bio načelnik u Ministarstvu pravosuđa NRH u Zagrebu. Ondje je na Pravnom fakultetu od 1946. docent, od 1952. izvanredni i od 1958. do umirovljenja 1977. redoviti profesor sociologije (»osnove nauke o društvu«, »osnove marksizma-lenjinizma«) odn. teorije države i prava (s »uvodom u društvene nauke«). Predavao i na drugim fakultetima i Visokoj upravnoj školi u Zagrebu, na Pravnom fakultetu u Rijeci, Ekonomskome u Sarajevu i Filozofskome u Ljubljani; gostovao na Kalifornijskom sveučilištu u Berkeleyu 1954. i na Minnesotskome u Minneapolisu 1960. Glavnina mu je opusa zasnovana na postavkama dijalektičkoga odn. historijskoga materijalizma, uza stanovite mijene. U neposrednom poraću sociologija se u cjelini držala prevladanom, no od 1950. Mandić se zauzimao za njezinu obnovu na marksističkim temeljima (udžbenik Uvod u opću sociologiju, 1959, jedan je od prvih u tadašnjoj državi) te od druge pol. 1960-ih priznavao i prinose nemarksističkih smjerova, ističući pritom da je zadaća sociologa u socijalističkim zemljama davati »političkoj praksi« zaključke o odnosu između stvarnoga i poželjnoga stanja. Osvrćući se u tom sklopu na stanje u Jugoslaviji, zastupao je – u skladu sa službenim politikama i mimo njih – teze o neizbježnom odumiranju države, nacije (oblika otuđenja tijesno povezanoga s kapitalizmom), pa i prava, pri čem je jugoslavenstvo držao posljednjim korakom do poželjna kozmopolitizma, a općine umjesto republika primjerenijom temeljnom jedinicom federacije; ozbiljenje komunizma s vremenom je pak smještao u sve dalju budućnost, među ostalim zbog znatnih prežitaka »klasno-nacionalističkog mentaliteta« (napose među seljacima i obrtnicima nezahvaćenima nacionalizacijom), birokratizacije samoupravljanja, »klikâ« te raširene neučinkovitosti propisa (Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 1965, 1–2), zaključivši da nije postignut ni prelazak iz kapitalizma u socijalizam (Revija, 1967, 1). Srodne su postavke, uz izraženiju dogmatsku odn. nomotehničku sastavnicu, obilježje njegovih udžbenika iz teorije države i prava (Država i pravo, 1958; Država, 1969; Sistem i interpretacija prava, 1971), u kojima je, primjerice, dajući prednost teleologijsko-historijskoj interpretaciji norma, Jugoslaviju isprva isticao kao jedinu državu u kojoj suverena vlast doista pripada »radnom narodu«, ali najposlije iznio i dojam kako u njoj »ključne pozicije izvršne komponente vlasti drže grupe, sastavljene od birokrata, koje se u prvom redu brinu za svoje posebne interese«. Uz državnu upravu, vlasništvo, klasu i kastu (Kaste u historiji društva, 1954) te naciju (Postanak i odumiranje nacija, 1963), u knjigama se najviše bavio sociologijom religije (Od kulta lubanje do kršćanstva, 1954, Nagrada MH; Svijet i život u legendama, 1961); istican kao jedan od utemeljitelja njezina marksističkoga odvjetka u nas (Z. Gašparović), ali i primjera vulgarnomarksističke, naivnoprosvjetiteljske obradbe (M. Oršolić), pristupao joj je apriorno otklanjajući svaku mogućnost metafizičkoga, s naglaskom na povijesnom razvoju i društveno-političkim, napose gospodarskim okolnostima, videći religije uglavnom kao sredstvo održanja izrabljivačkih odnosa (neke svrstavao među progresivne otpore, primjerice u zborniku Humanizam i socijalizam, 1. Zagreb 1963), koje će s vremenom postati nepotrebno i kao utjeha. Držeći Isusa Krista samo ebionitskim prorokom, a Pavla iz Tarza osnivačem kršćanstva (u cjelini antihumanističkoga), u prvoj pol. 1950-ih Katoličku je crkvu kritizirao i u dnevnom tisku, no poslije je (među ostalim u zborniku Religija i društvo. Zagreb 1969) pozvao na prihvaćanje poslijekoncilskoga dijaloga (osobito s obzirom na zajednička protukapitalistička polazišta) te, priznajući velik utjecaj »religiozne ideologije«, a i suvremenu »obnovu religioznosti«, napose na primjeru Crkve u SFRJ (Social Research, New York 1970, 2), sastavio razmjerno informativan Leksikon judaizma i kršćanstva (1969). Pretežno o navedenim temama, uključujući srodničke odnose (brak, zadruga), objavio knjižice u Zagrebu 1956 (Prirodne religije, Objavljene religije, Prakršćanstvo, Kršćanstvo, Istočne religije, Religija, država, nauka) i Beogradu 1957 (Klase, kaste, staleži, Društveni uzroci postanka religija) i 1958 (Odnos religije i nauke) te više stotina priloga u periodicima Studi senesi (1928–29), Glas rada (1948), Historijski zbornik (1948–57, 1965–69, 1972–73, 1976–77), Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu (1948, 1951, 1953–54, 1959, 1963–64, 1967–71, 1973–75, 1977), Ekonomski pregled (1950), Hrvatsko kolo (1950, 1952), Istorisko-pravni zbornik (1950), Naprijed (1951), Socijalistički front (1951), Sveučilišni list (1951), Narodni list (1952, 1955–56), Nastava historije u srednjoj školi (1952), Pogledi (1952–54), Vjesnik (1952–53, 1955, 1966), Rivista di studi politici internazionali (Firenca 1953), Međunarodna politika (Beograd 1954), Pravnik (Ljubljana 1954), Pregled (Sarajevo 1954–55, 1958), Pregled (Skoplje 1954), Naša stvarnost (Beograd 1955), Politika (Beograd 1955–56), Sveučilišni vjesnik (1955–56), Anali Pravnog fakulteta u Beogradu (1956–58), Arhiv za pravne i društvene nauke (Beograd 1956, 1960), Naša zakonitost (1956, 1958), Život i škola (1956), Jugoslovenski časopis za filozofiju i sociologiju (Beograd 1958), Mlada pota (Ljubljana 1958–59), Izobrazba rukovodilaca (1959), Kölner Zeitschrift für Soziologie und Sozialpsychologie (1961), Revija (1962–65), Archives de sociologie des religions (Pariz 1963), Naši razgledi (Ljubljana 1963), Borba (Beograd 1964), Odjek (1964, 1967), Cahiers internationaux de sociologie (Pariz 1965), Jugoslovenski istorijski časopis (Beograd 1965), Naše teme (1965, 1967, 1977), Sociologija (Beograd 1965, 1972), Glas Slavonije (1966), Revista mexicana de sociología (México 1966), Social Research (1966–68), Matica (1968, 1971–74), Sociologia (Rim 1968), Studentski list (1968), Tagebuch (Beč 1968), Österreichische Osthefte (Beč 1969), Pazinski memorijal (1971–72, 1976), Školske novine (1972), Worldview (New York 1973), Dometi (1974) i Sociologija sela (1974) te u izdanjima Međunarodnoga sociološkoga društva. Bavio se i društvenom strukturom te pravnim običajima kvarnerskoga priobalja (osobito kastavske gospoštije i veprinačke općine), uglavnom u srednjem i ranom novom vijeku (bratstvo, kmetovi, brigača), s čim u svezi je Pacta conventa, nasuprot Nadi Klaić, tumačio kao ugovor što su ga predstavnici nositelja suverene vlasti (»hrvatskoga bratstveničkoga saveza«) sklopili s kraljem Kolomanom (Historijski zbornik, 1952, 1956–60, 1964; Riječka revija, 1953; Rad JAZU, 1955; Jadranski zbornik, 1956–58; Vjesnik Državnog arhiva u Rijeci, 1957; Historijski pregled, 1963; Zbornik Historijskog instituta JAZU, 1964; Zgodovinski časopis, Ljubljana 1967; Zbornik Kastavštine, 1978). Pisao i o novijim hrvatsko-talijanskim odnosima u Istri (Politika, 1945; Riječki list, 1951; Narodni list, 1952; Matica, 1968–69; Dometi, 1969, 1975, 1977; Odvjetnik, 1976; Liburnijske teme, 1977–78; Pazinski memorijal, 1977–79), o hrvatskoj Vojnoj granici (Prospettive di efficienza, Trento 1972) te protiv ukidanja zemljišnoknjižne evidencije (Zemljišna knjiga, 1959, 1963). Suautor je svjetske kronologije do 1918 (1971), sociološko-socijalnopsihološkoga rječnika (1977; suurednik) i turističkoga vodiča Opatija riviera (Zagreb 1975; i engl., njem., franc. te tal. izd.). Surađivao i u izdanjima Historija naroda Jugoslavije, 1 (Zagreb 1953), The Institutions of Advanced Societies (Minneapolis 1958), Internationales Sociologenlexikon (Stuttgart 1959), Studium sociale (Köln—Opladen 1963), Marks i savremenost (2–3. Beograd 1964–1966), La sociologia del diritto (Milano 1966), Komunisti i samoupravljanje (Zagreb 1967), La sociologia contemporanea nell’Europa occidentale e nelle Americhe (Rim 1968), Marxism and Sociology (New York 1969), Spomenica u čast dvadeset i pete godišnjice ZAVNOH-a (Zagreb 1969), Sveučilište i revolucija (Zagreb 1970), The State of Sociology in Eastern Europe Today (Carbondale 1971), Aktualnost misli Hegla, Marxa, Engelsa in Lenina v družbenem življenju in znanosti XX. stoletja (Ljubljana 1972), Spomenica Prvog kongresa pravnika antifašista Hrvatske (Zagreb 1974), Verstva sveta (Ljubljana 1977) te u Enciklopediji Jugoslavije LZ. Prema njegovim su predavanjima umnožena skripta u Zagrebu (1947, 1956, 1957) i Novom Sadu (1977). Predgovorima i pogovorima popratio izdanja Odnos između crkve i države J. Stefanovića (Zagreb 1953), Duša čovjeka u socijalizmu O. Wildea (Zagreb 1956), U ime Krista i Übermenscha (Osijek 1958), Razmrvljeni rad G. Friedmanna (Zagreb 1959), Moja Afrika M. Ojikea (Zagreb 1960) i Putovi kulture K. Birket-Smitha (Zagreb 1960). Djelovao u Jugoslavenskom društvu za sociologiju (suosnivač 1954. i prvi predsjednik do 1956) odn. Jugoslavenskom udruženju za filozofiju i sociologiju i Jugoslavenskom udruženju za sociologiju (predsjednik od osamostaljenja 1960), Međunarodnom sociološkom društvu te u MH (potpredsjednik od 1954), Matici iseljenika Hrvatske (predsjednik 1970–78) i Katedri Čakavskoga sabora u Pazinu (suosnivač 1970). Kapetan reprezentacije FNRJ na natjecanju za Davisov pehar 1950, predsjednik Teniskoga saveza Hrvatske 1950–56. Dobio Trofej Saveza za fizičku kulturu Hrvatske 1961. i Zlatnu plaketu Teniskoga saveza Jugoslavije 1972.