MANSVJETOVA, Lidija

MANSVJETOVA, Lidija (Mansvetova), glumica, redateljica i pjevačica, mezzosopran (Sankt Peterburg, 22. II. 1896 — Split, 23. V. 1963). U rodnom gradu završila gimnaziju, studij glasovira na Konzervatoriju te dramsku školu J. E. Ozarovskoga. Isprva glumila u putujućim družinama, od 1916. u Odesi u kazalištu A. I. Sibirjakova (poslije suprug); do 1917. odigrala stotinjak uloga. Gostovala kao članica Sibirjakovljeva putujućega ansambla u Beogradu, Zagrebu, Ljubljani i Sarajevu 1918–20. te u njegovim opernim režijama u Milanu, Napulju i Rimu potkraj 1920-ih. Angažirana 1920–21. i 1925–26. u Narodnom kazalištu u Beogradu (Desdemona, W. Shakespeare, Othello, 1921; gostovala u Otellu G. Verdija 1930) te 1921–23. u HNK u Zagrebu, gdje je 1921. uspjelo interpretirala Noru (H. Ibsen) i debitirala kao redateljica, postavivši komediju Panna Maliczewska Gabriele Zapolske (odigrala naslovnu ulogu). Glumica i redateljica 1923–25. u splitskom Narodnom pozorištu za Dalmaciju, 1926–27. i 1931–46. u Narodnom kazalištu u Sarajevu, 1927–30. u osječkom kazalištu, gdje je među ostalim postavila Anu Karenjinu (L. N. Tolstoj i Sibirjakov, 1928), Plemićko gnijezdo (I. S. Turgenjev i Sibirjakov, 1929) i Amerikansku jahtu u splitskoj luci (M. Begović, 1930), te u Narodnom kazalištu u Splitu od 1946. do umirovljenja 1956 (ravnateljica Drame 1951–53). U Zagrebu i Splitu poučavala u glumačkim školama, u 1920-ima i 1930-ima nastupala i kao koncertna pjevačica. U Sarajevu, u zrelom dijelu glumačkoga i redateljskoga opusa, odigrala tridesetak uloga i režirala osamdesetak predstava. U ruskom je repertoaru zapažena kao Ana Karenjina (E. Guiraud i Tolstoj, 1927; preradba sa Sibirjakovom 1940), Maša i Ranjevska (A. P. Čehov, Tri sestre, 1931, redateljica, i Višnjev sad, 1939), Grušenka (F. M. Dostojevski i T. Strozzi, Braća Karamazovi, 1938, redateljica) i Vasa Borisovna (M. Gorki, Vasa Željeznova, 1938, redateljica), a nastupila je i kao Shakespeareova Kalpurnija (Julije Cezar, 1939) i Gertruda (Hamlet, 1942). U suvremenom hrvatskom repertoaru utjelovila je Barunicu Castelli, Lauru i Klaru M. Krleže (Gospoda Glembajevi, 1931, U agoniji, 1932, i Leda, 1933, redateljica) te postavila drame Profesor Žič (1934) i U pozadini (1940, igrala Veru) M. Feldmana i Za obraz A. Kuzmanovića (1944). Režirala i drame suvremenih europskih autora (A. de Benedetti, Trideset sekundi ljubavi, 1938; A. N. Ostrovski, Šuma, 1941; Ibsen, Divlja patka, 1941; A. Strindberg, Uskrs, 1943), operete (F. Lehár, Zemlja smiješka, 1939, koreografkinja; F. Schubert i H. Berté, Tri djevojčice, 1939; J. Strauss ml., Šišmiš, 1940) i dječje predstave (M. Širola, Čarobna frula i Dugonja, Trbonja i Vidonja, 1934, Petrica Kerempuh i Postolar i vrag, 1943; P. Golia, Čudnovati doživljaji malog Đurice, 1935; V. Nazor, Crvenkapica, 1946). U Splitu se istaknula u dramama kao Anfisa (L. N. Andrejev, 1923), Natalija Pavlovna (V. K. Viničenko, Laž, 1924, redateljica), Jelena (M. P. Arcibašev, Ljubomora, 1925) i Majka (T. Williams, Staklena menažerija, 1952), a nastupala je i kao pjevačica u operetama (I. Kálmán, Kneginja čardaša, 1923) i operama (Lola, P. Mascagni, Cavalleria rusticana, 1947; Olga, P. I. Čajkovski, Evgenij Onjegin, 1948; obje režirala). Iz tamošnjega redateljskoga rada izdvajaju joj se postave opera Tosca (1946), Madame Butterfly (1948) i La Bohème (1949) G. Puccinija, Ero s onoga svijeta J. Gotovca (1947, s B. Mešegom), Traviata (1947), Rigoletto (1948), Krabuljni ples (1950) i Trubadur (1951) Verdija i Nikola Šubić Zrinjski I. Zajca (1953) te drama Revizor N. V. Gogolja (1946), Tri sestre (1948) i Ujak Vanja (1954, s Tejom Tadić) Čehova, Lažac C. Goldonija (1951), Tako je /ako vam se čini/ L. Pirandella (1953), Dom Bernarde Albe F. Garcíje Lorce (1954), Kaćiperke Molièrea (1955) i Karamazovi Dostojevskoga i Strozzija (1957). Iznimno darovita i emotivna u pristupu likovima, glumeći u okvirima poetskoga i psihološkoga realizma, uspjelo je interpretirala neobične žene, često tragične junakinje, a opsežan i raznovrstan redateljski rad karakterizira joj pomna analitičnost i vjernost tekstu, precizna analiza lika te inzistiranje na detaljima u stvaranju atmosfere. S ruskoga za kazalište prevela dramu Bez krivnje krivi (Ostrovski).