RAČIĆ, Josip

RAČIĆ, Josip, slikar (Horvati, danas dio Zagreba, 18. III. 1885 — Pariz, 19. VI. 1908). U Zagrebu polazio Veliku realku 1896–1900 (O. Iveković, I. Hochetlinger), izučio litografski zanat u radionici V. Rožankowskoga 1900–03, potom radio kao litografski pomoćnik. Došavši u proljeće 1904. preko Beča u München, polazio privatnu slikarsku školu A. Ažbèa, zbog materijalnih teškoća i darovitosti besplatno. Nekoliko mjeseci 1905. radio kao litografski crtač u nakladnoj kući R. Bonga u Berlinu. Od listopada 1905. studirao na ALU u Münchenu, gdje je upisao crtačku klasu J. C. von Hertericha, koju je u prosincu preuzeo H. Habermann i na početku sljedeće godine pretvorio u slikarsku. S hrvatskim studentima iz Habermannove klase (O. Herman, V. Becić, M. Kraljević) povezuje se u neformalnu skupinu, tijekom studija nazvanu Die kroatische Schule, a na poč. 1950-ih münchenskim krugom. Prijateljevao s piscima B. Lovrićem i J. Kosorom te slikarima Becićem, Hermanom i K. E. Olszewskim. Ljeti 1906. boravio u Zagrebu i u časopisu Koprive (br. 5–7) objavio 18 litografija. Za nastavak školovanja od jeseni te godine dobivao je stipendiju Zemaljske vlade. Sljedeće ljeto doputovao je s Hermanom preko Padove i Venecije u Zagreb. U veljači 1908. prekinuo studij u Münchenu i došao u Pariz, gdje je u Louvreu kopirao djela F. Goye (Dama s lepezom, 1908, ALU u Zagrebu) i D. Velázqueza. Pronađen je mrtav u hotelskoj sobi (policijsko izvješće kao uzrok smrti navodi samoubojstvo pištoljem); pokopan u skupnoj grobnici na pariškom groblju Bagneux. Intrigantan životni put od zagrebačkoga predgrađa do Pariza te tragična sudbina bili su temelji za čestu mitizaciju njegova života i djela. Kao predvodnik naraštaja koji se ugledao na njemačko »čisto slikarstvo« oplemenjeno francuskim uzorima (W. Leibl i njegov krug) i svojim djelom upozoravao na slikarski pristup É. Maneta i vrijednosti španjolske slikarske baštine, pripada glavnim osobnostima rane faze hrvatske moderne umjetnosti. Slikarstvo mu je valorizirano tek 1920. kad je Lj. Babić, uz prvi postav NMMU u MUO, priredio i njegovu prvu samostalnu izložbu, a mlađi mu umjetnici izložili dvije slike na izložbama Proljetnoga salona, prepoznavši ga, uz Kraljevića, kao znak modernosti. Njegov opus postaje »slikarski događaj prvog reda« (M. Krleža, 1928) i jedan od temelja hrvatskoga modernoga slikarstva, osobito stoga što je »orijentacija spram čistog i nenatrunjenog ideala slikarstva bila ujedno i ponajvažnija za cjelokupni razvoj slikarstva u nas« (Babić, 1930). Sačuvano je približno 30 slika u ulju, 25 akvarela i 50 crteža; djela često nije potpisivao ni datirao. Slikarstvo mu obilježavaju usredotočenost »na istinsku pikturalnu interpretaciju motiva« (R. Putar, 1958), sintetičan izraz, tonsko sažimanje volumena, jednostavna paleta bogata sivilima, dominacija crne i bijele boje te melankolija. Stvaralačke vrhunce ostvario je u portretnom slikarstvu: ulja iz razdoblja münchenskoga školovanja (Glava starice, 1906–07; Starac u crvenom prsluku, Muškarac sa šalom, Dama u bijelom i Portret gospođe sa šeširom, 1907, NMMU; Starac i Portret žene/Portret ciganke, 1906–07, Narodni muzej, Beograd; Talijanski model iz Münchena, 1907), pomno komponirani i čvrsto modelirani portreti, jasni u volumenu, svjedoče o osobitom razumijevanju ljudskoga lika predstavljenoga reduciranim slikarskim sredstvima. Gospođica u crnom (1907, NMMU), sužena kolorističkoga raspona i plošne, tamne pozadine, ozbiljnošću pristupa i kompozicijskom ravnotežom upućuje na prihvaćanje Leiblova slikarstva i na utjecaj fundusa münchenske Pinakoteke, od Rembrandta i Halsa do Velázqueza. Portret staroga prijatelja (1907, NMMU) pak nesputanim je i širokim potezima te suzdržanim kolorističkim oslobađanjem najbliži Manetu. Portret sestre Pepice (1907, NMMU) u kompozicijskom je i izražajnom smislu skladna cjelina kojom su u malom formatu postignuti visoki dosezi portretnoga slikarstva. Tri autoportreta u ulju omogućuju sagledavanje slikarskoga sazrijevanja: najraniji (oko 1906) realistički je prikaz lica usred poludovršenih i nedovršenih dijelova platna, onaj maloga formata iz 1907 (NMMU) svjedoči o skicoznom zahvatu slobodnoga kistovnoga poteza, a veliki, tamni Autoportret (1908, NMMU) odmjerenošću sažima višestruke münchenske pouke. Ulje Majka i dijete (1908, NMMU), snažne ekspresije postignute blagim deformacijama te kontrastom bijele plohe stola i tamne, nedefinirane pozadine, jedan je od vrhunaca cjelokupnoga opusa. Antologijska mu je i slika Djevojka pred ogledalom (1908, NMMU). Rijetko je slikao aktove (Akt, 1905–06, Ženski akt, 1907, oba NMMU) i mrtve prirode (Perunike u vrču, 1906, Mrtva priroda s ružom, 1906–07), još rjeđe životinje (Pred stajom, 1907, NMMU). Iz pariškoga razdoblja poznata su mu ulja Portret mladoga čovjeka – Schüleina (1908, Narodni muzej, Beograd), plošnošću i težnjom za sinteznim prikazivanjem srodan münchenskim djelima iz 1907–08, i Pont des Arts (1908, NMMU), paradigmatsko djelo njegova opusa i hrvatske moderne umjetnosti, »malo čudo tradicije« (G. Gamulin, 1995) koje naznačuje mogućnosti slikarskoga razvoja, te akvareli otvorenije palete i majstorski zabilježenoga trenutka (Kavana na boulevardu, U parku/U razgovoru I, U parku/U razgovoru II, S boulevarda, Na boulevardu, U kavani/Pariška kavana noću, svi NMMU; Motiv iz Luksemburškoga parka, Narodna galerija, Ljubljana; Park Luxembourg, MUO; Na Seini i Place d’Etoile, Umjetnička galerija BiH, Sarajevo; Žena i U Luksemburškom parku, MSU u Beogradu). Akvarele je radio u Zagrebu oko 1902 (Moj otac i Moj djed, NMMU) i 1903–04 (listovi iz spomenara) te Münchenu 1907 (Profil žene naslonjene na ruku i Portret staroga prijatelja, NMMU; Mostić u parku, Narodni muzej, Beograd). Crtao je olovkom, rjeđe ugljenom i kredom, muške (Muški akt na kubusima, 1905–06; Muški akt u koraku na desno i Sjedeći muški akt, oko 1906, Grafička zbirka NSK u Zagrebu, GZNSK; niz aktova iz 1908, Kabinet grafike HAZU, KG) i ženske aktove (Stojeći ženski akt, 1905, KG; Studije akta djevojčice, 1906, NMMU; niz aktova iz 1908, KG i GZNSK) te portrete (Starac i Mladi muškarac sa šeširom, 1904–05, MSU u Zagrebu; Portret, 1905–06, GZNSK; Portret žene, 1906–07). Njegov Crtaći blok (oko 1900–03, 34 lista i 62 crteža, nedostaje 66 listova, KG) sadržava crtarije glave, ruku, nogu, početničke studije portreta i krajolika, ali i pokušaje sažeta stila ilustracije (Fotograf). Ciklusom satiričnih litografija u Koprivama (uglavnom višebojne, socijalno-političke tematike) dao je vrijedan prinos hrvatskoj karikaturi (Barbari na Rijeci, Kako se sada kod nas jeftino živi, Zagrebačke dame, Zdravo sokolovi). Neka su mu djela izgubljena (Dječak, oko 1907; Becićev i Lovrićev portret) ili uništena (Kosorov portret); pripisano mu ih je još desetak (Dječak i Portret žene, oba 1904–05, ulje, NMMU; Ciganka, 1906, ulje, Galerija starih i novih majstora Gradskoga muzeja Varaždin). God. 2012. u stalni postav NMMU uvrštena je 2008. atribuirana mu slika Krajolik s potokom (1908, ulje). Posmrtno su mu priređene samostalne izložbe u Zagrebu (1920, 1935. s Kraljevićem, 1961, 1971, 1973. s Becićem, Hermanom i Kraljevićem, 1985. i 1986. s Kraljevićem, 2008), Ljubljani (1952. s Becićem, Hermanom i Kraljevićem, 1962), Beogradu (1962), Mariboru (1962), Karlovcu (1968), Vinkovcima (1971), Gospiću i Požegi (1986. s Kraljevićem), Rovinju (2004) i Dubrovniku (2009) te djela izlagana na skupnim izložbama: Hrvatsko društvo umjetnosti (Zagreb 1909), Proljetni salon (Osijek, Zagreb 1920), Djela naših slikara rođenih 1885–1895 (Zagreb 1930), Jugoslavensko kiparstvo i slikarstvo (London 1930), Pola vijeka hrvatske umjetnosti (Zagreb 1938–39), Biennale u Veneciji (1942), Hrvatska umjetnost (Berlin, Beč, Bratislava 1943), Hrvatski umjetnici u NDH (Zagreb 1944), Slikarstvo i kiparstvo naroda Jugoslavije XIX. i XX. vijek (Beograd, Zagreb, Moskva, Prag 1946–48), Naše slikarstvo u zbirci Flögel (Zagreb 1953), Pola vijeka jugoslavenskog slikarstva (Zagreb 1953), Akvarel XX. stoljeća u Hrvatskoj (Zagreb 1958), 60 godina slikarstva i kiparstva u Hrvatskoj (Zagreb 1961), Moderna hrvatska umjetnost (Željezno 1966), Umjetnost na tlu Jugoslavije (Pariz 1971), Autoportret u novijem hrvatskom slikarstvu (Osijek 1977), Erotika u hrvatskom slikarstvu, crtežu i grafici (Zagreb 1977), Mrtva priroda u novijem hrvatskom slikarstvu (Osijek 1979), Ekspresionizam i hrvatsko slikarstvo (Zagreb 1980), Hrvatski vedutisti od Bukovca do danas (Dubrovnik 1981), Lik – figura u novijem hrvatskom slikarstvu (Osijek 1981), Jugoslavenski crtež 1900–1940 (Beograd 1983), Jugoslavenski akvarel 1900–1950 (Beograd 1984), Iz zbirke slika V. Malančeca (Koprivnica 1986), U susret Muzeju suvremene umjetnosti (Zagreb 1986), Umjetnine iz donacije V. Perčića (Zagreb 1989), Zbirka Bauer (Zagreb 1989), 125 vrhunskih djela hrvatske umjetnosti i Zbirka Kanižaj (Zagreb 1996), Hrvatski crtež iz zbirke I. Rabuzina (Karlovac, Samobor, Đakovo 1997), Secesija u Hrvatskoj (Zagreb 2003), Bienale slovenske grafike (Otočec, Novo Mesto 2006), Hrvatsko moderno slikarstvo 1880–1945. u privatnim zbirkama (Zagreb 2006), Sto vrhunskih djela hrvatskih umjetnika 1850–1950. iz zbirki Narodnog muzeja u Beogradu (Zagreb 2008), Od Klovića i Rembrandta do Warhola i Picelja, Skice i crteži münchenskih đaka iz fundusa Kabineta grafike HAZU te Zagreb—München. Hrvatsko slikarstvo i ALU u Münchenu (Zagreb 2009), Ikonografija grada (Zagreb 2010), Zbirka Faggian (Pula 2011), Zbirka Bali (Koprivnica 2013), Zbirka Bauer (Vukovar 2015). U Zagrebu su mu u povodu obljetnice rođenja 1985. priređeni znanstveni skup i memorijalna izložba s Kraljevićem. Skulpturu mu je izradio V. Radauš (ciklus Panopticum Croaticum, 1959–61, obojena sadra, Gliptoteka HAZU), spomen-obilježje R. Petrić (1980, bronca, Zagreb, ispred Osnovne škole »Josip Račić«, Srednjaci bb), portret J. Vaništa (oko 1985, olovka); njegova slika Pont des Arts na poštanskoj je marki (serija Hrvatsko moderno slikarstvo, 2003). O njem je Z. Milković napisao roman (Buđenje. Zagreb 1939), snimljeni su televizijski (1986, M. Arhanić) i igrani film (Pont neuf, 1997, Ž. Senečić); jedan je od velikana u dokumentarnom filmu Hrvatski slikari u Parizu (2014, Senečić). Njegovim imenom nazvani su godišnja likovna nagrada lista Vjesnik (1969–2010) i Studio NMMU u Zagrebu. — Račić je u nepune četiri godine (1905–08) stvorio jedinstven opus, koji je u kontekstu hrvatskoga slikarstva završna razradba tradicionalnih likovnih polazišta te snažan iskorak prema likovnom modernitetu i afirmaciji autonomije umjetnosti.