TESLA, Nikola
traži dalje ...TESLA, Nikola, izumitelj (Smiljan kraj Gospića, 10. VII. 1856 — New York, 7. I. 1943). Gimnaziju polazio u Gospiću i Rakovcu (maturirao 1873) te 1875. kao vojnokrajiški stipendist počeo studirati na Visokoj tehničkoj školi u Grazu. Prekinuvši studij 1878, radio je kao tehnički crtač u Mariboru i 1879. kao nastavnik u gospićkoj gimnaziji. Od poč. 1880. na Karlovu sveučilištu u Pragu polazio predavanja iz matematike, fizike i filozofije; 1881. radio u Budimpešti, isprva kao crtač u Središnjem telegrafskom uredu, potom kao glavni električar u novoosnovanoj Telefonskoj centrali. Uz nekoliko neprijavljenih izuma za pojačavanje glasa u telefoniji, u to je doba razrađivao zamisao primjene višefaznih izmjeničnih struja za stvaranje okretnoga magnetnoga polja. God. 1882. zaposlio se u pariškoj tvrtki Société electrique Edison, koja se bavila podizanjem elektrana i uvođenjem rasvjetnih mreža istosmjerne struje; za boravka u Strasbourgu radi uklanjanja teškoća u novoj elektrani za vlastiti je račun 1883. sastavio i uspjelo iskušao prvi model svojega dvofaznoga elektromotora bez kolektora i komutatora, pokretanoga okretnim magnetnim poljem (Teslin motor). Nezadovoljan radnim uvjetima, s preporukom C. W. Batchellora otišao je 1884. u SAD i zaposlio se u tvrtki Edison Machine Works u New Yorku. Povjerenje T. A. Edisona zadobio je zahtjevnim popravkom generatora istosmjerne struje na najbržem onodobnom transatlantiku, putničkom parobrodu »Oregon«. Premda su prihvaćena njegova poboljšanja na više proizvoda, prijedlozi koji bi doveli do znatnijega tehnološkoga pomaka odbijani su, pa se 1885 – navodno i zbog neisplaćene obećane nagrade – razišao s Edisonom i s ulagačima u Rahwayu kraj New Yorka osnovao tvrtku Tesla Electric Light & Manufacturing Company, namijenjenu proizvodnji usavršenih lučnih svjetiljka i istosmjernih generatora za njihovo napajanje, s čim u svezi su njegovi prvi patenti ostvareni u SAD. Suočen s etabliranom konkurencijom, poslovni je pothvat nakon početna uspjeha propao te se Tesla 1886–87. uzdržavao popravljanjem električnih uređaja, pa i fizičkim radom. S drugim je ulagačima u New Yorku 1887. osnovao Tesla Electric Company i u sklopu te tvrtke vodio svoj prvi istraživački laboratorij, usredotočivši se na konstrukciju elektromotora, potom i drugih uređaja za izmjenične, manjim dijelom i istosmjerne struje; ubrzo je izumio i patentirao četrdesetak načina proizvodnje, prijenosa, razdiobe i primjene jednofaznih i višefaznih struja, uključujući indukcijski motor u asinkronim i sinkronim inačicama te izmjenični generator. Na tom je području postignuo i najveći poslovni uspjeh, ustupivši 1888. glavninu patenata tvrtki Westinghouse Electric (and Manufacturing) Company iz Pittsburgha, s kojom je poslije surađivao na njihovoj primjeni; uz fiksni novčani iznos, na 15 je godina po konjskoj snazi svakoga proizvedenoga motora osigurao naknadu, koje se ubrzo odrekao. Uporabljen u pionirskoj HE podignutoj kraj Ophira u Coloradu 1891 (visokonaponski dalekovod napajao je rudnik udaljen oko 4 km) te dojmljivo predstavljen 1893. na Svjetskoj izložbi u Chicagu, kojoj je pružio i raskošnu rasvjetu, Teslin sustav zasnovan na izmjeničnoj struji pokazao se znatno učinkovitijim od starijega Edisonova sustava istosmjerne struje, pa je primijenjen u izgradnji snažne HE na Niagarinim slapovima s 35-kilometarskim visokonaponskim dalekovodom do Buffala (djelomice pušteno u pogon 1896). Indukcijski elektromotor i prijenos električne energije na daljinu visokonaponskim dalekovodima temeljna su Teslina ostvarenja – presudna za ubrzanje elektrifikacije – koja su utjecala na cjelokupni društveni razvoj. Veliko je značenje i drugih njegovih postignuća, od kojih neka nisu bila samo tehničke inovacije nego i znanstvena otkrića. Glavnina njegovih izuma – drži se da ih je približno 700 – pripada širemu području elektrotehnike (elektronika, telekomunikacije, računalstvo, fizika čestica i fizika zračenja); izravno ili kao osnova za razvoj pretežno su bili primjenjivi u doba patentiranja, a neki su u primjeni i danas, ili su pak osnova različitih tehničkih područja, postupaka i strojeva. Ukupno mu je 1886–1928. prihvaćeno oko 300 patenata (najviše do 1900) u 27 zemalja, neki i višestruko, ponajviše u SAD, Velikoj Britaniji, Francuskoj, Belgiji i Njemačkoj. Mnoge izume nije patentirao nego ih je priopćio u medijski pozorno praćenim predavanjima ili u stručnim časopisima, ne vodeći računa o njihovu razvoju i tržišnom iskorišćivanju. Razmjerno usputno izložio je i znatan dio otkrića, opažanja i slutnja, katkad ih samo naznačivši u bilješkama, uz osebujna ili neosnovana tumačenja, što je onemogućilo pravodobno vrjednovanje. God. 1888. u Američkom je institutu elektrotehničara održao predavanje Novi sustav motora i transformatora izmjeničnih struja, 1891. na Sveučilištu Columbia u New Yorku Pokusi s izmjeničnim strujama vrlo visoke frekvencije i njihova primjena za postupke umjetne rasvjete, 1892. u Institutu elektrotehničkih inženjera i Kraljevskom institutu u Londonu predavanje Pokusi s izmjeničnim strujama visokoga napona i visoke frekvencije, a u Francuskom fizikalnom društvu i Međunarodnom društvu elektroinženjera u Parizu 1892. pod istim je naslovom najavio medicinsku terapijsku primjenu visokofrekvencijskih struja. Istraživanje struja visokih frekvencija i visokih napona (Tesline struje) privuklo ga je tijekom rada na usavršivanju lučnih svjetiljka, no znatnije mu se posvetio od 1889, kad je u New Yorku ustrojio svoj drugi laboratorij, koji je 1890. premješten, a 1895. s modelima, nacrtima i bilješkama uništen u požaru, nakon čega se privremeno služio Edisonovim laboratorijem u Llewelyn Parku, a potom se vratio u New York na novu lokaciju. U to su doba mnogobrojni njegovi pokusi s jednopolnim žaruljama i svjetlećim cijevima, napose onima bez elektroda. Iznijevši 1893. u izlaganju O svjetlosnim i drugim visokofrekvencijskim pojavama (Franklinov institut u Philadelphiji i Udruga za električnu rasvjetu u Saint Louisu) osnovna načela električnih sustava za prijenos »signala, ili možda čak energije, na bilo koje udaljenosti bez žica«, svojim je pokusima i patentima bitno pridonio utemeljenju radiotehnike. Premda se rasprave u literaturi o prvenstvu i zaslugama s obzirom na G. Marconija i druge suvremenike dijelom zasnivaju na pogrješnom prenošenju odluke Vrhovnoga suda SAD iz 1943, neprijeporno je Tesla već 1898. javno prikazao bežično upravljano manje plovilo (»teleautomaton«), predviđajući s tim u svezi i mogućnost prijenosa slike te razvoj daljinski upravljanih, a jednom i autonomnih robota. U prvoj pol. 1890-ih konstruirao je više tipova mehaničkih i elektromehaničkih oscilatora, iskušavajući ih u različite svrhe. God. 1895. osnovao je tvrtku Nikola Tesla Company, a nakon što je 1896. patentirao u SAD prvi električni uređaj za proizvodnju ozona, tvrtku Tesla Ozone Company radi njegove terapijske komercijalizacije. Zbog rada sa snažnim elektromagnetskim poljima koja su djelovala na okolne instalacije izgradio je 1899. uz ulaganje J. J. Astora kratkovjeki laboratorij na osami kraj Colorado Springsa. Ispitujući vodljivost atmosfere i tla, ondje je s pomoću posebno konstruiranih rezonancijskih transformatora (Teslin transformator) proizveo napone od približno 10 milijuna volta s frekvencijom od nekoliko desetaka tisuća herca te iskušavao mogućnosti bežičnoga prijenosa električne energije i signala. Zahvaljujući poglavito ulaganju J. P. Morgana, na temelju tih pokusa započeo je 1900. u Shorehamu (Long Island) s izgradnjom postaje namijenjene svjetskomu sustavu prijenosa signala i energije, a 1902. prijavio je i patent Uređaj za prijenos električne energije (priznat 1914). Osnova je postaje bio antenski toranj od približno 80 m, no gradnja je 1906. obustavljena zbog financijskih teškoća, a toranj srušen radi namire vjerovnika 1917. Razočaran neuspjehom, koji je trajno naštetio i ulagačkomu povjerenju, prestao se sustavno baviti električnim i elektroničkim uređajima, patentiravši do 1928. samo 12 manje bitnih izuma, većinom iz strojarstva (1909. osnovao je i tvrtku Tesla Propulsion Company), među njima reverzibilnu turbinu s diskovima umjesto lopatica (Teslina turbina), pneumatičku diodu (Teslin ventil), nekoliko brzinomjera, vrstu konvertoplana te gromobran s razgranatim vrhom. Eventualni njegov daljnji rad na smanjenju gubitaka pri bežičnom prijenosu i uopće na jeftinijoj proizvodnji električne energije (mogućnost izravnoga dobivanja od Sunca razmatrao je još 1900) te na drugim izumima i otkrićima predmet je različitih nagađanja i mistifikacija, oslonjenih, među ostalim, na navodnu državnu zapljenu dijela njegovih zapisaka. Utemeljenija su upozorenja na uglavnom nepriznate njegove zasluge na području fizikalnih istraživanja. Već je 1891. u časopisu Electrical Engineer (New York) izvijestio kako je proizvodeći svjetleće cijevi sa sve nižim tlakom plina pa i s visokim tehničkim vakuumom uspostavio u jakim poljima električni izboj te opazio svjetleći mlaz, koji je pripisao djelovanju nabijenih čestica. Kritički je na to reagirao J. J. Thompson, koji je, izmijenivši ipak svoje pokuse, u sličnim uvjetima 1897. dokazao postojanje čestica nazvanih elektronima, za što je dobio Nobelovu nagradu za fiziku 1906. Opazivši 1894. da na fotografskim pločama smještenima u zatvorenoj kutiji kraj katodne cijevi dolazi do oštećenja, Tesla je posumnjao da u njoj nastaje zračenje posebnih svojstava, o čem je ubrzo nakon objave otkrića »x-zraka« W. C. Röntgena 1895. pisao u časopisu Electrical Review (London 1896); premda su bila vidljiva njegova dugotrajna prethodna istraživanja, zračenje je poslije nazvano po Röntgenu, koji je za to otkriće postao prvim dobitnikom Nobelove nagrade za fiziku 1901. God. 1897. Tesla je u posebnim vakuumskim cijevima proizveo vrlo prodorno zračenje, za koje je – nazvavši ga »Radiation« umjesto tada uobičajenoga »Rays« – tvrdio da postoji i u prirodi te da dolazi iz svemira (slijedom otkrića V. Hessa 1912. pojava je poslije nazvana kozmičkim zračenjem). Konstruirao je 1893. uređaj sličan laseru, u kojem je kristal rubina, pobuđen snažnim električnim poljima koja su se reflektirala od granične plohe natrag u rubin, proizvodio tanki svjetlosni snop, a drži se i da je svojim idejnim rješenjima ili općenitim zamislima iznesenima 1891–1917. za više desetljeća anticipirao izume nuklearnoga akceleratora, radara, elektronskoga mikroskopa, logičkoga sklopa I (AND) te otkrića inducirane radioaktivnosti i Schumannovih rezonancija. Napustivši eksperimentalni rad potkraj 1920-ih, povučeno je živio u New Yorku. — Tekstove predavanja te stručne i popularne članke objavio je u periodicima Electrical World (New York 1887–89, 1891–93; Electrical World & Engineer, 1904–05, 1907, 1914), AIEE Transactions (New York 1888, 1891), Electrical Engineer (1888, 1890–93, 1898), Electrical Review (1888–89, 1891–93, 1896–99, 1904), Electrician (London 1888–89, 1891), Elektrotechnische Zeitschrift (Berlin 1891, 1893), Electricity (New York 1892–93), Journal of Institution of Electric Engineers (London 1892), La Lumière électrique (Pariz 1892), Journal of the Franklin Institute (Philadelphia 1893), Proceedings of the National Electric Light Association (New York 1893), Scientific American (New York 1893, 1901, 1904, 1934), Western Electrician (Chicago 1893, 1901, 1907–08), Mining & Scientific Press (San Francisco 1896), Century Magazine (New York 1900), Manufacturer’s Record (Baltimore 1904, 1915), English Mechanic and World of Science (London 1905, 1907), Electrical Review and Western Electrician (New York 1911–12; Electrical Review, Chicago 1920), Electrical Experimenter (New York 1919; Science and Invention, 1921), Practical Electrics (New York 1921), Telegraph and Telephone Age (New York 1927), Everyday Science and Mechanics (New York 1933) i Modern Mechanix and Inventions (Minneapolis 1934), odakle su cjelovito ili u izvadcima prenošeni kao posebni otisci, a surađivao je i u dnevnom tisku, katkad i sam pridonijevši senzacionalističkomu odjeku. Još za života pojedina su mu izlaganja i članci uvršćivani u knjige o njegovim izumima, no s patentnim prijavama te rukopisnim zapiscima najcjelovitije su – dijelom tematski – prikupljeni u knjigama posmrtno izdanima u Beogradu: Polifazni sistem proizvođenja, prenošenja, razvođenja i iskorišćavanja električne energije (1950), Nikola Tesla – Lectures, Patents, Articles (1956), Dnevnik istraživanja – Kolorado Springs 1899–1900 (1976, engl. izd. 1978, prošireno izd. Od Kolorado Springsa do Long Ajlenda – dnevnik istraživanja, 2008, i engl. izd.), Teslin čudesni svet elektriciteta (1984, 2007), Teslina otkrića u mašinstvu (1986), Radovi iz oblasti energetike (1988), Dnevnik iz Strazbura (2002), Beleške iz Edisonove fabrike mašina (2003), Reprint of Tesla’s Articles in Electrical Experimenter (2007, 2015², srp. izd. 2007), Izabrana dela, 1–7 (1995–1996, 2006²) i Selected Works, 1–3 (1999). U novije doba više njegovih neobjavljenih ili teže dostupnih tekstova priređeno je za tisak u nizu Tesla Presents (Nikola Tesla on His Work with Alternating Currents and Their Application to Wireless Telegraphy, Telephony, and Transmission of Power. Denver 1992; Nikola Tesla, Lecture before the New York Academy of Sciences. Breckenridge 1994; Nikola Tesla’s Teleforce & Telegeodynamics Proposals. Breckenridge 1998; Nikola Tesla – Guided Weapons & Computer Technology. Breckenridge 1998), a ističu se i opsežne zbirke patentnih spisa (Dr. Nikola Tesla, Complete Patents, 1–2. Millbrae 1979; Dr. Nikola Tesla, Selected Patent Wrappers from the National Archives, 1–4. Millbrae 1980; The Complete Patents of Nikola Tesla. New York 1994; Collected German and American Patents. Peiting 2000). Autobiografske tekstove, posvećene ponajprije izumiteljskomu radu, ali s izrazitom introspektivnom sastavnicom, u kojima je zastupao mehanicistička stajališta o ljudskoj prirodi te iznio svoje poglede na zdrav život, religiju i sl. objavio je u časopisu Scientific American (1915) te opsežnije u Electrical Experimenter (1919), odakle su među ostalim preuzeti u dvojezične monografije Moji pronalasci (Zagreb 1977; sedam izd. do 2015) i Moji izumi (Beograd 2006) te u mnogobrojna jednojezična izdanja (Moji pronalasci. Beograd 1948; My Inventions. Austin 1982, Minneapolis 2006, La Jolla 2008, prošireno izd. My Inventions and Other Writings. New York 2011, London 2012; Moji izumi. Beograd 1995, više od 12 izd. do 2014, izd. iz 2007. prošireno korespondencijom s H. Gernsbackom te tiskano i na engl., Podgorica 2001, Laktaši 2011; Vežbanje mašte. Užice 1996, Čačak 2003, 2005²), a u novije doba i prevedeni na njemački, francuski, talijanski, češki, grčki i japanski. Objavljen mu je dio korespondencije, privatne (Nikola Tesla – prepiska s rodbinom. Beograd 1993, Novi Sad 2013, engl. izd. Lackawanna 1995) i poslovne (Very Truly Yours, Nikola Tesla. Radford 2007). Sabrana djela priređena su mu i na njemačkom (Gesamtausgabe, 1–6. Peiting 1997). Zanimajući se za književnost, Tesla se u listu Century Magazine (1894) osvrnuo na stvaralaštvo J. Jovanovića Zmaja te s R. U. Johnsonom na engleski preveo izbor njegovih pjesama, a 1934. uputio je G. S. Viereckeu satiričnu pjesmu o fizičarima Fragments of Olympian Gossip (objavljeno posmrtno, hrvatski prijevod A. Bogutovac, 2006). — Državljanin SAD od 1891, Tesla je u zavičaju kraće boravio 1889–90. i 1892, kad je posjetio i Zagreb i Beograd. Na poziv gradonačelnika M. Amruša u Zagrebu je 24. V. 1892. održao predavanje, predloživši elektrifikaciju grada s izgradnjom hidroelektrana izmjenične struje (u sjećanje na to poslije je na zgradi vijećnice u Ćirilometodskoj ul., kbr. 5, postavljena reljefna spomen-ploča, rad G. Antunca); prema opsežnim novinskim izvješćima, odredivši se »kao rođeni sin ove zemlje« ponudio je s tim u svezi i besplatni savjet (razgovor s njim objavljen u Agramer Tagblattu, 1892, 119). Budući da se glas o njegovim uspjesima pronio već potkraj 1880-ih, u hrvatskim, srpskim i slovenskim periodicima samo je do 1945. objavljeno više od 800 tekstova kojima je bio središnja tema ili autor, pretežno neizravni. Još 1890-ih izbili su i prijepori o tom kojoj od sastavnica njegova višestrukoga identiteta valja dati prednost i s kojim učincima; od 1990-ih nedokumentirano se navodi da je u javnosti nedostupnom dnevniku pisao o etničkom hrvatskom podrijetlu predaka, a prikazuje ga se i kao pripadnika rumunjske dijaspore. Sin pravoslavnoga svećenika Milutina (1819–1879), prema dostupnim podatcima, u različitim je prilikama isticao pripadnost srpstvu, no Hrvate, Slovence i Srbe nije doživljavao kao odijeljene etnije nego kao više ili manje integrirane Jugoslavene, a određivao se, čini se, i dionikom građanski shvaćene hrvatske nacije; iz boravka u Grazu datiraju sjećanja o njegovu navodu da je »rodom Srbin« i »domovinom Hrvat« (K. Kulišić). Napose nakon 1918. različite su političke opcije nastojale iskoristiti pa i iznuditi njegove izjave pretežno načelnoga značenja, pri čem se znalo posezati i za selektivnim prenošenjem, a ni okolnosti sviju njegovih istupa nisu posve jasne (B. Radica). God. 1934. jugoslavenski je režimski tisak pisao o njegovu priopćenju novinama New York Times (21. listopada), u kojem je navodno istaknuo zasluge ubijenoga kralja Aleksandra, napomenuvši da je »cijena oslobođenja plaćena srpskom krvlju« te da Hrvati i Slovenci »dobro znaju« kako su Srbi »najpozvaniji da upravljaju državnom silom za vrijeme krize«. Kad mu je u svibnju 1936. V. Maček uputio brzojavnu čestitku kao »velikom sinu naroda srbskog a domovine Hrvatske«, Tesla je među ostalim odgovorio »jednako se ponosim moga srbskog roda i moje hrvatske domovine«, završivši poruku sa »Živili svi Jugoslaveni!«. Potkraj 1938. u Obzoru je javljeno da se zauzeo za sklapanje sporazuma između predstavnika Hrvata, Slovenaca i Srba, prema kojem bi na petogodišnji rok Jugoslavija ostala »kao što je bila, kad je stvorena«. Nekoliko se puta oglasio i za II. svjetskoga rata, uglavnom na poticaj nećaka S. Kosanovića, podupirući 1941–42. Saveznike i pozivajući Hrvate, Slovence i Srbe na slogu, s čim u svezi je javno otklonio suradnju sa Srpskom narodnom obranom. Tvrdilo se, vjerojatno neosnovano, da je pritom bio naklonjen jugoslavenskim partizanima te socijalističkoj revoluciji i KPJ, pa je 1944. po njem nazvana 6. lička proleterska divizija, a u desetljećima nakon 1945. njegova se sudbina uzimala kao primjer surovosti kapitalističkoga sustava. — Svečani mu je pogreb organizirala jugoslavenska vlada u izbjeglištvu (primao je novčanu potporu Kraljevine Jugoslavije), uz radijski prijenos i posmrtni govor newyorškoga gradonačelnika F. H. La Guardije te počast niza istaknutih javnih i znanstvenih djelatnika. God. 1956. urna mu je premještena u Teslin muzej u Beogradu, osnovan 1952, u kojem se čuva i opsežna ostavština (bilješke, korespondencija, tehnička dokumentacija, fotografije, dio osobne knjižnice). Manji dio izvornoga gradiva, osobito korespondencije, nalazi se u Butlerovoj knjižnici Sveučilišta Columbia u New Yorku, a zbirka publikacija i preslika u posjedu je Povijesnoga društva zapadne Pennsylvanije u Pittsburghu. Tesla je bio dobitnik mnogih priznanja iz cijeloga svijeta, Edisonove medalje Američkoga instituta elektrotehničara 1917, počasnih doktorata, među njima Sveučilišta u Zagrebu 1926, Visoke tehničke škole u Grazu i Sorbonne u Parizu 1937, te više od 50 povelja i odlikovanja, član više akademija, među njima dopisni član SKA od 1894. i pravi od 1937. te počasni član JAZU od 1896. Jedno mu je od najvećih priznanja naziv mjerne jedinice magnetne indukcije tesla (znak T), prihvaćen pri određivanju suvremenoga Međunarodnoga sustava mjernih jedinica 1960, a njegovo ime nose planetoid 2244 i krater na Mjesecu. Komemorativnim i znanstvenim skupovima, spomenicama, tematskim brojevima časopisa i na druge načine obilježavane su u Beogradu, Zagrebu, dijelom i u gospićkom kraju njegove obljetnice 1926, 1936, 1946, 1953, 1956. i 1973, a odlukama SFRJ odn. UNESCO-a, RH i Srbije Teslinim su godinama proglašene 1976. te 2006. Lik mu se nalazi na apoenima papirnatoga novca SFRJ (500 dinara, 1970; 1000 dinara, 1990), »Jugoslavije« (1991), Savezne Republike Jugoslavije (1992, 1993, 1994, 2000) i Srbije (2003), kovanoga novca Savezne Republike Jugoslavije (1996), RH (srebrnjak 150 kuna, 2006) i Srbije (2006) te na više medalja, plaketa i značka. Poštanske su marke u njegovu čast izdale Kraljevina Jugoslavija (1936, dvije nominale), FNRJ/SFRJ (1953, dvije nominale; 1956, četiri nominale; 1976), Čehoslovačka (1959), SAD (1983), RH (1993, 2006), Savezna Republika Jugoslavija (1993, 2000, 2001), Gana (1998), Palau (2000), Uganda (2000), BiH (2006, izdanja Republike Srpske i Hrvatske pošte Mostar; 2013, izdanje Republike Srpske), Gruzija (2006), Makedonija (2006), Srbija i Crna Gora (2006, četiri nominale), Mali (2011), Obala Bjelokosti (2012), Brazil (2014) i Rumunjska (2014). U Hrvatskoj se na njegov rođendan od 2014. obilježava Nacionalni dan Nikole Tesle, dan znanosti, tehnologije i inovacija, po njem su nazvani republička odn. državna nagrada za znanost (1960), Tehnički muzej u Zagrebu (2016) – u kojem je od 1976. demonstracijski kabinet najpoznatijih Teslinih izuma – tvornica telefonskih uređaja (1949; od 1995. Ericsson Nikola Tesla d. d.) i štedna banka (2011) u Zagrebu, HE u Triblju (1952, HE Vinodol), tvornica baterija (1956) i veleučilište (2006) u Gospiću, od 1995. zaslužnim se izumiteljima dodjeljuje odlikovanje RH Red Danice hrvatske s likom Nikole Tesle, a po njem su nazvane i nagrade Hrvatskoga saveza inovatora (2004) te Hrvatskoga saveza radioamatera (2013). U sklopu gospićkoga Muzeja Like u Smiljanu je 2006. otvoren Memorijalni centar »Nikola Tesla«, koji obuhvaća i rodnu kuću (prvotno za javnost uređena 1958; spomen-ploča bila je na kuću postavljena 1936, a Teslino poprsje u bronci, rad F. Cote, nedaleko od nje 1949). U Srbiji se od 2010. na njegov rođendan obilježava Dan znanosti. God. 1939. u Beogradu je osnovan znanstveni Institut Nikole Tesle, nakon prestanka s radom obnavljan 1945. i 1950. te preustrojen 1960. u Elektrotehnički institut »Nikola Tesla«. Po njem su nazvani i tvornica radijskih uređaja u Beogradu (1946), TE u Obrenovcu (1975) te beogradska zračna luka (2006); u Novom Sadu izlazio je 1935–41. Jugoslovenski radio časopis Tesla, a 1994. u Beogradu je pokrenut poučno-zabavni list za srpske državljane u inozemstvu Tesla. U SAD Teslino ime nose nagrade Instituta elektrotehničara i elektroničara za prinos proizvodnji ili iskorišćivanju električne energije (1976) i Međunarodne novinarske akademije za inovativna postignuća na području filmske tehnologije (2003). U Kaliforniji je u San Carlosu 2003. osnovana tvrtka Tesla Motors, zapažena zbog razvoja automobila na električni pogon, a od 2008. po Tesli se zove i skupina snažnih grafičkih procesora tvrtke nVIDIA iz Santa Clare. Po njem je 1949. nazvana državnomonopolna tvornica elektroničkih uređaja u Pragu, sljednice koje i danas posluju pod izvedenim imenima. Radi istraživanja i popularizacije njegova života i djela, elektrotehnike te egzaktnih znanosti uopće utemeljeno je više udruga. Iz beogradskoga Društva za podizanje instituta »Nikola Tesla« (1936) nastalo je 1939. Društvo »Nikola Tesla« za unapređenje nauke i tehnike; obnovljeno 1946, spojilo se 1954. u Zagrebu s Jugoslovenskim odborom za filmove o Nikoli Tesli u Jugoslovensko društvo »Nikola Tesla« za unapređenje nauke i tehnike, koje je proširivši djelatnost na cijelu državu u različitim ustrojbenim oblicima djelovalo do 1990-ih. S tim društvima povezani časopisi Nauka i tehnika (1941, 1945–54) i Tesla (1954–62) redovito su o njem pisali, a drugi mu je posvetio jubilarni broj 1956. U Zagrebu od 2010. djeluje Udruga Nikola Tesla – genij za budućnost, koja u više kategorija dodjeljuje po njem nazvanu nagradu. Od udruga u svijetu izdvajaju se Tesla Memorial Society i Tesla Memorial Society of New York, proizašle iz društva osnovanoga u Buffalu 1979; pri prvoj je 1981–90. izlazio povremenik Tesla Journal (Lackawanna), a sufinancijer je pothvata internetske objave digitaliziranih članaka i gradiva u svezi s Teslom (https://teslacollection.com/). Udruga International Tesla Society djelovala je 1984–99. u Colorado Springsu, u Philadelphiji je 2010. osnovana Tesla Science Foundation, a 2013. udruga Tesla Science Center at Wardenclyffe prikupljanjem je novca (Crowdfunding) otkupila zemljište negdašnjega laboratorija u Shorehamu radi izgradnje muzejsko-obrazovnoga parka. Diljem svijeta Tesli su podignuti mnogobrojni spomenici. Među umjetničkim su prikazima poprsje u gipsu E. Bohutinskoga (1932, Zagreb, Tehnički muzej), poprsja u bronci I. Meštrovića (1952, odljevi u Muzeju Nikole Tesle, Tehničkom muzeju u Beču i Muzeju Like u Gospiću), V. Mačukatina (1954, Zagreb, krug tvornice Ericsson Nikola Tesla) i K. Angelija Radovanija (1976, Ženeva, ispred sjedišta Međunarodne unije za telekomunikacije), figure u bronci F. Kršinića (1956, Beograd, Studentski trg; 1978, Niagara Falls; 1981, Gospić, uništeno 1992, ponovo odliveno 2006), Meštrovića (1956, Zagreb, Masarykova ul., kbr. 2), Mačukatina (1960, Zagreb, krug tvornice RIZ-Odašiljači d. d.) i K. Bošnjaka (2006, Gospić, Odjel za nastavničke studije Sveučilišta u Zadru), u duraluminiju M. Blaževića (2006, Smiljan, Memorijalni centar) i aluminiju P. Jelisića (2014, Vukovar, Tehnička škola) te skulptura u aluminiju s reljefnim likom P. Dolića (2006, Gospić, Veleučilište). Od malobrojnih slika nastalih za njegova života najpoznatiji je portret Vilme Lwoff-Parlaghy iz 1916 (tzv. plavi portret; Husum, Sjevernomorski muzej), a uživo ga je portretirao i I. Benković 1913 (Muzej Nikole Tesle). — Granica zbilje i fikcije u prikazivanju Tesline djelatnosti bila je nerijetko nejasna već u prvoj pol. XX. st., dodatno oslabivši kako je unatoč propitivanjima postajao jednim od općih mjesta globalne popularne kulture; zarana stereotipno poiman kao genijalni znanstvenik, ali ekscentričan pa i lud, potom kao mirotvorni humanist, mistik, vizionar i svojevrsni prorok, posebice je nekritički prikazivan u publicistici u svezi s New Age duhovnošću, izvanzemaljskim posjetiteljima, tajnim tehnologijama nacističke Njemačke i sličnim spekulativnim temama. Samo u posljednjih dvadesetak godina dokumentarne ili igrano-dokumentarne filmove o njem snimili su Lj. Vujović i dr. (Genije koji je osvetlio svet, 1994), J. Miracle (Lost Lightning – the Missing Secrets of Nicola Tesla, 1998), L. Acord (Tripping the Light Electric, 2000), M. Branković (Tesla, 2006), S. Karpuhin (Luč smerti, 2006), M. Krause (All about Tesla, 2007; Nikola Tesla – Visionary of Modern Times, 2013), V. Pravdivcev (Vlastelin mira, 2007), V. Skorodumov (Povelitel’ molnij, 2010), R. Uth (Tesla – Master of Lightning, 2010) i J. Sikorski (Tower to the People, 2015). Pjesmu o Teslinim postignućima spjevao je 1892. Jovanović Zmaj, potom i Johnson, R. Katalinić Jeretov, G. Tartaglia, Desanka Maksimović te M. Stojić, a u novije su doba obrađivana i u popularnoj glazbi, primjerice u pjesmama sastava Teška industrija (1976) i američkoga sastava Tesla (od 1986). Od 1950-ih o njem je i u svezi s njim nastalo više u većoj ili manjoj mjeri fikcionaliziranih biografija u obliku romana (I. Ivanac, U tami svjetlo… Zagreb 1977; T. Wise, Tesla. Atlanta—Kansas City 1994; D. B. Stewart, Tesla – the Modern Sorcerer. Berkeley 1999; V. Pištalo, Tesla, portret među maskama. Zrenjanin 2008, hrvatsko izd. Zagreb 2009), ulančanih crtica (S. Tesla, Tesla u pričama. Beograd 1956), drame (D. Rubin, Nikola Tesla. Zagreb 1953, emitirano na Radio-Zagrebu 1950; K. Collier i dr., Brilliant! The Blinding Enlightenment of Nikola Tesla, 1996; T. Pandur i dr., Tesla Electric Company, 2006, prema predlošku D. Lukića, emitiranom na Hrvatskom radiju 2006. pod naslovom Tesla; J. M. Newlight i F. Tabitta, Tesla, an Evening with Genius, oko 2006; L. A. Praley, The Last Ninety Minutes in the Life of Nikola Tesla, 2009; B. Clawson, The Dangers of Electric Lighting, 2011; J. Cragun i dr., Tesla, 2013), slikovnice (D. Radović, Nikola Tesla – priča o detinjstvu. Beograd 1980), pa i opere (V. Nemet, Nikola Tesla, 2001; C. Koukias, Tesla – Lightning in His Hand, 2003; C. Kievman, Tesla, 2004, nedovršeno; J. Gibson, Violet Fire, 2006; I. Schankler, Light and Power, 2011), a istaknuto mjesto ima i u književnim te filmskim djelima fantastičnoga podžanra Steampunk. Prema predlošcima ili neovisno snimljeni su TV-serija E. Galića (Nikola Tesla, 1977) te igrani filmovi K. Papića (Tajna Nikole Tesle, 1980), S. Stefanovića Ravasija (Tesla, 1993, prema drami M. Crnjanskoga, 1966), S. Ž. Jovanovića odn. D. Mihailovića (Tesla ili prilagođavanje anđela, 2001. odn. 2014, oba prema istoimenoj drami S. Pešića, 1995), M. Politisa (Let There Be Light – Nikola Tesla, 2005), J. Shapira (Visionary, Tesla, 2005) i R. Holbrooka (My Inventions, 2007). Kao lik je, nerijetko u osebujnu spoju stvarnoga, stereotipnoga i fantastičnoga, među ostalim uključen u Gernsbackovu kratku priču Magnetic Storm (Electronic Experimenter, 1918), u romane W. J. Cobba (To Mars with Tesla; or, The Mystery of Hidden Worlds. New Golden Hours, New York 1901), Margaret Storm (Return of the Dove. Baltimore 1959), L. Perduea (Tesla Bequest. New York 1984, hrvatsko izd. Zagreb 1988), J. Farrisa (Wildwood. New York 1986), P. Austera (Moon Palace. New York 1989, hrvatsko izd. Zagreb 2006), C. Priesta (Prestige. London—New York 1995; predložak za istoimeni igrani film C. Nolana, 2006), D. Rushkoffa (Ecstasy Club. San Francisco 1997), T. Pynchona (Against the Day. New York 2006) i Samanthe Hunt (Invention of Everything Else. Boston 2008, hrvatsko izd. Zagreb 2008), u igrane filmove Ildikó Enyedi (Az én XX. századom, 1989) i C. Baldwina (Spectres of the Spectrum, 1999), u više stripova i računalnih igara. Uza znatan odjek u New Yorku je (Off-Broadway) 1999. praizvedena drama J. Stanleya Tesla’s Letters, u kojoj se tematiziraju hrvatsko-srpski odnosi, vanjska politika SAD te ljudska ratobornost. Tajnovita Teslina osobnost, mnogostruko djelo i uzbudljiv životni put polazišta su i različitih interdisciplinarno-multimedijskih pothvata (Ana Dević i dr., Projekt Broadcasting, posvećen Nikoli Tesli, 2002; Helena Bulaja i dr., Mehaničke figure – inspirirani Teslom, od 2005; Ivet Ćurlin i dr., Normalizacija, posvećeno Nikoli Tesli, 2006).
TESLA, Nikola. Hrvatski biografski leksikon (1983–2024), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 24.11.2024. <https://bl.lzmk.hr/clanak/tesla-nikola>.