TRNINA, Milka

TRNINA, Milka (Ternina, Katarina), pjevačica, sopran (Doljnji Sip, Vezišće kraj Križa, 19. XII. 1863 — Zagreb, 18. V. 1941). Nećakinja pedagoga i pisca J. Jurkovića. Pjevanje učila privatno u Ide Wimberger u Zagrebu te 1880–83. u J. Gänsbachera na bečkom Konzervatoriju, gdje je položivši završni ispit nagrađena zlatnom medaljom. Koncertno započela nastupati za školovanja u Zagrebu i Beču, 1882. debitirala u zagrebačkom kazalištu kao Amelija (G. Verdi, Čuvidski ples) te nastupila u ulogama Selike (G. Meyerbeer, Afrikanka) i Leonore (Verdi, Trubadur), a 1883. Margarete (C. Gounod, Faust) i Aide (Verdi). Za angažmana u Novom gradskom kazalištu u Leipzigu (1883–84), Zemaljskom kazalištu u Grazu (1884–86) i Gradskom kazalištu u Bremenu (1886–90) svoj je repertoar obogatila s tridesetak novih uloga, među njima Rehe (J. F. Halévy, Židovka), Pamine i Prve dame, Grofice i Donne Anne (W. A. Mozart, Čarobna frula, Figarov pir i Don Giovanni), Valentine, Berthe i Alice (Meyerbeer, Hugenoti, Prorok i Robert Đavo), Agathe, Rezije, Eglantine i Clarisse (C. M. von Weber, Strijelac vilenjak, Oberon, Euryanthe i Die drei Pintos), Leonore (L. van Beethoven, Fidelio), Micaele (G. Bizet, Carmen), Mignon (A. Thomas), Princa Orlovskoga (J. Strauss ml., Šišmiš) i Terese (H. Berlioz, Benvenuto Cellini) te već tada kreirala gotovo sve junakinje u operama R. Wagnera: Elsu i Ortrud (Lohengrin), Sentu (Ukleti Holandez), Evu (Majstori pjevači), Brangänu i Izoldu (Tristan i Izolda), Brünnhildu (Walküra, Siegfried, Sumrak bogova), a napose Elizabetu (Tannhäuser), koja se pokazala jednom od najljepših i njoj najdražih uloga u karijeri. U Kraljevskom dvorskom i nacionalnom kazalištu u Münchenu 1889. gostovala, 1890. u lipnju primljena u stalni angažman i već u prosincu imenovana kraljevskom bavarskom opernom i komornom pjevačicom; do kraja angažmana 1899. ondje postignula uspjehe koji su je uvrstili u vrh svjetske operne reprodukcije. Njezine interpretacije Wagnerovih likova izazivale su najviše pozornosti postupno postavši uzorom za buduće naraštaje, a uz Elizabetu, Brünnhildu i Sentu svojim je najuspjelijim ulogama tada držala Groficu i Fiordiligi (Mozart, Figarov pir i Così fan tutte) te Leonoru (Fidelio). Uz nove uloge iz standardnoga repertoara – Santuzze (P. Mascagni, Cavalleria rusticana), Idamantea i Donne Elvire (Mozart, Idomeneo i Don Giovanni), Venere i Sieglinde (Wagner, Tannhäuser i Walküra) te Lucrezije Borgie (G. Donizetti) – kreirala je i one iz rjeđe izvođenih opera, poput Djamileh (Bizet), Chimène (P. Cornelius, Der Cid), Catarine Cornaro (F. P. Lahner), Malvine (É. N. Méhul, Uthal) i Milade (B. Smetana, Dalibor), a u suvremenom opernom repertoaru nastupila je kao Didon (Berlioz, Les Troyens à Carthage), Gwendoline (A. E. Chabrier), Nefta (A. Franchetti, Asrael), Luisa (Mascagni, I Rantzau) i Ingwelde (M. von Schillings) te kreirala uloge Borghild, Sareme i Nanne na praizvedbama opera Sonntagsmorgen (G. R. Schjelderup, 1893), Sarema (A. von Zemlinsky, 1897) i Der Fremdling (H. Vogl, 1899). U Münchenu je priznanja stekla i kao pjevačica Lieda. Usporedno sa stalnim angažmanima ostvarila je i mnogobrojna gostovanja; među pojedinačnima ističu se nastupi 1887. u Kraljevskoj opernoj kući u Berlinu (Tannhäuser), 1896. u Moskvi (koncert pred ruskim carskim parom prigodom krunidbe Nikole II) te 1899. na Svečanim igrama u Bayreuthu, gdje je na poziv Wagnerove udovice Cosime kreirala ulogu Kundry (Wagner, Parsifal), dok je u Londonu i New Yorku bila redovita gošća. U Londonu je prvi put nastupila 1895, na koncertu u Queen’s Hallu pod ravnanjem H. Levija, a u Kraljevskoj opernoj kući Covent Garden gostovala 1898, 1900–01, 1903–04. i 1906. na 56 predstava s 10 uloga (raskošne kostime za nju je kreirao slikar P. Anderson) te postignula svoje najveće uspjehe. Od prvoga nastupa, u operi Tristan i Izolda, kad je kritika njezinu kreaciju ocijenila savršenim utjelovljenjem Izolde, do posljednjega, u ulozi Elizabete (Tannhäuser), potvrdila se kao vodeći wagnerijanski sopran svojega doba nastupajući i kao Sieglinda (Walküra), Brünnhilda (Walküra, Siegfried, Sumrak bogova) te Elsa i Ortrud (Lohengrin). Bila je zapažena i kao Leonora (Fidelio), a 1900. trijumfirala je u naslovnoj ulozi na engleskoj praizvedbi opere Tosca G. Puccinija, koji je izjavio da se ni jedna pjevačica poslije nije približila njezinoj interpretaciji toga lika (H. Klein, 1931). U SAD gostovala od 1896, kad je pod ravnanjem W. Damroscha s njegovom Opernom družinom nastupila u Bostonu, Albanyju, Philadelphiji, Baltimoreu i New Yorku kao Brünnhilda (Walküra i Siegfried), Elizabeta (Tannhäuser), Elsa (Lohengrin), Izolda te Leonora (Fidelio). Potkraj 1899. s ansamblom Metropolitana gostovala u Cincinnatiju, Chicagu i Bostonu te u siječnju 1900. prvi put nastupila u Operi Metropolitan u New Yorku ostvarivši izniman uspjeh kao Elizabeta, a potom se ulogama Brünnhilde, Sieglinde, Izolde, Sente, Leonore (Fidelio) i Prve dame (Čarobna frula) istaknula kao jedna od najvećih zvijezda sezone. Gostujući i u sezonama 1900/01, 1901/02. te 1903/04, u 14 je uloga nastupila 125 puta, od toga 79 puta u zgradi kazališta; osobito zapaženi bili su njezini nastupi 1901. u veljači na američkoj praizvedbi Tosce i u prosincu na otvorenju sezone s operom Tristan i Izolda, 1903. u prosincu na prvoj izvedbi Parsifala izvan Bayreutha te posljednji, u travnju 1904. u operi Sumrak bogova. U više je navrata gostovala i u Zagrebu: 1884–86. i 1894. na koncertima HPD »Kolo« i HGZ (1893. imenovana začasnom članicom) te u kazalištu 1885–87 (Aida, Hugenoti, Trubadur, Čuvidski ples) i u ožujku 1898, na poziv S. Miletića; nastupivši na osam predstava u ulogama Elizabete (Tannhäuser), Leonore (Trubadur), Aide i Leonore (Fidelio, hrvatska praizvedba), bila je primljena s dotad neviđenim poštovanjem, slavljem i počastima (kazalište ju je imenovalo začasnom članicom, a Društvo za uređenje i poljepšanje Plitvičkih jezera, u čiju dobrobit je nastupila, njezinim je imenom nazvalo slapove na istočnom dijelu jezera Milanovca). U Münchenu je gostovala na Svečanim igrama u Kazalištu princa regenta 1901, 1902, 1904. i 1906. u operama Tannhäuser, Lohengrin, Tristan i Izolda te Walküra, kojom je, nastupajući u ulozi Sieglinde 1. IX. 1906. završila pjevačku karijeru. Povukla se zbog zdravstvenih tegoba uzrokovanih upalom ličnoga živca 1902. God. 1907–10. živjela u Berchtesgadenu, 1910–13. poučavala pjevanje na College of Music u New Yorku te od 1913. do kraja života boravila u Zagrebu, gdje je od 1922. bila počasna profesorica pjevanja na Muzičkoj akademiji (1923–31. pročelnica Odjela za solo-pjevanje), a usporedno se, često anonimno, bavila i dobrotvornim radom, osobito za I. svjetskoga rata (pjevajući Ave Mariju L. Cherubinija na dobrotvornom koncertu u zagrebačkoj katedrali posljednji put javno nastupila 15. IV. 1916). U karijeri je ostvarila 65 uloga i oko 1200 nastupa (u najintenzivnijem razdoblju 1890–1900. nastupala više od 60 puta godišnje), uključivo i solističke koncerte te nastupe u oratorijskim djelima (Verdijev Requiem, Muka po Mateju J. S. Bacha). Pjevala je na hrvatskom, njemačkom, francuskom i talijanskom jeziku, nastupajući uz najveće pjevače toga doba (E. Caruso, L. Slezak, J. de Reszke) pod ravnanjem znamenitih dirigenata (F. Mottl, R. Strauss). Njezin repertoar širokoga stilskoga raspona i različitih vokalnih zahtjeva odraz je iznimne nadarenosti i savršena vladanja pjevačkom tehnikom. Kritika je isticala njezin neobično podatan i sonoran glas, tople i plemenite boje te »čarobne milozvučnosti«. Osim pjevački izražajnim, odlikovala se i glumački psihološki snažnim kreacijama uloga (po tome uspoređivana s Eleonorom Duse i Sarah Bernhardt), izvorno koncipiranima, te se jednako pridajući značenje pjevačkoj i dramatskoj kao i vizualnoj komponenti uloga potvrdila kao moderna umjetnica. Bila je jedna od najslavnijih i najcjenjenijih umjetnica svojega doba. Prema L. Eisenbergu, njezina se umjetnička osebujnost teško može okarakterizirati (»Ostvarenja ove izvanredne pjevačice objave su savršene umjetnosti«). Unatoč tomu što se protivila snimanju svojega glasa, L. Mapleson je na valjku fonografa na predstavama u Metropolitanu snimio 1901. ariju i duet s Reszkeom iz Tristana i Izolde (presnimljeno, International Record Collectors’ Club, 1939) te 1902. finale iz Tosce; obje snimke presnimljene na CD Mauricegrau@metropolitanopera (Symposium Records, 2002). Ostavština joj se čuva u Muzeju grada Zagreba (MGZ; oko 250 predmeta, uključivo zbirku fotografija i četiri Andersonova kostima), manjim dijelom u Gradskom muzeju Požega i HDA (osobni fond). Velike dokumentarne izložbe o njoj MGZ priredio je 2006. u Covent Gardenu u povodu obljetnice njezina tamošnjega posljednjega nastupa te 2013. u Zagrebu u povodu obljetnice rođenja. Njezino ime u Vezišću nose od 1963. Dom kulture te od 1983. glazbena manifestacija Lipanjski susreti i Amatersko pjevačko društvo (u povodu obljetnice o njoj je ondje održan simpozij 1988), a od 1967. osnovna glazbena škola i od 1976. pri njoj osnovan zbor (od 1994. samostalni Vokalni ansambl) u Ivanić-Gradu, gdje je 2003. osnovana Udruga poklonika Milke Trnine (danas djeluje u Zagrebu). Portretirao ju je J. Crnobori (1985, Opera Metropolitan), poprsja su joj izradili J. Cmrok (1963, Vezišće, ispred Doma kulture) i V. Radauš (1971, Zagreb, predvorje HNK), a medalju Ž. Janeš (1971). Nadahnuta njome i njezinim kostimima, Ljerka Njerš izradila je ciklus Hommage Milki Trnini (izložba s istoimenim katalogom u MGZ 2001; od 2010. u stalnom postavu Galerije Križ, Spomen-soba Milke Trnine); tematizirana i u književnosti (K. Lončarević, Hrvatski Parsifal. New York 1980, i Parsifal and Ternina. Chicago 1983; T. Mraović, Tajna Milke Trnine. Zagreb 2015). God. 2011. proglašena je počasnom građankom Zagrebačke županije. Općina Križ, koja od 2011. dodjeljuje po njoj nazvanu plaketu za prinos promicanju njezine kulturne ostavštine te od 2012. stipendiju za nadarene učenike i studente, proglasila je 2013. Godinom Milke Trnine, u sklopu koje je izdana poštanska marka s njezinim likom (serija Znameniti Hrvati). Udruženje muzičkih umjetnika Hrvatske (Hrvatsko društvo glazbenih umjetnika) od 1958. dodjeljuje godišnju Nagradu »Milka Trnina« (medalja u srebru, K. Angeli Radovani, 1973) reproduktivnim umjetnicima i komornim sastavima, a od 1964. sporadično te od 1990. kontinuirano i Diplomu »Milka Trnina« velikim ansamblima.