VETRANOVIĆ, Mavro
traži dalje ...VETRANOVIĆ, Mavro, pjesnik i dramatičar (Dubrovnik, 1482 — Dubrovnik, 15. I. 1576). Rodom iz pučke obitelji talijanskoga podrijetla, koja je nosila nadimak Čavčić; krsnim imenom Nikola, u vrelima i literaturi navodi se i kao Mauro ili Mavar, Vetrani, Vetranić, Cauchich, Cjavcich, Kavčić, Vetranić Čavčić i Vetranović Čavčić. Osnovnu izobrazbu stekao u dubrovačkoj gradskoj školi, potom u benediktinskom samostanu na Mljetu. Pretpostavka starije književne historiografije da je studirao u Monte Cassinu napuštena je. U Benediktinski red stupio oko 1507, zaređen 1509. Bio je među onima kojima je 1515. povjerena reforma mljetskoga samostana, no zbog neslaganja s njezinom provedbom otišao je bez dopuštenja u Italiju 1517. te bio prognan iz Dubrovačke Republike. Nakon pomilovanja 1522. obnašao dužnosti u dubrovačkim benediktinskim samostanima: bio je opat Svete Marije na Mljetu 1524. i 1545, poglavar sjedinjenih samostana na otočiću Sveti Andrija i Svetoga Jakova u Višnjici 1527, prior na Svetom Andriji 1534, opat u Višnjici 1541. te predsjednik Mljetske kongregacije 1545. Potom se povukao u samostan na Svetom Andriji, a potkraj života u Višnjicu, gdje je i pokopan. — Opus mu, žanrovski vrlo raznolik te većim dijelom ispjevan u dvostruko rimovanom dvanaestercu, manjim u osmercu, sadržava oko 40 000 stihova, sačuvanih u trima opsežnim rukopisnim knjigama te u nekoliko manjih rukopisa. Tri su mu knjige pjesama, o kojima govore dubrovački biografi (S. M. Crijević, S. Slade Dolci, F. M. Appendini), izgubljene. Prema Pjesanci u vrieme od pošljice, napisanoj po svem sudeći za kužne epidemije u Dubrovniku 1527. ili 1533, te prema prologu Tirene M. Držića, u kojem mu hvali pjesničko umijeće, pretpostavlja se da je u mladosti pisao ljubavnu poeziju. Unatoč nepouzdanoj kronologiji nastanka njegovih djela, u književnoj se historiografiji uvriježila pretpostavka da je u mlađim danima napisao i kraće dramske tekstove svjetovne tematike: pastirsko-mitološke igre temeljene na motivu zarobljene djevojke, Istorija od Dijane i Lovac i vila (obje u Građi za povijest književnosti hrvatske, 1968, 29; cjelovit tekst Istorije o Dijani u Forumu, 1982, 1–3), te mitološku dramu o Orfeju i Euridiki, naknadno naslovljenu Orfeo (Nastavni vjesnik, 1909, 2; praizvedba u dubrovačkom Kazalištu Marina Držića 2001), kristijaniziranu dramatizaciju mita u kojoj se, za razliku od predloška, ne osvrće Orfej nego Euridika; u pasivnosti se Orfeja, tumačenoga kao prefiguracija Krista, očituje intervencija u tekst klasične mitološke priče koja poprima ljudsku dimenziju s realističnim pojedinostima. Crkvena su mu pak prikazanja, u početku vrlo jednostavna i bez prave dramske radnje, vjerojatno plod zrelih godina. Interpretirajući srednjovjekovni model misterija, u prikazanju Od uskrsnutja Isukrstova tematizira Kristov silazak u pakao te oslobođenje svetih otaca, uvodeći kao novost načelo otvorene dramaturgije. Prikazanje od poroda Jezusova (prema nekim izvorima izvedeno 1537. u crkvi Male braće u Dubrovniku), dramatizacija Kristova rođenja, isprva je bilo atribuirano Držiću (Stari pisci hrvatski, SPH, 7. Zagreb 1875), a Vetranovićevo je autorstvo utvrđeno 1950. Te mu je godine pripisano i opsežno Prikazanje po način od komedije kako bratja prodaše Jozefa, u kojem je razradio starozavjetnu pripovijest o Josipu Egipatskom (tiskano kao anonimno djelo u Građi za povijest književnosti hrvatske, 1912, 7; izvedeno na Dubrovačkim ljetnim igrama 1990). Abrahamovo žrtvovanje Izaka prikazao je u petočinskom, formalno najrazrađenijem, Posvetilištu Abramovu (sačuvano u pet različitih redakcija, od 685 do 3025 redaka; izvedeno 1546. pred Kneževim dvorom te u prigodi Euharistijskoga kongresa u Zagrebu 1923; uglazbio B. Širola, Pastirska igra. Zagreb s. a.); smjestivši biblijsku priču u aktualni kontekst, pod utjecajem renesansne poetike intervenirao je u nju aktivnom Sarinom ulogom. S obzirom na srednjovjekovna anonimna, prikazanja su mu prožeta pastoralnim, ljubavnim i komičnim elementima te psihološkom profilacijom likova. Na starozavjetnu se epizodu iz Knjige o Danijelu naslanja Suzana čista (praizvedba u Kazalištu Marina Držića 2001), biblijska drama koja kompaktnom strukturom, složenošću likova i smanjenjem didaktičnosti odstupa od strukture prikazanja. Tematski i žanrovski bogata mu poezija pretežno »nefabularne, aditivne kompozicije« (D. Dukić), pisana u svim životnim i razvojnim fazama, obuhvaća različite interese i tonove. Književna historiografija tradicionalno pretpostavlja da je Vetranović stvarao u trima fazama te da je u prvoj sastavljao stihove profane tematike te maskerate uglavnom vedra i šaljiva tona (Trgovci Armeni i Indijani; Dvije robinjice; Pastiri; Lanci Alemani, trumbetari i pifari), među kojima se izdvajaju dvije osmeračke pjesme naslovljene Remeta (u drugoj osuđuje korumpiranost dubrovačkoga društva te upozorava na besmisao ovozemaljskoga). U drugoj su fazi, pretpostavlja se, nastale političko-satirične pjesme – u njima je lirski subjekt angažirani analitičar društvene i političke zbilje, po čem je Vetranović iznimka u dubrovačkoj renesansnoj književnosti XVI. st. (jedan od rijetkih koji je kritizirao i Katoličku crkvu), a s osobitim žarom progovara o neposrednoj turskoj i mletačkoj opasnosti (Orlača ridjanka, rečeno u Blatu ribarom; Orlača ridjanka Peraštu govori; Tužba grada Budima; Pjesanca slavi carevoj; Pjesanca Latinom; Pjesanca gospodi krstjanskoj) – te refleksivne (Pjesanca protiva oholasti; Pjesanca Aurea aetas; Pjesanca lakomosti; Moja plavca; Pjesanca Kufu). Religiozni mu stihovi, tematsko-motivski naslonjeni na srednjovjekovnu poetiku, čine glavninu pjesničkoga opusa; poglavito su posvećeni Isusu i Mariji ili pak pjevaju o smrti, krjepostima i grijesima, a među njima su i parafraze molitva i psalama. Gdjegdje je izložio i neke astrološke poglede (Pjesanca nesreći; Pjesanca mjesecu), a pisao je i prigodne pjesme (ponajviše nadgrobnice). Njegova poslanica P. Hektoroviću (1539) najstarija je potvrda o vezama dubrovačkih i hvarskih književnika. Pjesancom Marinu Držiću u pomoć branio je Držića od optužba da je plagijator. Pjesme, ispjevane ponajviše u prvom licu – često u obliku apostrofe prirodnih elemenata, životinja, antičkih božanstava, gradova i Boga – spoj su refleksija i komentara, osobito o vjerskim osjećajima i poziciji čovjeka u svijetu, pri čem se na intimno kazivanje nadovezuju didaktičnost i propovjednički ton. Njegov alegorijski ep Pelegrin, u 4374 dvostruko rimovana dvanaesterca, prvo je opsežnije narativno djelo u Dubrovniku u XVI. st. Iako na prvi pogled nasljeduje strukturu srednjovjekovnih peregrinatia, razvijenim sustavom nedoslovnih značenja i nemimetičkim odnosom prema realnosti znatno odstupa od srednjovjekovnih obradba. Tematizira neobično putovanje naslovnoga lika Piligrina, prikazanoga u »karikaturalno-fantastičnoj i iskrivljenoj slici« (D. Fališevac), kojemu se ne razabire cilj i koje treba razumjeti kao alegorijsko. Nižući događaje brzo i bez motivacije, prikazuje svijet s dominantnim grotesknim elementima, bez čvrstih svjetonazornih uporišta. Kompleksne strukture i metaforike, diskontinuiranoga pripovijedanja, to je djelo danteovskoga nadahnuća jedno od najzagonetnijih u hrvatskoj književnosti. Premda do danas veza nije razjašnjena, s epom se povezuje i 17 tzv. pretpelegrinskih pjesama nastalih u posljednjoj fazi stvaralaštva, 1549–50, u kojima je alegoriziran mitološki svijet. — Vetranović je jedan od najplodnijih i žanrovski najbogatijih hrvatskih književnika. Djelo mu izrasta iz kršćanskoga svjetonazora te je, pod neprijepornim utjecajem antičkoga i talijanskoga pjesništva, sinteza različitih tradicija. Zbog neuklopivosti opusa u dominantne pjesničke tijekove dubrovačke renesansne književnosti i teško odredive žanrovske pripadnosti mnogih njegovih djela neki su književni povjesničari njegovu poetiku određivali kao srednjovjekovnu, a zbog problematiziranja odnosa književnosti i zbilje neki i kao manirističku. Djela su mu sačuvana većinom u prijepisima iz XVII. st. (Arhiv samostana Male braće i Znanstvena knjižnica u Dubrovniku, Arhiv HAZU i NSK), a do druge pol. XIX. st. nisu tiskana (osim kraće inačice Posvetilišta Abramova, koja je pod naslovom Verši Abramovi objavljena u Nauku karstianskome M. Divkovića 1616). Najveći mu je dio opusa objavljen u ediciji SPH (1871–1872). Pod njegovim je imenom tiskana Držićeva Hekuba (1853). Nadgrobnice su mu spjevali M. Bunić Babulinović (SPH, 11. Zagreb 1880), Didak Pir (Elegiarum libri tres) i N. Nalješković (SPH, 5. Zagreb 1873). Posvećen mu je skup u Dubrovniku 1977. Zastupljen je, među ostalim, u izborima Mila si nam ti jedina (1998), Pjesnici Ranjinina zbornika (1998), Antologija hrvatskog humora (1999), Pjesni Hvara (2003), Hrvatski pjesnici (2006), Antologija hrvatskoga pjesništva (2007), Molitvenik hrvatskih pjesnika (2008), 100 najljepših pjesama hrvatske književnosti (2009) i More mora (2014), sve tiskano u Zagrebu, te Hrvatska poezija humanizma i renesanse (Vinkovci 2000), Krist u hrvatskom pjesništvu (Split 2007) i Svit se konča (Poljica 2007).
VETRANOVIĆ, Mavro. Hrvatski biografski leksikon (1983–2024), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 21.11.2024. <https://bl.lzmk.hr/clanak/vetranovic-mavro>.