KRNIC, Krsto

KRNIC, Krsto, glumac lutkar (Zajezda kraj Budinščine, 4. V. 1927 — Zagreb, 23. I. 2007). Završio učiteljsku školu 1946. Od 1949. zaposlen u osnovnoj školi u Slavonskom Brodu, gdje je počeo nastupati u Narodnom kazalištu. God. 1951–54. bio je član Narodnoga kazališta u Karlovcu, gdje je nastupio u ulogama Imotski kadija (M. Ogrizović, Hasanaginica, 1952), Sin (A. Strindberg, Lomača, 1952), Zbyszko (Gabriela Zapolska, Moral gospođe Dulske, 1952), Dotur Prokupio (nepoznati autor i D. Biluš, Ljubovnici, 1953), Jurišić (S. Mihalić, Pred dan, 1953) i Poručnik (S. Tomašić, Legenda o Karasu, 1954). U Zagrebačkom kazalištu lutaka djelovao od 1954. do umirovljenja 1990. Kreativni izraz gradio je na skladu tradicije i suvremenih težnja, u rasponu od pedagoškoga mimetizma do redukcijskoga obličja lutke. Njegovi su najuspjeliji glumačko-interpretacijski ostvaraji likovi Kruška-kruškica i Glazbenik (G. Rodari, Čipolino, 1969), Čarobnjak i Vještica (L. F. Baum, Čarobnjak iz Oza, 1971), Mornar Đef (G. Urbán, Plavi Petar, 1972), Mjesec (Višnja Stahuljak, Crveni kišobrani, 1977), Lav Alan (Hana Sekyrkova, Pustolovine malog lava, 1979), Dugi John (V. Rabadan, Robinzon na pustom otoku, 1980, nagrada Hrvatskoga društva dramskih umjetnika), Mačak (H. C. Andersen, Ružno pače, 1982, 1983. nagrada na Susretima lutkara i lutkarskih kazališta Hrvatske u Osijeku, SLUK), Kraljević (B. Kukolja, Dugonja, Trbonja i Vidonja, 1983) i Ol (J. Šego, Heraklo, 1987, nagrada na SLUK). Široku popularnost stekao je u dječjem programu TV Zagreb u emisijama Pionirski mozaik (1958–62), Mendin program (1962–66), Laku noć, djeco (1967) i Mendin program za djecu (1971), u kojima je animirao lutku Mendu Mendovića (uobličio A. Despot). Istaknuo se i ulogom Sacca u TV drami Sacco i Vanzetti u režiji I. Hetricha (1968). Posuđivao glas likovima iz animiranih filmova.