BIANKINI, Juraj

BIANKINI, Juraj, političar i publicist (Stari Grad na Hvaru, 30. VIII 1847 — Split, 27. III 1928). Potječe iz pomorske obitelji (starinom Mastilčević). Osnovnu školu završio je u Starom Gradu, gimnaziju u Splitu, a bogosloviju u Zadru. Službovao je kao pomoćnik župnika u Starom Gradu. Po nagovoru Mihovila Pavlinovića preuzeo je 1871. uredništvo Narodnoga lista i uređivao ga do 1918. učinivši ga glavnim narodnim glasilom u pokrajini. Bio je zastupnik u Dalmatinskom saboru (1881–1887. i 1889–1918) i u bečkom Carevinskom vijeću (1892–1918); u Zemaljskom odboru u Zadru bio je zamjenik prisjednika Zemaljskog odbora (1883–1889. i 1911–1918). Zbog neslaganja s oportunizmom Narodne hrvatske stranke, s četvoricom hrvatskih zastupnika u Beču (V. Perić, V. Spinčić, N. Dapar i M. Laginja), prešao je u opoziciju i poslije s petoricom zastupnika (S. Buzolić, K. Ljubić, J. Paštrović, V. Perić i M. Šarić) osnovao Hrvatski klub te skupa s pravašima Stranku prava u Dalmaciji, u kojoj je bio predsjednik egzekutivnog odbora 1897. Za rascjepa u banovinskoj Stranci prava ostaje neutralan. God. 1903. potpisao je manifest protiv terora bana Khuen-Héderváryja. Radio je na približavanju Narodne hrvatske stranke i Stranke prava, koje su se fuzionirale 1905. Te je godine B. potpisao Riječku rezoluciju. Za rata je stupio u Jugoslavenski klub u Carevinskom vijeću i sudjelovao u donošenju Majske deklaracije 1917. Nakon dolaska Talijana u Zadar prestao je uređivati Narodni list, bio u kućnom pritvoru i zatim u internaciji u Bakru. Potom je otišao u Beograd i ušao u politički život Kraljevine SHS. Bio je član Privremenoga narodnog predstavništva (1918) i potpredsjednik vlade Ljube Davidovića. Pripadao je Jugoslovenskoj demokratskoj stranci pa Samostalnoj demokratskoj stranci. Zbog poodmaklih godina povukao se iz političkog života. Bio je prvi predsjednik društva »Jadranska straža« (1923–1928). Kao istaknut hrvatski političar u Dalmaciji čija se djelatnost različno ocjenjuje, B. je prošao kroz četiri političke faze: narodnjačku (1871–1892), pravašku (1892–1903), »novoga kursa« (1903–1918) i unitarističko-integralno-jugoslavensku (1918–1920), nakon koje je trezvenije mislio o uređenju višenacionalne zajednice. Formira se i izgrađuje pod utjecajem Mihovila Pavlinovića i Miha Klaića. Zagovornik upotrebe hrvatskog jezika u javnom životu i sjedinjenja Dalmacije s ostalom Hrvatskom, B. je u zastupničkim govorima u Dalmatinskom saboru i Carevinskom vijeću u Beču te člancima u Narodnom listu, gdje je počeo objavljivati još kao student, također upozoravao na gospodarsku zapuštenost Dalmacije, siromaštvo, glad, iseljivanje, potrebe stanovništva, osobito seoskoga, te zagovarao gospodarski razvitak Dalmacije i pridonio ukidanju vinske klauzule u trgovačkom ugovoru s Italijom, a koja je štetila vinogradarstvu Dalmacije. Polemizirao je s prvacima Srpske stranke o nacionalnim pitanjima i odnosima te bio oštar kritičar austrougarske uprave u Dalmaciji, Khuenova režima i talijanskog iredentizma prema Dalmaciji. U doba njegove najjače političke djelatnosti, između 1897. i 1914, cijenili su ga kao vidovita, pronicljiva i oštroumna političara i vrsna govornika. Kao predsjednik »Jadranske straže« zagovarao je jadransku misao, upozoravao na talijanska presezanja, držao referate na društvenim skupovima i surađivao u društvenim edicijama. Kao suradnik i urednik Narodnog lista surađivao je u svim godištima toga lista s potpisanim i nepotpisanim člancima i uvodnicima. Surađivao je još u Jadranskoj straži (1923, 1925, 1926, 1928) i Almanahu Jadranske straže (1927, 1929). Njegova brojna pisma nalaze se u Naučnoj biblioteci u Splitu, Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci i Arhivu JAZU (Trumbićeva ostavština) u Zagrebu. Za proučavanje njegova političkog i publicističkog rada važni su i tiskani zapisnici Dalmatinskoga sabora i Carevinskoga vijeća u Beču.