KOLUNIĆ

KOLUNIĆ (Kolonić), plemićki rod (XIV–XVIII. st.). Pripadnici roda u vrelima se spominju u oblicima Cholunic, Colenich, Collenich, Colunic, Colunich, Kollonitsch von Kollograd, Kollonitz i Kolwnych. Prema V. Klaiću, ime im je ilirskoga ili rimskoga podrijetla, a analogiju mu nalazi u nazivima rijeke Kolune (Kolunska rijeka) te brda Kolun i istoimenoga sela u fočanskom kraju. Postojbina im je bila Županija Pset, gdje je spomen na njih sačuvan u imenu naselja Kolunić. Spominju se i u široj zadarskoj okolici (s njima je u svezi toponim Colunichi). Rano su se počeli raseljivati, osobito prema primorskim gradovima, a nakon 1463. uglavnom napuštaju djedovinu i sklanjaju se u sigurnije krajeve, najprije u Liku, Primorje i područje Bihaća, zatim u Kranjsku, Štajersku, Austriju, Ugarsku i Slovačku, gdje su stupali u službu oblasti i velikaša te stjecali imanja i časti. Kako se ne spominju u ispravi napuljskoga kralja Karla II. Anžuvinca iz 1292, kojom je potvrdio banu Pavlu I. Bribirskomu posjede u Psetskoj, Sanskoj i Vrbaskoj županiji, Klaić je zaključio da su se kao poseban plemićki rod izdvojili nakon te godine. Prvi je poznati njihov pripadnik Budonja (Budona; de generatione Cholunic), u svibnju 1325. u Ključu jedan od svjedoka kad je njegov gospodar knez Vukoslav Hrvatinić dao slobodu sinu Jurja Hranića. Ponovo se javljaju 1395. kad se sastaje »kraljev stol« radi suđenja u sporovima plemstva Psetske županije. Tada se spominju rotni sudci Vlatko Remetić i Juraj Stančić te rotni pristav Tihorad Grgurović (prema Klaiću Hrihorović) u parnici oko međa između sela Čelopeka i Ljubića. Njihovi nesporazumi riješeni su pred rotnim pristavima Grgurovićem i Draganom Čunčićem, što je bilo potvrđeno ispravama na hrvatskom jeziku pisanima glagoljicom. Do tada je rod postao mnogobrojan, pa su njegovi pripadnici podijeljeni u hiže, među kojima su poznati Remetići, Stančići (Stanišići) i Grgurovići (Hrihorovići). Do 1420. bilo je 12 hiža i bile su podijeljene u dvije grane. Manjoj, »od dvije Gorice«, pripadali su Mišljenovići, Kupanići i Bilšići (Biošići), a većoj, »od osam Gorica«, Miletići, Grgurovići (Hrihorovići), Šenirići, Remetići, Kozlići, Zobinovići, Stančići, Kopičići i Rogolji. Do 1465. najpoznatiji su bili Mišljenovići. Potjecali su od Budislavova sina Mišljena, koji je imao sinove Dionizija i Stjepana. Dionizije se javlja potkraj listopada 1420. kad se u svoje i u ime rođaka Kupinića i Bilšića žalio podbanovima da ih neki od drugih Kolunića ometaju u posjedovanju sela Očigova (danas Malo i Veliko Očijevo) u blizini Martin Broda, koje su baštinili od pradjedova. Podbanovi su rješavanje spora povjerili Kninskomu kaptolu, povjerenici kojega su 31. listopada kraj crkve sv. Jurja u selu Bilićima proveli istragu i 13. prosinca uspjeli pomiriti strane, čemu su pribivali Dionizije i Stjepan. Oni se kao svjedoci još spominju u ispravi iz 1437, kad su Katarina Nelipčić, udovica kneza Ivana VI. st. Frankapana, i sin joj Juraj I. Cetinski uvedeni u posjed grada Rmnja i Lapačke županije. Stjepanovi sinovi bili su Miketa, Andrija, Blaž i Tomaš (nema potvrde da bi im brat bio Stibor, kojemu je Petar Konjski založio selišta u selima Gorica i Thomadoyewcz). Braća su se pojavila pred Kninskim kaptolom u listopadu 1448, kad im je na 30 godina Franko Kudelić iz Drinića založio neke svoje posjede u Donjem Driniću, Stanjevšinu (u Driniću) i svoj dio u Čelopeku. Zbog ometanja posjedovanja Očigova braća su se obratila Ivanu Hunyadiju da ih se uvede u posjed. On je o tom 20. IV. 1449. pisao Kninskomu kaptolu, istaknuvši da su vjerno služili kruni i za zasluge dobili sporno zemljište u Psetskoj županiji, te naložio da ih se zakonito uvede u posjed, što je u svibnju i učinjeno. Za vjernu službu ban Petar Talovac darovao je Miketi i njegovoj braći 1452. posjede Peć i Malo Podstinje u Cetinskoj županiji. Tomaš je, prema Klaiću, u službi bosanskoga kralja Tomaša u ožujku 1456. bio u njegovu izaslanstvu Ivanu Kapistranu. Kako su braću ponovo omeli u njihovu posjedu, kralj Matija Korvin potvrdio je na poč. 1459. Andriji i braći posjede Očigovo, Kolunić i Hranolupe. Andrija se posljednji put spominje 13. III. 1465, kad je na njegovu molbu Kninski kaptol u novu ispravu prepisao starije i potvrdio ih pečatom. God. 1450. Kolunići su imali posjede u Tihlićima u ostrovičkom kotaru (posljednji se put spominju ondje), a 1486. navode se u području iza Velebita. S turskim pustošenjima hiža Kacitića nastanila se u Duboviku u Bužanskoj županiji. Njezin je najpoznatiji član glagoljaški pisac → BROZ. Njegov je suvremenik Nikola (Mikula, Nikola Hrvat), kapetan Senjske kapetanije 1494–96. i poslije meštar kraljevskih konjušara. Kralj Vladislav II. Jagelović dao mu je 1502. u zalog posjede Stokolić (Zthokolych) i Orlić u okolici Otočca. Prema P. Vitezoviću Ritteru, kralj mu je za pomoćnika odredio pečuškoga biskupa Sigismunda dok u Hrvatskoj ne postavi novoga bana mjesto E. Derenčina, zarobljenoga u Krbavskoj bitki 1493. Nikolini su potomci pred Turcima napustili posjede u Hrvatskoj i nastanili se u Štajerskoj. Juraj, sin Leonarda, dao je 1493. sagraditi kaštel Slivnicu u mariborskom kraju. O tamošnjoj prisutnosti Kolunića svjedoče i njihovi grobovi u Slivnici te dvorac koji su ondje sagradili 1582. Jurja su naslijedili sinovi Jeronim, Martin i Seyfrid (Siegfried). Martin se prije turskoga razaranja Slivnice 1532. odselio u Sollenau kraj Bečkoga Novoga Mjesta i ondje umro. Seyfrid, vijećnik uprave donjoaustrijskih zemalja, istaknuo se 1529. pri obrani Beča, zbog čega ga je car Karlo V. promaknuo u viteza i dodijelio mu zlatnu kolajnu 1530. Obnovio je slivničku gospoštiju (1541. bila je u vlasti njegovih unuka), poslije postao vijećnikom Dvorske komore i stekao imanje Velike Šice (Gross-Schützen, Vel’ké Leváre u Slovačkoj), na koje su naseljeni odbjegli kmetovi iz hrvatskih zemalja. Njegov sin Juraj Seyfrid, kapetan u Željeznom (Eisenstadt) i Fortnavi (Forchtenau), bio je gorljiv protestant. Zbog vojnih zasluga njega i braću mu Gabrijela i Ivana Bartolomeja te Adama i Jurja, sinove njihova pokojnoga brata Ferdinanda, car Rudolf II. promaknuo je 1588. u barune. Adam je zbog dugova izgubio slivničku gospoštiju, koja je 1605. dodijeljena pukovniku I. Ž. Herbersteinu. Juraj Seyfrid imao je četiri sina, od kojih se posebno istaknuo Seyfrid III (1572–1624). Na njega bi se odnosili podatci iz izvješća kapetana Nikole Malekovačkoga iz 1597, prema kojem je dobio naredbu da brani Ugarsku u slučaju turske provale, te drugi iz 1603. o sukobima s Vlasima na njegovim posjedima, koje je optužio da su mu nevjerni i turski uhode. Potkraj XVI. st. Kolunići su se razdijelili u štajersku i austrijsku lozu. Obje su stekle grofovski naslov, prva 1637. kad ga je car Ferdinand II. podijelio braći Otonu Gotfridu i Erazmu Ferdinandu, a druga 1638. kad je podijeljen Ernestu, zapovjedniku tvrđave u Komáromu, i sinovima njegova pokojnoga brata Ivana Jurja. Ernest je 1608. kao potkapetan Győra zatražio i dobio potvrdu ugarskoga državljanstva (indigenat), a prije toga ono je podijeljeno Kolunićima 1598. i 1604. Oton Gotfriddobio je 1660. češko državljanstvo, a Karlo moravsko 1743. kako bi mogao primiti kanonikat u Olomoucu. Te godine moravsko državljanstvo dobio je i Ladislav. Od tih Kolunića najpoznatiji su Ernestov sin kardinal → LEOPOLD (KOLONIĆ) i njegov sinovac kardinal → SIGISMUND (KOLONIĆ), s kojim su u pol. XVIII. st. Kolunići izumrli. — Među prvim Kolunićima u jugozapadnoj Ugarskoj bio je Ivan, 1579. župnik u Cindrofu (Siegendorf), a u Šibeniku se u vrelima spominju 1444. ljekarnik Marko, 1570. i 1575. kožar Matej, 1575. i 1585. meštar Leonard te Vincencij (Kollunich alias Rota) i bakrorezac Martin. Nije poznato jesu li potjecali od plemićkoga roda Kolunića.