ADŽIĆ, Stjepan

ADŽIĆ, Stjepan (Agyich, Stephanus), pjesnik i pisac (Rajevo selo, 1730 — Pečuh, 26. XII 1789). Sin je Ilije; graničarskoga konjičkog kapetana. Osnovnu školu pohađao je u Vukovaru i Iloku, gimnaziju u Szegedu, filozofiju je učio u Budimu, teologiju u Zagrebu, Pečuhu i dovršio u Trnavi. Za svećenika Pečujske biskupije zaređen je 1758; do 1761. službovao je u biskupskoj kancelariji u Pečuhu, a nakon toga postao je župnik u Nijemcima, začasni kanonik i vikar za slavonske župe koje su do 1780. bile pod Pečujskom biskupijom. God. 1763. premješten je za župnika u Tovarnik, a 1776. imenovan je kanonikom i rektorom biskupskog sjemeništa u Pečuhu, gdje je ujedno predavao i Bibliju. — A. je bio plodan pjesnik-prigodničar. Više njegovih latinskih pjesama i govora u čast crkvenih i svjetovnih dostojanstvenika tiskano je od 1779. do 1788. u Pečuhu, Osijeku, Beču, Zagrebu i Pešti, dok se za neke zna samo iz podataka njegova biografa J. Jakošića koji, između ostaloga, navodi da je održao na hrvatskom jeziku govor Oratio funebris in exequiis Georgio Klimo, episcopi Quinqueecclesiensis i da je u župnoj crkvi u Kukujevcima održao propovijed na hrvatskom jeziku koju je sâm preveo na latinski i dao tiskati. Jakošić također spominje da je A. napisao molitvenik Quotidiana mortis memoria et preces ad impetrandam bonam mortem (Essekini 1775) i Abecedarium Illyricum. Ovo potonje djelo vjerojatno je bilo napisano na hrvatskom jeziku, a možda isto tako i molitvenik s pripravom za dobru smrt. O Adžićevu trošku tiskano je u Osijeku 1779. djelo Sv. Augustina Soliloquia u prijevodu Petra Mandekića pod naslovom Samogovorenja, iliti Duševni razgovori sv. Augustina biskupa.