ALAČEVIĆ

ALAČEVIĆ (Alač, Mirković Alačević), obitelj u Makarskom primorju kamo je, prema neprovjerenoj obiteljskoj tradiciji, doselila u XV st. iz Bosne kao kneževska obitelj Mirković i naselila se u Drašnicama. U tijeku vremena obiteljsko prezime pretvoreno je u Alačević i Alač (ogranak u Drveniku), a stariji oblik sačuvan je u obliku Mirković Alačević (u Drašnicama). Za zasluge članova obitelji u morejskom ratu 1683–1699, Alačevići u Drašnicama upisani su među privilegirane obitelji i oslobođeni svih davanja i poreza. 1761. oslobođeni su kao zaslužna obitelj svih carina na prodanu robu. Članovi obitelji nosili su titulu »conte« a da im to nije službeno odobreno. Komisija za potvrdu plemstva u Dalmaciji nije 1816. potvrdila plemstvo toj obitelji. Više članova obitelji iz Drašnica služilo je u vojsci. Među njima istaknuo se u ratovima s Turcima u XVII i XVIII st. pukovnik → Nikola Grgurov. U borbama s Turcima sudjelovali su i pomoćnik poručnika Stjepan (1712–1734), koji je poginuo kod otoka Kefallinije u sukobu s turskim galijama, zastavnik Ante (1712–1746), poginuo u vodama Levanta, i pukovnik Petar Stjepanov (1710–1790). Sin njegova brata Nikole, Stjepan (1743–1783), poginuo je kao kapetan kod luke Préveze u Grčkoj. Ostavio je vojni priručnik s dosad najstarijim poznatim strojnim pravilom za vojne formacije iz Hrvatske u mletačkoj vojsci i zapovijedima na hrvatskom jeziku. Rukopis iz 1767. ima naslov: Raccolta fatta da me Alfier Stefano Alacevich spettante agli esami vocali, nelle concorrenze delli differenti gradi militari per uso di me sopra detto, e non d’altri. Kapetan Petar Andrijin (1740–1830) ratovao je u vodama Levanta, potom je bio zapovjednik u Obrovcu, a poslije pada Venecije 1797. nastanio se u Zadru gdje je umro bez potomaka. Časnik → Antun opjevan je u narodnoj pjesmi. Neki časnici iz te obitelji nastanili su se u Makarskoj, gdje su 1797. upisane tri privilegirane obitelji Alačević. Neki su članovi bili i svećenici. Franjevac Petar (Šimun) (1766–1799) bio je lektor u franjevačkom samostanu u Veroni, zatim provincijal venecijanske franjevačke provincije Sv. Antuna, a poslije vojni kapelan u mletačkim i austrijskim jedinicama. Umro je od tifusa zarazivši se za obilazaka bolesnih vojnika. Počasni splitski kanonik Grgur Franjin (1787–1844) iz Drašnica završio je bogoslovne studije u Padovi, bio je profesor i rektor gimnazije u Ásolu u provinciji Treviso, profesor kolegija Benetello u Padovi (1825–1827), vicerektor sjemeništa u Padovi i profesor gramatike u splitskoj gimnaziji (od 1829). God. 1834. postao je počasni splitski kanonik. Otac profesora splitskog sjemeništa Nikole (1806–1855) → Ante Franjin, brat → Franjo, polubrat → Jerko i Franjin sin → Miroslav bili su sakupljači narodnih pjesama. Miroslav je objavljivao i radove s područja povijesti i etnologije, a → Josip s područja povijesti i arheologije. Franjini sinovi bili su i učitelj i publicist → Nikola te pravnik Antun (1841–1911). On je poslije studija prava bio javni bilježnik, savjetnik općinske uprave i načelnik Makarske (oko 1875). Kao bilježnik prvi je u Dalmaciji počeo uredovati na hrvatskom jeziku. Bio je pristaša Narodne stranke; prijateljevao je s M. Pavlinovićem, M. Klaićem i G. Bulatom. Kad je 1869. osnovano narodnjačko društvo Makarsko-primorska čitaonica u Makarskoj, Antun je izabran u prvu upravu za potpredsjednika. God. 1875. kao načelnik Makarske pozdravio je hrvatskim jezikom Franju Josipa I kad je u svibnju posjetio taj grad (Antun je tada dobio titulu »viteza«). Makarski narodnjaci namjeravali su ga 1884. kandidirati za poslanika u Dalmatinskom saboru na dopunskim izborima 11. lipnja (izabran je dotadašnji poslanik don K. Ljubić). Te godine on je ponovno bilježnik, a 1890. općinski tajnik Makarske. Sudjelovao je u radu agrarne komisije i bio državni odvjetnik u kaznenim parnicama te član školskog vijeća. Publicist Tito »Dalmacio« Josipov živio je u Rimu. God. 1901. izazvao je ogorčenje hrvatske javnosti kad je s grupom iredentista nasilno ušao u Zavod Sv. Jeronima u Rimu. Na zgradi su izvjesili dalmatinsku zastavu i poslali protestni brzojav talijanskom kralju Vittoriju Emanuelu III u povodu odluke Sv. stolice da tom Zavodu dâ hrvatsko obilježje. Objavio je u Rimu 1882. Idalia. Tragedia in tre atti, a iste godine u Splitu Saluto a Spalato. Ode. God. 1887. objavio je u splitskim novinama dvije pjesme (u La Penna) i dva dopisa iz Rima s područja kulture (u La Difesa). Istog opredjeljenja bio je i Josipov sin – sudac i publicist → Angelico. Iz te obitelji su i pravnik → Dušan, geodet → Jerko te mikrobiolog → Marija. Obiteljski spisi čuvaju se u Naučnoj biblioteci u Splitu. U Makarskoj (u Širokoj ul.) nalazi se dvokrilna barokna palača obitelji s njihovim grbom.