ALBERTI

ALBERTI (de Albertis, degli Alberti), splitska patricijska obitelj. Prema F. Carrari podrijetlom su iz Firenze odakle su kao pristaše gibelina u sukobima s gvelfima morali pobjeći, pa se jedan od njih nastanio u Splitu. Prema K. Jirečeku A. su bili plemići u Splitu od XIII st. (iudex Albertus Jancii, 1260; Theodosus de Alberto ili Theodosius Alberti, 1289–1343; Madius Alberti, 1325–1327. i Theodosius Leonis de Albertis ili isti ranije kao Theodosius quondam Leonis de Spalato, 1369. i 1361), a s njima bi u XIV st. bila identična obitelj Leonis. On spominje u Splitu i plemiće Jancii, Zancii (XIII–XV st.), ali ih ne dovodi u vezu s obitelji A. kao neki drugi pisci. G. Novak pak misli kako se ne može utvrditi tko su bili članovi obitelji A. prije kraja XIV st. Prema njemu prvo se 1383–1386. s oblikom prezimena de Albertis spominje Dujam Teodosijev kao jedan od splitskih rektora, biranih na jedan mjesec, a potom na istoj dužnosti 1385–1387. Jancije Lava, koji je 1387. splitski sudac. God. 1553. obitelj Alberti navedena je u popisu splitskog plemstva. Početkom XIX st. za austrijske vladavine članovi obitelji počeli su svoje prezime pisati u obliku degli Alberti. Austrijsko plemstvo potvrđeno je 25. III 1822. splitskim plemićima Lovri i Petru degli A., a 1907. titula conte Jerolimu degli A. Potomci obitelji u Zadru zatražili su 1925. potvrdu plemstva od tadašnjih talijanskih vlasti. — U XV st. potekli su iz obitelji A. latinski pjesnici → Antun i → Nikola. Nadgrobna ploča Nikolinog sina → Janka iz 1493. nalazi se u splitskoj katedrali Sv. Duje, a Jankova sestra Dobrica bila je majka pjesnika Marka Marulića. God. 1484. spominje se kapetan sela (činovnik kojeg su birali pučani) Petar de Albertis među splitskim plemićima, pristašama tamošnjeg kneza G. Bollanija, protivnika patricijata a prijatelja pučana u Splitu. U XVI st. živio je u Splitu branilac Klisa → Ivan i njegova braća: redaktor crkvenih tekstova i jezikoslovac → Matija i splitski arhiđakon → Nikola. U XVII st. živio je kapetan splitskih varošana, sudionik u morejskom ratu 1684–1699. Ivan i glazbeni pisac → Juraj (Giorgio); u XVIII st. pomorski kapetan Antun, pisac više govora (tekst govora u čast generalnog providura Carla Pisanija iz 1711. bio je i tiskan) i član Velikog vijeća 1729; sukobio se 1720. sa seljacima sela Vrabac kod Sinja oko naplate desetine. U sporu koji je završio tek 1733, podržavali su ga generalni providuri Alvise Mocenigo i Marco Antonio Dieda. Na prijelazu u XIX st. djeluju skladatelj i regens chori → Ante i splitski načelnik → Petar, a u XIX st. političari → Ivan Lovro, Petar i Vicko. Petar, autonomaš, prisjednik splitske općinske uprave 1853. potpisao je zahvalnicu grofu Franji Borelliju Vranskom za istup u autonomaškom duhu u Pojačanomu carevinskom vijeću u Beču 5. III 1860. Bio je član deputacije koja je početkom 1861. boravila u Beču s ciljem da spriječi sjedinjenje Dalmacije s hrvatskim zemljama. Vicko je bio jedan od petorice autonomaša, delegata Dalmatinskog sabora izabranih 19. IV 1861. u Carevinsko vijeće. I on se suprotstavljao ideji sjedinjenja Dalmacije s hrvatskim zemljama. Jerolim degli A. izdao je sa Š. Capogrossom i dr. publikaciju La vendite dei beni comunali sull’isola di Solta (Split 1893). — Arhivska građa o obitelji A. čuva se u Historijskom arhivu u Zadru.