CAPOGROSSO

traži dalje ...

CAPOGROSSO, trgovačka, posjednička i plemićka obitelj. U arhivskim spisima zabilježeni su i u oblicima Caputgrosso i Caogrosso, dok ih pisci XVII st. J. Kavanjin i I. Ivanišević nazivaju Kaogrosović i Kaugrosović, kako se i potpisao jedan član u istom stoljeću. Doselili su u Split iz Italije u drugoj pol. XV st. (prema G. Pragi iz Valsassine; u XVII st. članovi obitelji kažu da potječu iz Bergama). U Splitu se oko 1475. bave pomorskom trgovinom na Jadranu Ivan, Antun i Petar Antunov, dok je u popisu tamošnjih brodovlasnika 1475/76. zabilježen Marko Antunov. Potkraj XV i početkom XVI st. sudjeluju članovi obitelji i u kulturnom i javnom životu grada. Splitskom humanističkom krugu pripadao je → RUĐER. U sudskim raspravama koje su se vodile pred biskupskim vikarom Markom Božićevićem Natalisom, prevodio je splitski svećenik Nikola za sudionike iz Poljica latinske dokumente na hrvatski (1516), a spominje se i kao svjedok (1517). God. 1512. izabran je Stjepan za jednog od četiriju prokuratora puka, U tom razdoblju (1513) obitelj je sagradila kaštelet na splitskom predjelu Meje (danas Meštrovićev kaštelet). Oko 1565/66. spominje se Jakov kao jedan od vođa splitskih građana. Jakov (vjerojatno isti) i njegov brat Bartol stekli su znatan imetak trgujući 70-ih godina XVI st. na turskom području i Mediteranu. Potkraj istog stoljeća (1593) kralj Rudolf II podijelio je potomcima Jakova hrvatsko-ugarsko plemstvo. Početkom XVII st. vodila je inkvizicija u Mlecima istragu protiv bogatih trgovaca i kulturnih građana Splita, braće → AGOSTINA i Ivana zbog njihovih veza i prijateljstva s Markantunom Dominisom (Gospodnetićem). Od prve pol. XVII st. bilo je iz ove obitelji više splitskih javnih bilježnika, tako Frano (oko 1635–36), Jerolim (oko 1656–59) i Ivan (oko 1689–1700; bilježnik s mletačkim ovlaštenjem). U istom stoljeću djelovao je slikar → MARKO. Brački pjesnik I. Ivanišević spjevao je (prije 1665) prigodnicu u povodu smrti Ivana (V smart... Ivana Kaugrossouichia..., zbirka Kitta cvitya razlikoua. Venecija 1703, 145). Braći Bartolu, Franu i Jerolimu, sinovima Ivana, izdao je mletački Senat dukal (12. X 1666) o priznanju među splitske plemiće (zbog otpora splitskog plemstva ušli su Bartol i Frano u Veliko vijeće tek 1671; Jerolim je prije umro). Bartol Ivanov (1618–1692; vjerojatno isti), prepisao je djelo M. Benetovića Hvarkinja (1663, potpisao se Barte Kaugrosović; taj prijepis koristio je P. Karlić za prvo izdanje toga djela 1915). U XVII st. neki članovi obitelji djeluju i u Trogiru (obitelj je primljena u tamošnje Veliko Vijeće 1600). Kao nabavljači žita i ulja za trogirski fontik (fontikari) spominju se Nikola (1610) i Vicko (1613, 1614), koji je 1618. bio službenik riznice (scontro di Camara). Frano je,1632/33. obavljao službu defensora. Jedan drugi Frano bio je 1717. sabirač (utjerivač) daća u istom gradu. U trogirskoj crkvi Sv. Dominika dala je obitelj 1607. podići oltar s palom slikara Jakova Palme Mlađega (Obrezanje Isusovo, i danas u istoj crkvi). U Trogiru su imali i svoju kuću. Upravitelji Založne komore (Camera de’ pegni) u Splitu bili su Ivan (oko 1708–09) i Nikola (oko 1718–19). Oko polovine XVIII st. Petar se bavio trgovinom. God. 1759. odlukom mletačkog Senata braća Jerolim i Petar dobili su posjed u Poljicama (na području Jesenica i zaselak Skočibue u Gatima) i mletački naslov »conte«. — Nikola (1682–1725), sin Bartola, oženivši se 1709. Elizabetom (Sabom), kćerkom pjesnika J. Kavanjina (koji je opjevao obitelj u svom spjevu Povist vanđelska); utemeljio je ogranak obitelji koji je naslijedio sve posjede obitelji Kavanjin izumrle u muškoj lozi i spojivši oba prezimena nazivao se Capogrosso Kavanjin. U povodu vjenčanja iz 1709. spjevao je viški pjesnik i polihistor Antun Matijašević Karaman hrvatsku prigodicu, a Kavanjin mu je odvratio također hrvatskim stihovima (obje pjesme objavili su J. Aranza i G. Novak). Nikolina kćerka Jelena (1722–1798) bila je majka Julija Bajamontija, koji je posredovao 1784. u neuspjelom pokušaju svoga ujaka Jerolima (1720–1787) da u Dubrovniku tiska Kavanjinov spjev. Jerolimovi su sinovi prevodilac i sakupljač narodnih poslovica → VICKO i Niko, koji je upravljao obiteljskim posjedima u Sutivanu i na kaštelanskom području i bio potkraj XVIII st. član Gospodarskog društva u Splitu (Societa economica di Spalato). U vrijeme pada Mletačke Republike (1797) bio je među splitskim austrofilima koji su 7. VI te godine sa sastanka u njegovoj kući poslali pismo austrijskom zapovjedniku u Lici barunu A. Kneževiću izražavajući svoju odanost Austriji. Na općoj narodnoj skupštini 16. VI iste godine izabran je za pukovnika i sopraintendenta splitskog teritorija, što je u srpnju te godine potvrdio austrijski general M. Rukavina. Za francuske uprave u Dalmaciji Niko je bio potpredsjednik magistrata za zdravstvo u Splitu. Njemu i bratu mu Vicku potvrdila je Austrija plemstvo 1822. i 1825. Vickov sin Jerolim bio je pravnik i neko vrijeme predsjednik splitske općine. Drugi sin Ivan bio je 1848. općinski vjećnik, a 1851. član akcionarskog društva za gradnju novog kazališta u Splitu. Kod njega je I. F. Jukić (koji ga pogrešno naziva Petar) pregledao rukopis Kavanjinova spjeva, koji je Ivan 1854. dao I. Kukuljeviću Sakcinskom da ga pripremi za tisak (tiskan u Zagrebu 1861). Oko 1873. bio je Niko liječnik u Trogiru, a potkraj XIX i početkom XX st. spominje se u Splitu i Šimun. Posljednji muški potomak obitelji Janko, sin Jerolima, poginuo je u I svjetskom ratu. — Uz Kavanjina više članova obitelji C. spominje i P. A. Bogetić. Knjižnica i arhiv ogranka Capogrosso Kavanjin, u čijem se fondu nalaze i spisi pjesnika Kavanjina i njegove obitelji, preneseni su 1948. iz Sutivana u Gradski muzej u Splitu. U Sutivanu se nalazi njihova kuća, nekadašnji Kavanjinov ljetnikovac, koji su oni nadogradili, a u splitskom predgrađu Dobri sagradili su u XVIII st. ljetnikovac. Obitelj C. imala je u Splitu grobnice u katedrali i u samostanu na Poljudu, a u gradu i obitelj i njezin ogranak stambene kuće.

LIT.: Obitelj. — P. A. Bogetić: Catalogus virorum illustrium spalatensium (u: A. Cicarelli: Opuscoli riguardanti la storia degli uomini illustri di Spalato e di parecchi altri Dalmati. Ragusa 1811, 47–50). — M. Ivičević: Povist vangelska. Rukopis dra Jeronima Kavanjini-a. Zadar 1853, 4–5, 7. — I. F. Jukić: (Iz Dalmacie mieseca travnja). Danica, 16(1853) 19, str. 75–76. — I. Kukuljević Sakcinski: Život Jerolima Kavanjina (u: J. Kavanjin: Bogatstvo i ubožtvo. Zagreb 1861, str. IV–V, VIII). — C. G. F. Heyer von Rosenfeld: Der Adel des Königreichs Dalmatien. Nürnberg 1873, str. XII, XVII; 7, 102. — J. Aranza: Jerolim Kavanin (u: J. Kavanjin: Poviest vanđelska. Zagreb 1913, str. II, IV–VIII, XXXII, XXXIV, XXXVII). — G. Novak: Quaternus izvoza iz Splita 1475–1476. g. Starohrvatska prosvjeta, NS 2(1928) 1/2, str. 96–97, 102. — S. Praga: Tommaso Negri da Spalato umanista e uomo politico del secolo XVI. Archivio storico per la Dalmazia (Roma), 8(1933) XV/88, str. 165. — A. Jutronić: Splitski pjesnik J. Kavanjin na Braču. Novo doba (Split), 21(1938) 17. IV, str. 11–12. — Ć. Čičin Šain: Jerolim Kavanjin i njegova obitelj. Ibid., 23(1940) 24. III, str. 15. — A. Jutronić: Naselja i porijeklo stanovništva na otoku Braču. Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, 1950, 34, str. 88, 95–96. — G. Novak: Nobiles, populus i cives — Komuna i Universitas u Splitu 1525–1797. Rad JAZU, 1952, 286, str. 14, 17–18, 22, 31. — A. Jutronić: Zbirka bračkih počasnica u Muzeju grada Splita. Građa za povijest književnosti hrvatske, 1956, 27; str. 153–155, 163, 215, 131. — Isti: Gradnja Kavanjinove kuće u Sutivanu na Braču 1690–1705. Starine, 1958, 48, str. 8–9, 22, 43–45. — Isti: Dunata Kavanjin, njen miraz i vjenčani ugovor iz g. 1669. Radovi Instituta JAZU u Zadru, 4–5(1958–59) str. 467–471, 476, 480. — G. Novak: Povijest Splita, 2–3. Split 1961–1965. — D. Božić-Bužančić: Inventar Arhiva stare splitske općine. Split 1969, 49, 55, 61, 128, 132, 141. — D. Vrsalović: Povijest otoka Brača. Brački zbornik, 1968, 6, str. 14, 305, 392. — A. Jutronić: Iz kulturne prošlosti Brača. Split 1970, str. 131–132, 142. — H. Morović: Povijest biblioteka u gradu Splitu, 1. Zagreb 1971. — P. Andreis: Povijest grada Trogira, 1. Split 1977, str. 337; 2, 1978, str. 104, 159, 205, 213–214, 271–272, 282, 290, 364. — D. Božić-Bužančić: Privatni i društveni život Splita u osamnaestom stoljeću. Zagreb 1982, 8, 19, 66, 79–82, 148. — Nikola (oko 1516–17). — L. Katić: Imbrevijature splitskog notara de Salandis (1514–1518. godine). Starine, 1957, 47, str. 175, 179, 183, 192–193. — Bartol Ivanov (1618–1692). — D. Berić: Nekoliko bilježaka o Martinu Benetoviću i njegovu radu. Anali Historijskog instituta JAZU u Dubrovniku, 4–5(1955–56) str. 378–379. — Frano (oko 1635–36). — L. Katić: Iz knjiga oporuka splitskog kaptola. Starine, 1959, 49, str. 88. — Jerolim (1720–1787). — I. Milčetić: Dr. Julije Bajamonti i negova djela. Rad JAZU, 1912, 192, str. 129, 218, 221, 242–243. — Vicko (oko 1873). — L. Maschek: Manuale del Regno di Dalmazia, 3. Zara 1873, 292.
 
Tatjana Radauš (1989)

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. – 2021.

Kratice i simboli

Latinska zemljopisna imena u impresumu tiskanih djela

Citiranje:

CAPOGROSSO. Hrvatski biografski leksikon (1983–2024), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 22.11.2024. <https://bl.lzmk.hr/clanak/capogrosso>.