ĆATIĆ, Musa Ćazim

ĆATIĆ, Musa Ćazim, pjesnik i prevoditelj (Odžak kraj Dervente, 12. III. 1878 — Tešanj, 6. IV. 1915). Rođeno mu je ime Ćazim, a Musa nadimak. U Tešnju je istodobno polazio mekteb (početnu vjersku školu) i pučku školu, zatim brijački zanat i medresu, u kojoj je dobro naučio perzijski, turski i arapski jezik. God 1898. prebjegao je u Tursku kako bi izbjegao vojnu obavezu, a iduće se godine vraća u Tešanj te odlazi na odsluženje vojnog roka. God. 1902. otišao je u Carigrad, gdje neko vrijeme polazi Mektebi Numunci Terreke medresu. Zatim napušta medresu i završava četvrti razred gimnazije. God. 1903. vraća se u Tešanj te odlazi u Sarajevo i upisuje se na Šerijatsku sudačku školu (1903–08). God. 1909. i 1910. studira pravo u Zagrebu, ali ne polaže ispita nego se pridružuje boemskom životu A. G. Matoša i njegovih sljedbenika, među kojima proširuje svoje književno i drugo obrazovanje. God. 1910. odlazi u Tešanj za činovnika, zatim u Bijeljinu i Sarajevo, gdje radi u redakciji Muslimanske sloge i Sarajevskog lista; 1913. u Mostaru je urednik panislamskog lista Biser i Muslimanske biblioteke. Mobiliziran 1914, otpušten kao tuberkulozni bolesnik; potom živi u Tešnju. — Prve pjesme objavio u Bosanskoj vili 1899, a stihovima surađivao i u Beharu, Pobratimu, Domaćem ognjištu, Hrvatskoj smotri, Mladoj Hrvatskoj, Savremeniku, Biseru, Gajretu. Služio se pseudonimima Mustafa Kiazim, Garib, Šair, Jetim, Fakir, Musa, Domoljub. Premda proistječe iz muslimanske bosanskohercegovačke vjerske i književne tradicije (Bašagić, Kapetanović i dr.), svojim univerzalnim obrazovanjem prevladao je u cijelosti regionalizam i ostvario širok raspon slika i simbola na tradiciji slavenske i klasične mitologije, židovskih, kršćanskih i islamskih vjerskih legendi te renesansne i suvremene umjetnosti. Tematski su mu pjesme pretežno ljubavne, ali se erotski osjećaji najčešće diskretno kriju u kratkim pejzažima. Kao pripadnik Matoševe škole, primijenio je strogost i preciznost izraza te pisao mnogo u formi soneta, a snažno se osjeća i estetizam Harambašića i Kranjčevića te uz matoševsku i vidrićevska simbolističko-impresionistička pjesnička struktura. Prevodio je stihove i prepjevavao najviše s turskog jezika, a onda arapskoga i perzijskog, a s turskoga i arapskog filozofsko-teološke studije islamskih pisaca, među kojima se posebno ističe prijevod Islama Abdulaha Quilliama. Napisao je i eseje Osmanlijski pjesnik Galib-dede i Misticizam i utjecaj Perzijanaca na tursko pjesništvo te nekoliko osvrta na književni rad turskih pjesnika XVII–XX. st. i nekoliko recenzija o zbirkama pjesama turskih pjesnika njegova doba.