ĆEPULIĆ, Avelin

ĆEPULIĆ, Avelin, političar i sudac (Bakar, 7. XI. 1820 — Rijeka, 10. XII. 1869). Kao pomorac u mladosti putuje u Francusku i Veliku Britaniju. Stekavši pravnu naobrazbu, stupa u službu Gradskoga poglavarstva u Bakru, a ubrzo polazi na Rijeku kao prisjednik Sudbenog stola. Političku djelatnost razvija u oporbi prema mađarskim presizanjima na Hrvatsko primorje. God. 1848. narodni je zastupnik grada Bakra u Hrvatskom saboru, gdje stječe glas darovita govornika te vrsna publicista u suzbijanju mađarskih pretenzija u Narodnim novinama (1848–49), Slavenskom jugu (1849) i Jugoslavenskim novinama (1850). Zbog svoje političke djelatnosti za apsolutizma premješten je u Varaždin na isti položaj, zatim u Zagreb, a 1861. vraćen bez promaknuća u Rijeku. U Pravdonoši (1851, 1852) Ć. je objelodanio devet pravno-političkih članaka o uvođenju hrvatskog jezika u sudstvo, o potrebi poznavanja ugarskih zakona i o austrijskoj »politici naprama Slavjanima«. God. 1860–61. uzvanik je i bilježnik Banske konferencije te zastupnik Bakra na saborima 1861. i 1865–67. Kao član sudskog odbora Hrvatskog sabora 1861, radio je na preustrojstvu sudstva. Objelodanio je svoje Političke misli (Pozor, 1861); kao član Narodne stranke želio je svojim radom hrvatskoj ustavnosti dati zapadnoeuropsko obilježje i stranku uputiti prema narodu i njegovim životnim potrebama. Osim obrane hrvatskog jezika, zauzimao se da se u srednje škole uvede obvezatno učenje francuskog jezika, mjesto njemačkoga; zauzimao se za obuku mladeži u školama o političkim i državnim načelima kako bi uspješnost narodne politike bila trajnija, tj. za uvođenje predmeta narodni katekizam. U svojim dopisima Iz Hrelin grada žali za municipalnim životom dugim osam stoljeća, jer je bio jedinim jamstvom narodne slobode protiv »nemačke supremacie«. Također je već 1850-ih prosudio da su austrijski Slaveni »pod barjakom slobode, jednakosti i bratinstva, (...) pod barjakom federativne Austrije sa sviuh stranah narušenu Austriju spasili« i zato misli da »naumljena pako centralizacia popreko se federaciji, to jest spasu Austrije protivi« (Jugoslavenske novine, 1850). Jednim od dopisa Iz Hrelin grada dao je povod za zabranu Jugoslavenskih novina (1850). Kada je, pak, razvitak političkih zbivanja (1865) upućivao na zaključak da se Hrvatska mora odlučiti ili za Austriju ili za Ugarsku, Ć. se sa skupinom suradnika, među kojima su i I. Mažuranić, A. Vraniczany, I. Vončina i A. Weber, odlučuje za izravnu suradnju s Austrijom, čime je utemeljena Samostalna narodna stranka. Držao je da bi razvitak hrvatskog naroda bio sigurniji u suradnji s austrijskim zemljama nego u zajedništvu s Ugarskom, gdje bi Hrvatstvo bilo u manjini i potisnuto. Samostalna narodna stranka zauzimala se za sporazum s Bečom, vjerujući u kraljevu pomoć i zaštitu, ali je 1866. kralj zatražio da Hrvatski sabor započne pregovore s Ugarskom. — Posljednja Ćepulićeva uloga u političkom hrvatskom životu bila je u članstvu Kraljevinskog odbora Hrvatskog sabora, koji nije postigao sporazum s Mađarima. Nakon uvođenja dualizma (1867) i sklapanja Hrvatsko-ugarske nagodbe (1868), Ć. se povukao iz političkog života. Prema J. Horvatu, »Ć. je prethodio svojemu vremenu nedogmatičkim shvaćanjem politike, širinom vidokruga, dubokom političkom naobrazbom europskog mjerila, treznoćom i točnošću prosuđivanja političkih pojava i njihovih vrednota«. Vladao je njemačkim, talijanskim, mađarskim, engleskim, francuskim i slavenskim jezicima. God. 1870. P. Preradović spjevao je u Ćepulićevu čast pjesmu. Za boravka u Rijeci bio je članom Narodne čitaonice.