ĆOLIĆ, Juraj Vuk

ĆOLIĆ, Juraj Vuk (Chiolich de Löwensberg, Georgius Wolfgangus), povijesni pisac, biskup senjski i modruški (Senj, 28. V. 1699 — Rim, 3. I. 1764). Sin Andrije. Za svećenika zaređen 1723, u doktora teologije promoviran 1727. u Grazu. God. 1725–46. generalni vikar Senjske i Modruške biskupije te nakon smrti biskupa N. Pohmajevića (1730) i I. A. Benzonija (1745) kapitularni vikar, usto neko vrijeme i brinjski župnik. Preporukom senjskog i modruškog Kaptola te gradskog magistrata u Senju, carica Marija Terezija imenovala ga je 1746. senjskim i modruškim biskupom, što je papa Benedikt XIV. iste godine potvrdio. Carica mu je podijelila ugarski barunat (1753). Bio je carsko-kraljevski tajni savjetnik te sudionik u radu hrvatskih i ugarskih sabora. Nakon smrti zagrebačkog biskupa J. Branjuga, uzalud je nastojao postati njegovim nasljednikom. — Kao biskup Ć. se brinuo za izobrazbu i disciplinu klera te je za svoje biskupije isposlovao da, na račun »cassae parochorum« u Požunu, mogu slati nekoliko klerika na studije u Graz. Više puta pohodio je područja svojih biskupija. Sačuvana su njegova tri izvješća (Vatikanski arhiv) o stanju u pojedinim župama (1748, 1753, 1757). Osobito je zaslužan za uređenje senjske katedrale: podignuo je tri mramorna oltara, novu mramornu krstionicu, dao oslikati katedralni strop te darežljivošću Klare Vukdragović, sestre pjesnika M. A. Kuhačevića, nabavio mramornu propovjedaonicu. Opskrbio je katedralu crkvenim ruhom koje je, njegovim posredovanjem, većinom darovala carica Marija Terezija. Napisao je nekoliko djela o prošlosti Senjske i Modruške biskupije. Njegove rukopise objavio je J. G. Schwandtner u djelu Catalogus episcoporum Segniensium, Catalogus episcoporum Corbaviensium seu Modrussiensium, Inscriptiones, quae Segniae, Ottocii et in opido S. Georgii cernuntur (Scriptores rerum Hungaricarum veteres, 3, Beč 1748). Neke spise uvrstio je M. Sladović u djelo Pověsti biskupijah. — Ćolićevi suvremenici iznose o njemu vrlo oprečna mišljenja. Mnogi ga hvale kao učena i kreposna čovjeka, a neki mu pripisuju častohleplje i nezdrave ambicije. Ime mu se spominje u vezi s prijavom M. A. Kuhačevića kao začetnika brinjsko-ličke pobune. Samovoljnim postupcima povećao je antagonizme među senjskim patricijima, kojima je i sâm pripadao. Zbog toga i osobito zbog smutnja i spora s Domazetovićima, protivnici ga optužiše u Beču, potom i u Rimu, kamo se morao poći opravdati. Predavši 21. IV. 1761. upravu biskupijâ generalnom vikaru Karlu Vukasoviću, napustio je Senj. O istrazi, koja je bila povjerena zagrebačkom kanoniku Jurju Maleniću, sačuvalo se više spisa, no ipak nije jasno koliko je tužba protiv Ćolića bila opravdana. U Senj se više nije vratio. Pokopan je u rimskoj crkvi Il Gesù.