ĐIVOVIĆ, Nikola
traži dalje ...ĐIVOVIĆ, Nikola (Givovich, Givovics, Gjivović), srijemski biskup i dobrotvor (Karmen, danas Podgorje kraj Orebića, 4. VIII. 1693 — Petrovaradin, 15. V. 1762). Studirao u Budimu i Beču. Nakon svećeničkog zaređenja, obavljao službu dvorskoga kapelana, kanonika u Pečuhu (Pécs) 1723, zatim prepošta 1730, višeg prepošta 1737. i koadjutora 1749. srijemskog biskupa L. Szprenyija s pravom nasljedstva. Biskupom srijemskim postao 1752. Istodobno imenovan velikim prepoštom crkve Sv. Petra u Požegi. Kao biskup osnovao župu u Slankamenu, kojoj je crkvu proširio i posvetio svomu zaštitniku Sv. Nikoli. Bio je apostolski delegat Svete stolice u Franjevačkoj provinciji Sv. Ivana Kapistrana. God. 1754. dobiva naslov savjetnika carice Marije Terezije i 1755. njezina muža Franje. Kako se vidi iz obostrane razmjene pisama, Đ. je carici bio vrlo odan, a savjetima i prikupljanjem materijalnih sredstava koristan, napose za sedmogodišnjeg rata 1756–63. Održavao je veze s Dubrovačkom Republikom izvješćima o političkom i ratnom zbivanju. Kratke obavijesti pisane hrvatskim jezikom na marginama pisama daju naslutiti da je Đ. obavješćivao Republiku i o veoma povjerljivim stvarima. U Dubrovnik je poslao zlatna odličja i medalje koje je dobivao od bečkog Dvora, zahvaljujući Republici što mu je oslobodila brata iz gusarskog zarobljeništva u Tripoliju. Nakon smrti nadbiskupa H. M. Milkovića, Senat je 29. VII. 1756. zamolio caricu Mariju Tereziju da Đivoviću dopusti ustoličenje za dubrovačkog nadbiskupa. Carica je pismom od 21. X. odbila tu molbu, hvaleći Đivovićevu revnost, ali pravdajući to i državnim razlozima, kako se najbolje vidi iz pisma biskupu od 9. X. 1761, u kojemu je navedena sva politička, vjerska i novčana pomoć što ju je on kao srijemski biskup pružao carici u sedmogodišnjem ratu. U pismu iz Beča 16. X. 1758. moli Senat za dopuštenje da u katedrali podigne oltar Sv. Ivanu Nepomuku, za koji je spreman uložiti tisuću fiorina. Senat se složio s tim prijedlogom. Budući da za mramorni oltar nije bilo dovoljno tisuću fiorina, Đ. je nadodao još tisuću i ostavio ih na čuvanje u T. Lalića, dubrovačkog predstavnika u Veneciji. Đivovićev oltar u baroknoj umjetnosti Dalmacije zauzima posebno mjesto. Nacrt je naručio u Beču, a mramor je dopremljen iz Italije, odakle su dolazili i klesari, koji su ga dovršili 1778. Izrađen je u ljubičastom mramoru u oblicima sjevernjačkog baroka. Njegovim podizanjem Đ. je želio očitovati poštovanje prema domovini i ostaviti trajnu uspomenu na sebe, kad već nije mogao udovoljiti svojoj želji i molbi Dubrovačke Republike da bude dubrovačkim nadbiskupom. Kao biskup stolovao je u Petrovaradinu, gdje je i pokopan u crkvi Sv. Jurja pred oltarom Sv. Franje Ksaverskog. Njegov portret, nekada u vlasništvu obitelji Bijelić iz Vignja na Pelješcu, danas je, restauriran, u vlasništvu C. Fiskovića, a portret u Đakovu ubraja se među bolje portrete štafelajnog slikarstva toga doba u nas. Velik dio Đivovićevih pisama sačuvan je u Historijskom arhivu u Dubrovniku.
članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. – 2021.
ĐIVOVIĆ, Nikola. Hrvatski biografski leksikon (1983–2024), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 24.11.2024. <https://bl.lzmk.hr/clanak/djivovic-nikola>.