ERDŐDY, Ivan Nepomuk II.

ERDŐDY, Ivan Nepomuk II (Erdödy; Ioannes, Johannes, Johannes Nepomucenus, Nepomucenus), hrvatsko-slavonsko-dalmatinski ban i podmaršal (Vép, 14. V. 1733 — Zagreb, 23. III. 1806). Sin Ladislava II. i Ane Marije Illesházy. U Hrvatskoj je imao posjede u Varaždinskoj i Križevačkoj županiji, a u Ugarskoj vlastelinstvo Vép u županiji Vas. Od mladih je dana bio u vojnoj službi; 1760. je potpukovnik i drugi poručnik Pretorijanske čete (B. A. Krčelić), 1765. pukovnik, a 1790. podmaršal ugarske konjice. U to je vrijeme bio i kraljevski komornik i tajni savjetnik. Bio je protivnik apsolutizma Josipa II. i njegova predstavnika u Hrvatskoj F. Balasse de Gyarmáth, hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog bana i carskoga komesara Zagrebačkog distrikta. Kraljeve reforme utjecale su na smanjivanje vlasti plemstva u Ugarskoj i Hrvatskoj, pa su plemići obiju kraljevina bili protivnici bečkog Dvora. To nije spriječilo Mađare da, nakon što je kralj vratio ustav Hrvatskoj i Ugarskoj (28. I. 1790), odmah započnu s nastojanjem da Hrvatsku posve podvrgnu Ugarskoj. U takvim prilikama sazvana je velika skupština Zagrebačke županije 2. III. 1790. Ona je uputila Ugarskom namjesničkom vijeću zahtjev da se sazove Hrvatski sabor i predložila da se banom imenuje Erdődy. Leopold II. imenovao ga je 31. III. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskim banom, a u bansku čast uveo ga je 12. V. kraljev povjerenik M. Vrhovac, zagrebački biskup, koji je na svečanosti ustoličenja u Hrvatskom saboru održao govor u čast obitelji Erdődy. Tadašnje protumađarsko raspoloženje u Hrvatskoj vidi se i u prigodnici, koju je u čast Erdődyjeva imenovanja spjevao T. Brezovački (Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae trium sororum recursus ad novum proregem Comitem Joannem Erdödy; sačuvana u više prijepisa; hrvatski prijevod S. Ivšića objavio F. Fancev, a latinski izvornik M. Ratković i dr.). Pjesma, u kojoj je dotad nepoznati pjesnik pozvao novog bana da zaštiti hrvatske političke interese, izazvala je veliku pozornost i »imala utjecaja na daljnje odvijanje pregovora i događaja i pridonijela konstituiranju nacionalne svijesti Hrvata« (B. Hećimović). Na istom zasjedanju Sabora prihvaćen je zaključak da će šest hrvatskih i slavonskih županija primati naredbe od Ugarskoga namjesničkog vijeća sve dok se teritorij Hrvatske ne proširi krajevima koji su još pod turskom i mletačkom vlašću. Time je Hrvatski sabor predao unutarnju upravu zemljom ugarskoj vladi, a odreknuo se i prijašnje hrvatske financijske samostalnosti, prenoseći pravo oporezivanja na Ugarski sabor. Na zajedničkom hrvatsko-ugarskom saboru u Budimu 1790. E. je 2. IX. iznio svoj prosvjed protiv prijedloga da se i u Hrvatskoj dopusti sloboda vjeroispovijedanja evangelicima, a 4. IX. odupro se prijedlogu da se mađarski jezik uvede u sve javne poslove. Izjavio je da jedna kraljevina ne može drugoj nametati zakone. Tako je nastala izreka: »Regnum regno non praescribit leges« koja se često krivo pripisuje Tomi Erdődyju. U Hrvatskoj je službenim jezikom ostao i nadalje latinski, ali je Sabor 1791. zaključio da se u školama uvede mađarski kao neobvezatan predmet. Sabor je također prosvjedovao protiv zakonskog članka 58. prema kojem su se hrvatski sabori imali sazivati jedino kraljevim dopuštenjem, jer ih je po starim »pravima ovoga kraljevstva« mogao sazivati i ban. E. je i sazvao Sabor 1791, 1792, 1796, 1797, 1798. i 1802, a predsjedao je na 13 njegovih sjednica, na kojima se raspravljalo npr. o vojnoj zaštiti Hrvatske pred Francuzima, općoj insurekciji, davanju namirnica za vojsku, imenovanjima, dodjeli povelja. God. 1793–1806. bio je veliki župan Varaždinske županije; zbog njegovih obveza kao bana i pukovnika obiju banskih pukovnija te kapetana Pokupske i Unske krajine zamjenjivao ga je u Županiji A. Amadé de Várkonyi. Kada su Hrvati iz Dalmacije u lipnju 1797. uputili adresu Franji I. o sjedinjenju Dalmacije s Hrvatskom, E. je potaknuo nadvojvodu Josipa, ugarskog palatina, da podsjeti bečku Dvorsku kancelariju na kraljevu prisegu, pri krunidbi za hrvatsko-ugarskoga kralja (6. VI. 1792), da će ponovno steći Dalmaciju i pridružiti ju zemljama ugarske krune (kraljev odgovor na adresu bio negativan). O sjedinjenju Dalmacije s Hrvatskom raspravljalo se i na zasjedanju Hrvatske konferencije 1802. pod Erdődyjevim predsjedanjem. Na zadušnicama za pokojnog bana u zagrebačkoj prvostolnici 26. IV. 1806. arhiđakon Konstantin Stanić je u svom govoru kao Erdődyjeve zasluge istaknuo održavanje hrvatskih sabora te nastojanje »za očuvanje pradjedovske vjere i održanje latinskog jezika u javnim poslovima« (ad conservandam avitam religionem atque ad linguam Latinam in negotiis publicis retinendam).