FERRI

FERRI, obitelj u Trpnju. Prema obiteljskoj predaji, tamo se doselila oko 1500. iz obližnje Lozice (Gornja Vrućica) pod izvornim hrvatskim prezimenom Kovač, koje je u XVII. st. talijanizirano u Ferri. Najstariji je njezin poznati član Nikola Kovač (rođen o. 1525). Jedan od njegovih unuka, Pavao, predak je obitelji s nadimkom Žuže u trpanjskom predjelu Kovači. Stjepan Ferri Žuže (1750–1822) priženio se o. 1780. u trpanjsku kuću Nesanović-Kalais i preuzeo nadimak Kalais. Njegov je sin Antun (1782–1837) učio pomorsku školu u Livornu i zapovijedao vlastitim jedrenjakom, a kao kolovođu pokreta za oslobođenje kmetova zatvarale su ga dubrovačke oblasti. Antunov sin Stjepan (1829–1900) završio je gimnaziju u Dubrovniku i 1861. studij medicine u Beču. U Trpnju je vodio privatnu liječničku ordinaciju i priručnu ljekarnu. Kao kandidat Narodne stranke pobijedio je 1868. na mjesnim izborima i bio izabran općinskim načelnikom. Na toj je dužnosti ostao do kraja života učinivši mnogo za napredak Trpnja. Kada je 11. V. 1875. Trpanj posjetio Franjo Josip I, Stjepan ga je pozdravio na hrvatskom jeziku. Nakon osnutka Stranke prava u Dalmaciji postao je mjesni pravaški vođa. Stjepan je imao sinove Antuna, liječnika, i Jurja, pravnika. Antun (1864–1948) završio je gimnaziju u Dubrovniku i medicinu u Grazu. Bio je liječnik u Stonu 1889–1909. i potom u Splitu gdje je i umro. Pripadao je Stranci prava pa Hrvatskoj stranci. God. 1914. bio je izabran za predsjednika Slobodne organizacije liječnika Dalmacije u Splitu. Pod njegovim predsjedanjem odlučeno je 1920. da ona nastavi samostalno djelovati a ne u sastavu Jugoslovenskoga lekarskog društva u Beogradu. Prijateljevao je s F. Bulićem i zanimao se za povijest; u Jadranskoj straži (1936, br. 3) napisao članak o podrijetlu uskočkih vojvoda Daničića. Juraj (1866–1917) završio je gimnaziju u Splitu, a pravo studirao u Zagrebu i Beču te doktorirao 1894. u Grazu. Službovao je kao prislušnik Okružnog suda u Splitu, Državnog odvjetništva u Zadru i nakon položenoga sudskog ispita kao odjelni sudac u Vrgorcu. U Splitu se sukobio s predsjedništvom suda zbog uporabe hrvatskog jezika i aktivnosti u hrvatskom »Sokolu«, a u novi je sukob došao jer se u Vrgorcu u unutarnjem sudskom uredovanju služio hrvatskim jezikom. Kada je naposljetku bečki Vrhovni sud 1900. potvrdio provedeni disciplinski postupak Prizivnog suda u Zadru i kaznu premještajem, Juraj se odreknuo službe i sve spise objavio u knjižici Disciplinarna istraga proti Dokturu Gjurgju Ferri c.k. sudskom pristavu – odjelnom sudcu u Vrgorcu sa uporabe hrvatskog jezika u sudskom uredovanju u Dalmaciji (Zadar 1901). Slučaj je odjeknuo u novinama, a na naknadnim izborima u zadarskom izbornom kotaru za bečko Carevinsko vijeće zastupnikom je bio izabran Juraj. On je i u Beču isticao potrebu uvođenja hrvatskog jezika u sudstvo i upravu te o tome 1900–01, kao i 1897 (Na obranu hrvatskog jezika, br. 55), pisao u Narodnom listu. Zbog bolesti se povukao iz političkog života i bio odvjetnik u Imotskom, gdje je i umro. Antunovi sinovi bili su Stjepan (1889–1941), poliglot, koji je prevodio E. Swedenborga, a kao starokatolik surađivao u kalendaru Grgur Ninski (1932, 1934, 1936. i 1939) i Starokatoliku (1933. i 1938), te ftizeolog i kulturni povjesnik → RAFO. Iz obitelji Ferri s nadimkom Manjarin poznatiji su iseljenici Nikola (1825–1867), koji je za američkoga građanskog rata stupio 1861. u Europsku dragovoljačku brigadu u Louisiani, borio se na strani Juga i umro u New Orleansu, te Mato (1868–1936), koji se 1895. iselio u Novi Zeland. U Aucklandu, gdje je i umro, vodio je agenciju (British and Croatian Agency) baveći se kupoprodajom i najmovima te djelujući kao sudski tumač za hrvatski jezik. Imao je vlastitu tiskaru i pokrenuo iseljeničke listove Napredak (1906–09) i s J. Skansijem Novi svijet – New World (1918). Za I. svjetskog rata bio je s više drugih naših iseljeničkih prvaka interniran.