GALZIGNA, Ivan Petar

GALZIGNA, Ivan Petar (Galcinja, Galzinja, Gocinić, Gočinić; Giovanni Pietro), biskup (Rab, 5. VIII. 1740 — Rab, 27. XII. 1823). Potječe iz rapske plemićke obitelji Galzigna. Temeljna znanja iz gramatike stječe u domovini, uči više razrede gimnazije u Veneciji, gdje potom studira filozofiju i teologiju te građansko i crkveno pravo, završivši školovanje doktoratom iz teologije i obaju prava na sveučilištu u Padovi. Po povratku u domovinu 1775, rapski biskup I. M. A. Dall’Ostia imenovao ga je kanonikom teologom, pomoćnikom pohoditelja i sinodalnim ispitivačem svećeničkih kandidata, kojima je – kao i benediktinkama – držao duhovne vježbe. Prije 1786. postao je kaptolskim starješinom. Stekao je i glas propovjednika. God. 1785. povjerava mu zadarski nadbiskup I. Carsana brigu oko ponovnog tiskanja glagoljskog časoslova, na kojem je G. radio do potkraj 1791. dulje boraveći u rimskom Zavodu Kongregacije za širenje vjere. Tekst, koji su već ranije pripremili M. Karaman i M. Sović, popratio je komentarom iz filozofije i teologije i tiskao ga u Rimu 1791. pod naslovom Breviarium Romanum Slavonico idiomate (Časoslov’ rimskij slavenskim’ êzikom’). S latinskoga je na hrvatski preveo djelo Officia sanctorum Slavonico idiomate recitanda de praecepto ex indulto apostolico in aliquibus locis (Čini světyh’ slovenskim êzykom glagolemyh pod’ zapovědiju izvoleniem’ apostolskim’ V’ někih městěh’), koje je uz pomoć franjevca trećoredca A. Juranića tiskano glagoljicom u Rimu 1791. Za boravka u Rimu često je vodio teološke rasprave što mu je omogućilo da nakon polaganja javnog ispita stekne akademski stupanj na tamošnjem Teološkom fakultetu, ali je on to odbio. Nakon smrti trogirskog biskupa A. Belglave, papa Pio VI. imenovao je 1790. Galzignu njegovim nasljednikom i on je ustoličen po povratku iz Rima 1791. God. 1794. zamolio je crkvene vlasti da ga iz zdravstvenih razloga premjeste u Rab kamo se u kolovozu već bio preselio. Po smrti biskupa Dall’Ostije papa ga je 1795. imenovao rapskim biskupom i na toj dužnosti ostaje do smrti. Uveo je trogodišnji pastoralni obilazak svoje biskupije. Sačuvano je njegovo pastirsko pismo iz 1795, a Š. Ljubić jedini kaže da je nakon smrti ostalo više njegovih rukopisa u prozi i stihu. Pokopan je u crkvi sv. Marije Velike u Rabu.