GAVAZZI, Artur

GAVAZZI, Artur, geograf (Split, 14. X. 1861 — Zagreb, 12. III. 1944). Maturirao u talijanskoj gimnaziji u Splitu, studij zemljopisa završio na Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu te se zaposlio kao suplent u zagrebačkoj realci. Nakon jednogodišnjeg usavršavanja u A. Pencka, J. Hanna, E. Suessa i W. Tomascheka doktorirao 1891. u Beču tezom Der Flächeninhalt der Flussgebiete in Kroatien (Glasnik Hrvatskoga naravoslovnog društva, 1908). Po povratku u domovinu bio je srednjoškolski nastavnik u Gospiću, Karlovcu i Sušaku, a od 1906. u Zagrebu. God. 1911. postaje nastavnikom zemljopisa na zagrebačkom Sveučilištu, a te godine imenovan je i privatnim docentom na beogradskom Univerzitetu. Izvanrednim profesorom u Zagrebu postaje 1914. God. 1920. odazvao se pozivu ljubljanskog Sveučilišta i prihvatio mjesto prvog profesora zemljopisa pri Filozofskom fakultetu, gdje je ostao do 1927. U Ljubljani je utemeljio Geografski zavod, opskrbio ga knjigama i zemljovidima te opremio posebnim laboratorijem za limnološka i oceanografska istraživanja. Preuredio je Zavod za meteorologiju i geodinamiku, znatno povećao i modernizirao broj meteoroloških postaja, a u Ljubljani osnovao seizmološku postaju. Od 1927. ponovno je u Zagrebu, gdje postaje redovitim profesorom pri katedri za fizikalnu geografiju. Iste godine utemeljuje Zavod za fizikalnu geografiju, a iduće godine pokreće Hrvatski geografski glasnik, kojemu je glavnim urednikom. God. 1930–33. uređivao je i Nastavni vjesnik. — U znanstvenom radu najviše se bavio hidrografijom i klimatologijom, ali se već u prvim raspravama dotaknuo i geomorfoloških problema, npr. Ušće rijeke Krke (Godišnje izvješće kraljevske velike realke i spojene š njom Trgovačke škole u Zagrebu, 1889/90) i Geneza Plitvičkih jezera (Glasnik Hrvatskoga naravoslovnog družtva, 1903), dok je u raspravi o pomicanju morske međe u Hrvatskoj i Dalmaciji u historijsko doba (Glasnik Srpskog geografskog društva, Beograd 1912) bogato skupljen historijski materijal sredio i geomorfološki raspravio. God. 1910. pri geografskoj sekciji Geološkog povjerenstva za Hrvatsku i Slavoniju, osnovanoj na poticaj D. Gorjanovića Krambergera, otpočeo je prvim sustavnim istraživanjem sile teže u Hrvatskoj (Rad JAZU, 1913, 198; 1915, 210). U hidrološkim i limnološkim radovima nije se oslanjao samo na mehanička mjerenja dubina, temperature, slanosti i dr., nego i na morfološke prilike određenog kraja: Vransko jezero u Dalmaciji (Rad JAZU, 1889, 95), Jezero Plive (Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, 1900), Interne Temperaturwellen im Vrana See (Insel Cres) (Hrvatski geografski glasnik, 1931), Über den Bačina-See (Verhandlungen der Internationalen Vereinigung für theoretische und angewandte Limnologie, Beograd 1935). U svome najpoznatijem radu Die Seen des Karstes (1904), kojega je objavljen samo prvi dio, podijelio je jezera u kršu na stalna i periodički inundirana. Rezultate desetogodišnjeg istraživanja Plitvičkih jezera skupio je u raspravi Prilozi za limnologiju Plitvica (Prirodoslovna istraživanja Hrvatske i Slavonije, 1919). Među hidrološkim radovima ističu se Ein Beitrag zur Hydrologie der unteren Krka (Mitteilungen der K. k. geographischen Gesellschaft, Beč 1895) i Rijeke u Hrvatskoj (Rad JAZU, 1904, 158; 1905, 161). God. 1913. boravio je s austrijskom ekspedicijom na ratnom brodu »Najadi« istražujući Kvarnerski zaljev, a istraživanja je poslije nastavio na školskom brodu Nautičke škole u Bakru »Vili Velebita« te rezultate objelodanio u raspravama o temperaturi i slanosti morske vode, o pomicanju morske vode u Kvarnerskom zaljevu, o hidrografiji Bakarskog zaljeva (Prirodoslovna istraživanja Hrvatske i Slavonije, 1914–15, 1918). U radovima iz oceanografije O dubinama Jadranskog mora (Comptes rendus du IV-e Congrès des géographes et des ethnographes slaves, Sofija 1936) i Über die vertikalen Oszillationen des Adriatischen Meeresbodens (Verhandlungen der K. k. geologischen Reichsanstalt, Beč 1914) dao je prilog za rješavanje problema postglacijalnih oscilacija dna Jadranskog mora. Među meteorološkim i klimatološkim radovima zapaženi su Die Regenverhältnisse Croatiens (Mitteilungen der K. k. geographischen Gesellschaft, 1891), Konstante srednje dnevne temperature zraka za hrvatske postaje (Rad JAZU, 1893, 113) i Horizontalni raspored najvećih i najmanjih prosječnih mjesečnih množina padalina na Balkanskom poluotoku (Hrvatski geografski glasnik, 1929), u kojem utvrđuje graničnu zonu između zimskih i ljetnih oborina. God. 1931. u okviru projekta MH Zemljopis Evrope objavio je knjigu Sjeverna Evropa, u kojoj je obradio Norvešku, Švedsku, Finsku, poluotok Kolu i otočje Svalbard. Drugu knjigu iz toga ciklusa, Apeninske zemlje, tiskala je HAZU 1943, kao i knjigu Otkrivanje zemalja (1939). Predavanja iz opće geografije objelodanio je kao skripta 1929–33: Astronomijska geografija, Morfologija, Hidrologija, Klimatografija i Kartometrijske projekcije. Surađivao u Hrvatskoj enciklopediji (Zagreb 1940–45). Izradio je i više zemljovida: Zemljovid Hrvatske, Slavonije, Dalmacije, Bosne, Hercegovine, Istre i pograničnih krajeva (1896), Zemljovid Sjeverne Amerike (1896), Zemljovid Južne Amerike (1896), Mali zemljovid Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (1921), Karta Balkanskoga poluotoka (1922), Mali zemljopisni atlas za školu i dom (1922), Zemljovid Kraljevine Jugoslavije (1922). Prve radove potpisao je patronimikom Franović Gavazzi. Bavio se i jezikoslovljem. Objelodanio je Gramatiku španjolskoga jezika (1890), u suautorstvu opsežni Hrvatsko-francuski rječnik (1908) te na karadžićevsko-daničićevskim načelima zasnovan fonološki Pravopisni rječnik. S pravilima za hrvatski pravopis (1906), kojega je treće izdanje iz 1923. priredio sin mu Milovan. Bio je od 1917. redoviti član JAZU te član geografskih društava u Berlinu, Pragu, Helsinkiju, Sofiji i Beogradu. — Djelujući na prijelazu stoljeća, G. je postavio znanstvene temelje hrvatskoj geografiji, napose fizikalnoj, utvrdivši njezin opseg, sadržaj i istraživačke metode.