GAVRIĆ, Ilija

GAVRIĆ, Ilija, pučki misionar (Pećine kraj Travnika, 28. XII. 1867 — Zagreb, 28. VIII. 1931). Nakon završene gimnazije u Travniku stupio u Družbu Isusovu 1888. u St. Andräu (Austrija). Filozofiju učio u Bratislavi 1891–93. a teologiju u Innsbrucku 1896–99. Od 1902. do smrti djelovao kao pučki misionar i dušobrižnik sa sjedištem u Zagrebu (17 god.), Sarajevu (7 god.) i Splitu (6 god.). Kao misionar obišao je mnoga mjesta u Hrvatskoj i BiH i osnivao crkvena i omladinska društva (Djevojačko društvo za naknadnu pričest, Vojsku Srca Isusova protiv psovke). Poznat kao izvrstan govornik, mnogo je učinio za duhovnu i vjersku obnovu katolika. Ubraja se u najznamenitije pučke misionare u Hrvatskoj u prvoj pol. XX. st. koji su poticali na često primanje sakramenata i na pobožnost Srcu Isusovu da bi obnovili vjerski život u narodu. U spomenutim je gradovima nedjeljni propovjednik, osniva i vodi Marijine kongregacije za različite staleže i drži duhovne vježbe. Objavljene su mu konferencije protiv liberalnih ideja koje je držao na početku svog djelovanja u Sarajevu. Publicističkim prilozima surađivao u listovima, časopisima i kalendarima Balkan (1899), Vrhbosna (1909, 1914), Hrvatski dnevnik (1915), Kalendar Srca Isusova i Marijina (1915), Seljačke novine (1921), Napredak (kalendar, 1922, 1924), Seljački kalendar (1922), Danica (kalendar 1925), Hrvatska duša (1926), Narodna politika (1929), Narodna svijest (1929). Posmrtno mu je objavljivana pjesma Pozdrav Vinagori (uglazbio I. Muhvić) u Glasu sa Vinagore (1932–33) i Glasniku Majke Božje Vinagorske (1939, 1943).