GAVRILOVIĆ

GAVRILOVIĆ, petrinjska obitelj tvorničara. Ime obitelji generacijama je vezano uz mesnu industriju, koja je zbog kvalitetnih proizvoda stekla svjetski glas. Prezime Gavrilović spominje se u Petrinji, glavnom obiteljskom sjedištu, još 1702. kada je zapovjednikom petrinjske tvrđave bio ban N. Erdődy. Nakon što je 1753. Petrinja postala sjedištem Druge banske regimente i 1765. slobodnom vojnom općinom, počeo je njezin gospodarski procvat, temeljen na proizvodnji, trgovini i opskrbi Banske krajine. Od 1777. imala je pravo održavanja četiriju velikih godišnjih sajmova na koje se dopremala i stoka iz šire okolice. U razdiobi posjeda između Josipa (Joso) i Lovre Gavrilovića, 1792, nakon smrti njihovih roditelja Matije i Kate, Josipu je pripala »hiža dervena polig mesnice i z mesnicum«. Mesnica je tada već organizirano djelovala u okviru mesarskog ceha. Dopuštenjem krajiških vlasti Josip (rođ. 1777) kupovao je svinje daleko od Petrinje, a stariji je brat Mato osim mesnice vodio pekarnicu i kožaru, prvu na području Vojne krajine. Mesnica je prerasla značenje ceha, pa se 1821. obično drži početkom industrijske proizvodnje Gavrilovićevih, iako je riječ o manufakturi s određenom koncesijom za rad. Mato (umro 1883) dobavljao je za vojsku brašno i pekao kruh, pa je osnovao i mlin, te počeo toviti svinje. Glavni polet poduzeću dala je austro-ugarska okupacija BiH 1878. kojom su se proširili njegova sirovinska baza i prodajno područje. U vrijeme razvojačenja Vojne krajine 1881. tvornica »Gavrilović« već je imala pedesetak zaposlenih, među kojima više Talijana iz Furlanije, koji su u preradbu mesa unijeli iskustvo svoje zemlje i s Matom i njegovim sinovima proizveli specijalnu zimsku »hrvatsku salamu« (gavrilovićka), koja se prodavala i na najprobirljivijim europskim tržištima. Matini sinovi, Stjepan (1864–1938), Mato (1866–1919) i Đuro I (1868–1924), protokolirali su 1883. firmu pod nazivom Prva hrvatska tvornica salame, sušena mesa i masti. Na izložbi Hrvatsko-slavonskoga gospodarskog društva 1891. u Zagrebu dobili su diplomu za mesne proizvode, a na međunarodnoj izložbi u Beču 1894. zlatnu medalju za »hrvatsku salamu«. Uz pomoć Hrvatske eskomptne banke u Zagrebu, u čijem je ravnateljstvu bio Đuro I, tvornica se 1902. pretvorila u dioničko poduzeće i modernizirala. Otvaranje željezničke pruge Sisak—Petrinja—Vrginmost dalo je novi polet radu tvornice koja je za Hrvatsko-slavonsku zemaljsku gospodarsku izložbu u Zagrebu u rujnu 1906. pripremila katalog. God. 1907. izdavale su se nove dionice, a povećanje kapitala i prometa omogućilo je modernizaciju proizvodnje. U to doba tvornica je već imala električnu rasvjetu. God. 1911. bilo je zaposleno 170 radnika, a poslovanje se obavljalo u 111 građevinskih objekata na površini 12808 m². Sama se tvornica nalazila u gradu, a tovilište svinja na lokaciji udaljenoj 2 km od grada. Znatne količine svježeg mesa otpremale su se u Beč posebnim vagonima izravnom vezom iz Petrinje. Financijsko jačanje obitelji potvrđuje kupnja dviju zgrada na Trgu kralja Tomislava u Zagrebu kbr. 18 (kuća V. Bukovca) i kbr. 14 te izgradnja triju zgrada u Petrinji u kojima su stanovali kvalificirani mesarski radnici. Braća Gavrilovići ubrajala su se u najjače porezovnike u Zagrebačkoj županiji, pa su imala velik utjecaj u komunalnom i kulturno-prosvjetnom životu Petrinje. Još 1816. Ivan je dao dobrovoljni prilog za gradnju streljane. Đuro I. bio je 1900–01. petrinjski gradonačelnik i predsjednik Hrvatske štedne i pripomoćne zadruge u Petrinji, a Stjepan osnivač petrinjske podružnice Hrvatskog radiše. U I. svjetskom ratu Gavrilovićevi su izgubili mnogo kapitala obveznim upisom sedam ratnih zajmova, što nisu mogli naknaditi ratom znatno smanjenom proizvodnjom. U poratnoj jugoslavenskoj državi trebalo je proizvodnju prilagoditi posve novim prilikama i vrlo jakoj konkurenciji istočnog dijela države. Zamjenom krune u dinar u omjeru 4:1 i potom nerealnim jačanjem dinara Gavrilovićevi su ostali bez većine izvozničkih poslova, pa je 1928. povećanjem dioničkoga kapitala i novom emisijom dionica trebalo modernizirati pogone i smanjiti proizvodne troškove. Gavrilovićevi su uspješno reklamirali svoje proizvode, stavivši 1926. na salamu kao zaštitni znak lik Đurine nećakinje Jelice u narodnoj nošnji. Tada se već u poslovanje bio uključio Đuro II (1902–1992), koji se, osim specijalizacije u tvornici, bavio i motociklizmom te 1924. sudjelovao na natjecanju u Mariboru postavši prvakom Slovenije. Budući da je za II. svjetskog rata tvornica radila, nakon rata Đuro II. je pod optužbom da je surađivao s okupatorom bio osuđen na smrt, potom na doživotni prisilni rad, a tvornica nacionalizirana i postavljena nova uprava. Nakon višegodišnjega rada u zavodu za serume u Kalinovici i Vrbovcu, bio je pomilovan. Odselio je u Austriju i u Brucku an der Leitha radio u tvornici konzervi. God. 1967. na poziv uprave tvornice, koja je potkraj 1947. ponovno preuzela ime »Gavrilović«, vratio se i do umirovljenja radio kao stručni savjetnik. Umro je u Zagrebu. Poduzeće je 1991. pod stečajem otkupio njegov sin Đuro III (rođ. 1940). Studirao je na Rudarskom fakultetu u Zagrebu, radio u trgovini te bio zamjenikom austrijskoga trgovačkog atašea u bivšoj Jugoslaviji. Iako je u Domovinskom ratu stradala stara zgrada tvornice, a i znatan dio novog pogona izgrađen 1963, uspio je u Zagrebu s izbjeglim i prognanim radnicima iz Petrinje organizirati nastavak proizvodnje. Nakon obnove hrvatskog pravnog poretka u rujnu 1995, zaposlivši nove radnike, obnovio je i organizirao proizvodnju u vlastitim pogonima tvrtke »Gavrilović« u Petrinji.