GECAN, Vilko

GECAN, Vilko, slikar (Kuželj, 16. VI. 1894 — Zagreb, 25. VI. 1973). Gimnaziju završio 1912. u Banjoj Luci, gdje 1910. upoznaje M. Uzelca s kojim ga cijeli život veže prijateljstvo i slikarska suradnja. Tu im profesor crtanja P. Popović posvećuje veliku pozornost. Iz 1911/12. potječu prva Gecanova ulja (Risaona, 1911; Banjalučko polje, 1912; Uzelac slika, 1912) i više crteža perom i olovkom (Autoportret, Doktor Dorić, oba iz 1912). Potkraj 1912. dolazi u Zagreb, pohađa privatnu slikarsku školu T. Krizmana, upoznaje umjetnost M. Kraljevića koja će na nj ostaviti znatnijeg traga. Od 1913. studira u Münchenu na Akademiji likovnih umjetnosti u Gabriela R. Hackela te u privatnoj školi M. Heymanna. Uspješno završio prvu godinu, unovačen u ljeto 1914, a 1915–18. je u zarobljeništvu na Siciliji. Sačuvano nekoliko crteža tušem iz toga vremena koji otkrivaju ekspresionističke afinitete (Pobuna, 1914; Carini, 1915; Kod stola, 1915; Manastir u Štipu, 1918). U prvim poratnim godinama često se vraća ratnoj tematici: ilustracije Krležine novele Tri domobrana (Savremenik, 1921), slike Carini (1919), U ropstvu (1919), Nove vijesti (1922), te mapa grafika Ropstvo na Siciliji (litografija, 1921). God. 1919. odlazi u Prag Uzelcu. Intenzivno crta, osobito krejonom (Praška mapa), a na slikama se osjeća utjecaj Kraljevića i Cézannea (Mlinovi, Poprsje mladića, Viktorija). Potkraj godine u Zagrebu sudjeluje na izložbi VII. proljetnog salona (5 ulja, 17 crteža). Po zatvaranju izložbe vraća se u Prag i, obolivši, boravi u bolnici gdje stvara crtački ciklus Klinika (1920) koji mnogi smatraju vrhuncem njegova ranog ekspresionizma (Klinika I. i II; Bolesnička soba; Otpušten; Luđak; Dr. Löwi). God. 1920. nastaju i ulja u kojima se prepoznaju reminiscencije na Kraljevića (Odmor pelivana, Autoportret). Potom se oporavlja u Zagrebu i Gomirju i priprema se za IX. proljetni salon, gdje izlaže 42 rada i postiže uspjeh. Kritika ističe crteže spominjući uz Gecanovo ime A. Kubina. Za razliku od njega, G. crtački jezik ne podređuje prizoru, već težište postavlja na potez pera, mrlju tuša, kontraste bijele podloge i zgusnutog pisma, te napetu kompoziciju i ukošene prostore svojstvene ekspresionizmu. Potkraj 1920. ženi se Ankom Vragović, dobiva atelje u Zagrebu (Voćarska cesta, kbr. 74) i intenzivno se priprema za prvu samostalnu izložbu koja je priređena u Zagrebu 1921. u okviru XI. proljetnog salona (36 ulja i 18 crteža), kada su izložene i najvažnije slike njegova ranog razdoblja: Autoportret sa štapom, Portret moje žene i paradigmatsko djelo hrvatskog ekspresionizma Cinik (sva iz 1921). U Ciniku sažima svoja dotadašnja iskustva u kojima utjecaji Kraljevića i ekspresionizma imaju presudnu važnost. Izravno citiranje ekspresionističkih znakova (časopis Der Sturm, ambijent konstruiran po uzoru na filmsku i kazališnu scenografiju) moglo bi se shvatiti i kao napuštanje toga stila. Nekoliko pejzaža iz 1921. svjedoče o recepciji Cézannea (Pejsaž). Nizom slika iz 1922. pokazuje jasan odmak od ekspresionizma i približavanje aktualnim realističkim tendencijama (ulja Glava žene, Doktor Fischer, Nove vijesti). Tromjesečni boravak 1922. u Berlinu, gdje u Heinersdorfovim radionicama uči slikanje na staklu, još više će obilježiti preokret. Ulje U krčmi (sačuvana i skica u gvašu) nastalo u drugoj pol. 1922. pokazuje njegovu kubokonstruktivističku orijentaciju. Geometrijske shematizacije figura i predmeta (stol, harmonika, peć te osobito dva bokala) rađene su prema najstrožoj kubističkoj recepturi tako da ih možemo shvatiti i kao svojevrsne stilske citate. Slika Kod stola (Četvoro kod stola) iz 1923. prikazuje sličan prizor, međutim, likovi su sada zbijeni, a nema više ni kubističkih, pa ni ekspresionističkih stilizacija. Nazire se približavanje »novoj objektivnosti«, vrhunac koje je vidljiv u Autoportretu s tvornicom (Autoportret s paletom, 1923). To djelo, na krajnje suzdržan način, iznosi ključne programske točke nastupajućih »realizama dvadesetih«. God. 1923. ilustrirao nekoliko knjiga, 1923/24. izveo četiri vitraja Život drvosječe. God. 1924–32. s prekidima, boravi u New Yorku (samostalno izlagao 1926, 1930, 1931) i Chicagu. Tu se usavršavao u ovladavanju izražajnim sredstvima. Prve četiri godine intenzivno crta po modelu, pretežito aktove. Kasnije radi i vedute te sažete prizore s ulica. Na stotinama sačuvanih crteža, bez veće umjetničke vrijednosti, pokušavao ovladati znanjem koje nije uspio steći redovitim školovanjem. Da bi zaradio za život, radi portrete po narudžbi i dekoracije na staklu i zidovima. God. 1928. vraća se na kratko u Hrvatsku, zatim odlazi Uzelcu u Pariz. Taj pariški boravak od iznimne je važnosti za kasniju formaciju Gecanova slikarstva. Na nekoliko portreta, nastalih neposredno pred povratak u Europu, pojavljuju se novi oblici ekspresije (Amantina) osobito uočljivi nakon pariškog susreta s Uzelcem. U tzv. drugom ekspresionizmu slobodno preuzima Van Goghova načela (boja, rukopis) i neka iz francuskog slikarstva (Vlaminck, Derain, Dufy, Matisse). Brojni crteži i slike nastali za boravka u Parizu i po dolasku u Chicago prvi put pokazuju njegovu potpunu slikarsku zrelost (Tušika, Jeanette, Šveđanka, Dr. Piškulić, Portret slikara Konstantinopulosa, Sacre Coeur, Vaza s cvijećem, Mrtva priroda s lubenicom), a Autoportret iz 1929. jedno je od vrhunskih djela toga razdoblja. Na djelima nakon 1930. počinje se osjećati stagnacija ne samo zbog zasićenosti intenzivnim radom, već i zbog prvih simptoma Parkinsonove bolesti. S navršenih trideset i sedam godina G. je, zapravo, zaključio glavninu opusa. God. 1932. vraća se u Zagreb, izlaže u Salonu Ulrich i 1930-ih još uvijek intenzivno slika i crta (Biciklisti, o. 1933; Karanfil, 1933; Poljsko cvijeće, 1933; Uglješa, 1938). Samostalno izlaže u Karlovcu (1933), Crikvenici (1934) i Zagrebu (1939. s F. Šimunovićem). Tek nekoliko crteža tušem potkraj 1930-ih te iz 1945. i 1946 (prikazi iz vrta i parka) podsjećaju na Gecanov crtački umjetnički izražaj oko 1920. Tremor ruke postaje sve snažniji, a od pol. 1950-ih radi rijetko i s velikim naporom. Izlaže na skupnim izložbama (Gecan–Trepše–Uzelac–Varlaj, Zagreb 1956) i samostalno predstavljajući se mahom djelima iz ranijih godina (Zagreb 1968). Retrospektivne izložbe priređene su mu u Zagrebu (1964, 1972), posmrtne u Zagrebu (1976, 1980) i Osijeku (1981). Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo dobio je 1967.