GIOVINO, Giovanni

GIOVINO, Giovanni (Joannes Jovinus, Zuane Jovino), pravnik i mecena (?, o. 1510 — Venecija, nakon 1. IX. 1569). Pripadnik zadarske građanske obitelji. Slavenskog je podrijetla, ali prema rješenjima u literaturi (Zovinić, Zuovinich, Žuvanić, Žuvinić, Jovinić, Jović) te oblicima prezimena obitelji koji se u zadarskim izvorima susreću i na poč. XVII. st. (Zuvanich, Zuvanovich, Xuvanich) točan oblik njegova prezimena i konačan sud o etničkoj pripadnosti zasad se ne mogu donijeti. Sâm G. u izvorima se javlja isključivo u latiniziranim i talijaniziranim oblicima, a jedini izvor po kojemu dio autora zaključuje da je bio Srbin natpis je na nadgrobnoj ploči njegova oca iz XVI. st. u klaustru samostana sv. Frane u Zadru (originalno u kapeli Nevine dječice odn. sv. Karla u samostanskoj crkvi). Naime, uz ime Giovinova oca, koji je iz zaleđa izbjegao pred Turcima, stoji pridjevak »servianus« (natpis objavili D. Fabijanić, G. Sabalich i P. Kolendić). God. 1534. spominje se G. kao lektor građanskog prava odn. predavač u »schola authenticorum« na Sveučilištu u Padovi, gdje je 1535. obnašao čast rektora juristâ te završio studij obaju prava. Vjerojatno se nakon završena školovanja vratio u Zadar gdje se 1542. spominje kao prokurator bratovštine sv. Jakova. Poslije je živio u Veneciji, oženivši se Mlečankom iz ugledne obitelji Zeno. Bio je cijenjen pravnik s dobrim vezama te je, prema G. Ferrariju Cupilliju, i u Veneciji obnašao različite službe dostupne višem građanskom staležu, pa je vjerojatno i tako stekao dio svojega znatnog imutka. Darivajući zadarske franjevce i iskazujući skrb za svoje rukopise, ugovore i druge dokumente, u oporuci od 1. IX. 1569 (komentirali Ferrari Cupilli i A. Kuzmanić; prijepis iz 1593, uz komentar, u cijelosti objavila Lovorka Čoralić) G. spominje i posjede u blizini Venecije (Bassano, Ásolo, Oderzo, Furlanija). Iako doživotnim plodouživateljima imenuje suprugu odn. njezinu braću i sestru, trajni baštinici njegovih dobara u Zadru i okolici imaju biti siromašni a nadareni zadarski studenti pučani na Sveučilištu u Padovi i siromašne djevojke na dobru glasu bez miraza. Upravu tako utemeljene zaklade povjerio je bratovštini sv. Jakova. U oporuci donosi i popis svojih dobara, među kojima je više kuća u Zadru i zemljišta uza sam grad, u okolici i na otocima (Bokanjac, Tršci, Lišani, Ugljan, Pašman i dr.). Giovinove odredbe počele su se ostvarivati u XVII. st. Lovorka Čoralić za razdoblje 1611–41. otkriva desetak stipendista, no njihov je ukupni broj svakako bio daleko veći, a koristi od zaklade znatne, budući da je Commissaria Giovino postojala sve do u XIX. st. Prepoznajući mecenatske zasluge svojeg sugrađanina, građani Zadra postavili su 1627. ploču s natpisom na jednu od kuća u vlasništvu zaklade Giovino (1840-ih premještena na gradsku ložu; natpis objavili Ferrari Cupilli, Fabijanić, Sabalich i Kolendić).