GVOZDANOVIĆ

traži dalje ...

GVOZDANOVIĆ (Gwozdenovith, Quosdanovich), vojnička obitelj. Prema obiteljskoj predaji, podrijetlom iz sjeverne Makedonije, gdje su o. 1460. posjede Turci oduzeli Šišmanu, najstarijem poimence poznatom članu obitelji. Prije 1525. u hrvatske su se krajeve pred Turcima sklonili knez Tomo i brat mu Antun. Tomo je bio kaštelan Klisa 1532. kad su ga zauzeli Mlečani i istaknuo se pri njegovu vraćanju iste godine, a 1538. putovao je u Rim papi Pavlu III. da s njim ugovori oslobođenje Klisa koji su 1537. zauzeli Turci. Vikar bosanskih franjevaca Petar Jurković piše 1540. o toj Tominoj misiji papinu upravitelju u Anconi i Gvozdanovića naziva hrvatskim plemićem i svojim rođakom. Od kapetana P. Kružića dobio je selo Tibole i 1544. još tri posjeda. God. 1531. na Žumberak se doselio vojvoda Resan Šišmanović koji je 1535. od kralja Ferdinanda I. dobio zemlju u Grabru. Kapetan Juraj poginuo je 1578. braneći grad Gvozdansko – po kojemu su se Resanovi potomci nazvali Gvozdanovićima – od Turaka. Graničarski časnici, braća Matija i vojvoda Juraj, uzdignuti su u red hrvatsko-ugarskog plemstva što im je 1588. potvrdio Hrvatski sabor. Juraj je bio zapovjednik Kladuše koju je 1585. morao napustiti, a vojvoda Petar st. bio je zarobljen u borbama oko Bihaća 1689, prodan u roblje i otkupljen 1694. Poručnik Petar ml. borio se u Ratu za poljsku baštinu 1733–35. i Bavarskom ratu 1742, a poginuo je 1757. u Sedmogodišnjem ratu, u bitki kraj Kolína. Pukovnik Leopold (1766–1829) pohađao je Terezijansku vojnu akademiju u Beču 1775–83, istaknuo se u obrani grada Klokoča 1784. i u bitki na rijeci Mincio u Italiji 1814. God. 1809. imenovan je bojnikom, 1815. potpukovnikom i 1820. pukovnikom. Visoku vojnu karijeru postigli su podmaršal → VID i general-bojnik → KARLO PAVAO. Atanazije (o. 1743–1806) studij je u papinskom učilištu Urbanianumu u Rimu 1770–74. okončao doktoratom iz filozofije i teologije. Bio je rektor grkokatoličkih sjemeništa u Zagrebu 1776–79, Beču 1783–84, Egeru 1784–85. i Lavovu 1785–86, vikar križevačkog biskupa T. V. Božičkovića 1777–96, bjelovarski arhiđakon od 1786, kapitularni od 1793. i od 1796. generalni vikar Križevačke biskupije, 1797. biskupov zamjenik te 1803–06. prisjednik Sudbenog stola Križevačke županije. Suci su bili Petar (rođ. o. 1783), koji je školovanje u Zagrebu završio studijem prava 1801–03. i potom službovao uglavnom u Požeškoj županiji, Pavao, koji je također školovanje završio u Zagrebu studijem prava 1812–13. i potom službovao u Zagrebu, Križevačkoj i Varaždinskoj županiji te bio članom utemeljiteljem Matice hrvatske, i Tomo, koji je nakon studija u Zagrebu 1811–15. bio sudac u više mjesta te predsjednik Zemaljskog suda u Rijeci, savjetnik Banskog stola u Zagrebu 1852–53. i predsjednik Županijskog suda u Osijeku 1855–56. Janko, koji je u Zagrebu završio pravo 1833, postao je odvjetnikom i najdulje radio u Karlovcu (1845–65). God. 1848. ban J. Jelačić imenovao ga je članom odbora za izradbu i popravak građanskoga, mjenidbenog i zaglavnog zakonika. Neko vrijeme bio članom Hrvatskog sabora te članom utemeljiteljem Matice hrvatske. Svećenik Ilija u Zagrebu je završio gimnaziju, studirao filozofiju 1828–35. i pravo 1835–36. te u grkokatoličkom sjemeništu u Beču 1837–41. teologiju. God. 1842. postao tajnikom i ceremonijarom križevačkog biskupa G. Smičiklasa, 1843. imenovan nadstojnikom nauka u grkokatoličkom sjemeništu u Zagrebu, župnikom u Mrzlom Polju bio 1843–45. Umro od posljedica ranjavanja 29. VII. 1845. na Markovu trgu kao jedna od srpanjskih žrtava. Ivan je završio gimnaziju u Zagrebu 1862, potom bio učitelj u Gornjogradskoj gimnaziji i predavao uglavnom prirodopis do 1870. kada je kao namjesni učitelj prirodoslovlja prešao u Više gospodarsko učilište u Križevcima i do 1876. predavao fiziku, mineralogiju, geologiju, tloznanstvo, botaniku i klimatologiju. Dragutin (1827–1901) dodao je prezimenu pridjevak Grabarski. Po svršetku studija prava u Pečuhu, službovao u Požegi, Kutini i Suhopolju te bio veliki sudac u Virovitici. God. 1873–80. pridijeljen Sudbenom stolu u Zagrebu, a 1884. imenovan velikim županom Požeške županije. Njegova je kći operna pjevačica → MARIJA. Sin Dragutin završio je 1869. gimnaziju u Zagrebu i pravo studirao u Beču. Kupio posjed Stražeman kraj Požege i posvetio se gospodarstvu. Skupio i prepisao građu o obitelji Gvozdanović. Naslov njegova neobjavljenog rukopisa glasi: Zbirka dokaznica, isprava, povelja, pisama o zakonskom porijeklu genealogijskih rodoslovlja, o potomstvu, o grbovima kao i drugih različitih vijesti koje se tiču i odnose na plemenitu obitelj Gvozdanović ili Šišmanović. Potomci žive i u XX. st.

LIT.: I. Bojničić: Der Adel von Kroatien und Slavonien. Nürnberg 1899, 58. — E. Laszowski: Hrvatske povjestne građevine, l. Zagreb 1902, 131–132, 156. — V. A. Duišin: Zbornik plemstva, 1. Zagreb 1938, 306–307. — P. Gvozdanović: Znameniti Žumberčani. Žumberačke novine, 7(1938) 8/10, str. 9. — M. Predović: Žumberački rod Gvozdanovića. Žumberački kalendar, 1967, str. 202–203. — Isti: Podmaršal Vid barun Gvozdanović. Ibid., 1968, str. 172–188.
 
Pejo Ćošković (2002)

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. – 2021.

Kratice i znakovi

Latinska zemljopisna imena u impresumu tiskanih djela

Citiranje:

GVOZDANOVIĆ. Hrvatski biografski leksikon (1983–2024), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 21.11.2024. <https://bl.lzmk.hr/clanak/gvozdanovic>.