HAMM, Josip

HAMM, Josip, slavist (Gat kraj Valpova, 3. XII. 1905 — Beč, 23. XI. 1986). Klasičnu gimnaziju završio 1924. u Osijeku. Slavistiku i germanistiku studirao u Zagrebu kao učenik D. Boranića i S. Ivšića. Za apsolutorija dobiva 1928. jednogodišnju stipendiju za studijski boravak u Poljskoj te u Krakovu, Varšavi i Lavovu sluša predavanja i radi u seminarima T. Lehra Spławinskoga, M. Małeckoga, J. Rozwadowskoga i K. Moszynskoga. Diplomirao je 1929, a 1931. imenovan je suplentom u Prištini. Uskoro prelazi u Karlovac, zatim u Zagreb, gdje je bio profesorom u II. muškoj realnoj gimnaziji. S preporukama poljskih slavista Małeckoga i K. Nitscha dobio je 1931. mjesto honorarnoga lektora za poljski jezik na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Tu je doktorirao 1934. disertacijom o M. P. Katančiću, otkrivši znanstvenoj i kulturnoj javnosti Katančićevo nedovršeno djelo Pravoslovnik. Nakon izbijanja II. svjetskoga rata sudjeluje 1939. s A. Štamparom i J. Benešićem u ilegalnome prebacivanju poljskih izbjeglica preko Zagreba u Francusku i Veliku Britaniju. Zbog toga ga, a i zbog nekih izjava, 1944. uhićuje Gestapo te je sedam i pol mjeseci interniran u Grazu. God. 1946. postaje stalnim sveučilišnim lektorom za poljski jezik, a 1948. imenovan je docentom za slavensku filologiju s osobitim obzirom na staroslavenski jezik (od 1941. bio je honorarni predavač). Izvanrednim profesorom postao je 1954, a redovitim 1958. God. 1954. gostuje kao predavač na sveučilištima u Londonu i Oxfordu. Na poziv austrijskoga ministarstva prosvjete prihvaća 1960. mjesto redovitoga profesora slavenske filologije i voditelja Katedre za slavistiku bečkoga Filozofskoga fakulteta, koju reorganizira i obogaćuje novim sadržajima, naslijedivši F. Miklošiča, V. Jagića i N. S. Trubeckoja; istodobno je upraviteljem Instituta za slavistiku u Beču. Emeritiran je 1976. — U Hammovoj se djelatnosti preklapaju nastavna, znanstvenoistraživačka i znanstvenoorganizacijska sastavnica. Otvoren modernim teorijskim smjernicama, u vidokrug istraživačkih zanimanja uključio je širok raspon problema: staroslavenski, poljski i hrvatski jezik, poredbenu slavensku gramatiku, hrvatsku čakavsku i štokavsku dijalektologiju, jezičnu povijest, jezikoslovne teorije, fonologiju i fonematiku, akcentologiju, leksikologiju i leksikografiju, transkripcijsku problematiku, paleoslavenistiku, paleokroatistiku, povijest slavenske filologije, gradišćanskohrvatsku jezičnu problematiku, književnu i kulturnu povijest i dr. Nakon prvih radova posvećenih akcentološkim problemima (Glasnik Jugoslovenskog profesorskog društva, Beograd 1936; Prace filologiczne, Varšava 1937), zauzeto radi na uspostavljanju hrvatsko-poljskih veza, objavljuje 1935. Čitanku i gramatiku savremenog poljskog književnog jezika s kratkim rječnikom, a 1936. Pregled gramatike poljskog jezika i Zarys gramatyki języka serbochorwackiego. U paleoslavistiku ulazi inovativnim raspravama (migracijska hipoteza, koju 1960-ih napušta) o postanku glagoljskoga pisma i o prošlosti glagoljske azbuke (Nastavni vjesnik, 1938, 1941), a 1947. tiska Gramatiku starocrkvenoslavenskog jezika i Čitanku starocrkvenoslavenskog jezika s rječnikom, koje su doživjele nekoliko dopunjenih izdanja. U slavističkome opusu dominantna su dva problemska, makrotematska kruga: inovativan, metodološki suvremeno osmišljen filološki studij srednjovjekovnoga, hrvatskoglagoljičkoga korpusa tekstova, tekstološkokritička književnopovijesna i paleografijska obrada dijelova bogate građe te zauzetost lingvističkim – poredbenogramatičkim i teorijskim – istraživanjima iz povijesti slavenske filologije. U studiju fenomena glagolizma i jezično-književne tradicije hrvatskoga srednjovjekovlja otvarao je prostor preocjenama, novomu viđenju toga odsječka hrvatske duhovne povijesti, upozorivši na »veličinu malenih«, na djela mahom anonimnih srednjovjekovnih pisaca individualno iznijansiranoga iskaza i prepoznatljive namjere da se tekst oblikuje na razini određenih estetičkih uznačenja i poimanja. Otvaranje novih istraživačkih obzora prepoznaje se jednako u egzaktnim izvodima Hammovih rasprava o datiranju glagoljskih tekstova (Radovi Staroslavenskog instituta, 1952), o varijantama u kopističkoj djelatnosti hrvatskih glagoljaša i o Apokalipsi bosanskih krstjana (Slovo, 1953, 1960), o hrvatskom i srpskom tipu crkvenoslavenskoga jezika (Slovo, 1963; Voprosy jazykoznanija, Moskva 1964, 3), ruskoj redakciji u hrvatskih glagoljaških pisaca XVII. st. (Slovo, 1971), hrvatskim glagoljašima u Pragu (Zbornik za slavistiku, Novi Sad 1970, 1) te o nekonvencionalnim, senzibilnim prosudbama literarnosti, estetičkih dosega starohrvatskoga prijevoda Pjesme nad pjesmama (Slovo, 1957), ili pak u njegovim izdanjima srednjovjekovnih biblijsko-liturgijskih tekstova (Judita u hrvatskim glagoljskim brevijarima, Radovi Staroslavenskog instituta, 1958; Fraščićev psaltir – Psalterium Vindobonense. Der kommentierte glagolitische Psalter der Österreichischen Nationalbibliothek, Beč 1967) i kasnosrednjovjekovnih latiničkih fabularnoproznih spisa poput Dijaloga Grgura Velikoga u prijevodu iz godine 1513, Cvjetića sv. Franje, Acta Pilati (Stari pisci hrvatski, 1978, 38, 1987, 40), čime je odlučujuće utjecao na metodološku upravljenost mlađih istraživača. Njegove znanstvene raščlambe odlikovali su argumentiranost dokaznoga postupka, erudicija i akribičnost, širina u poznavanju podataka o predmetu ili detalja iz znanstvene literature te odvažni kriticizam, jednako prepoznatljivi i u polemično intoniranim tekstovima poput Adhortatio ad poenitentiam (Rad JAZU, 1966, 344) i Das glagolitische Missale von Kiew (Beč 1978). Pisao također o slavenskome komparativu (International Journal of Slavic Linguistics and Poetics, Hag 1963), fonologiji i fonematici, osnovama slavenske morfonologije (Wiener slavistisches Jahrbuch, Graz—Köln 1964, Beč 1978), morfonologiji u onimiji (Onomastica Jugoslavica, 1982, 10), strukturalizmu u jezikoslovlju (Anzeiger der Österreichischen Akademie der Wissenschaften, Beč 1969), o ulozi Beča kao slavističkoga središta (Posebna izdanja ANUBiH, 1987, 82). Među radovima iz hrvatske dijalektologije izdvajaju se Štokavština Donje Podravine (1949), u suautorstvu objavljena rasprava Govor otoka Suska (1956) te studije o cakavizmu (Radovi Instituta JAZU u Zadru, 1957, 1960). Zaslužan je za organiziranje slavističkoga znanstvenoistraživačkog života u nas i u međunarodnim okvirima. God. 1952. osniva sa S. Ritigom i V. Štefanićem Staroslavenski institut u Zagrebu (nasljednik krčke Staroslavenske akademije), sudjeluje u pokretanju institutskih časopisa Slovo (kojemu je urednikom do odlaska u Beč 1960) i Radovi Staroslavenskog instituta, a aktivno je uključen i u rad uredništva časopisa Jezik (1952–60). U Beču je oživio djelovanje Association Internationale de Phonologie, bio urednikom časopisâ Wiener slavistisches Jahrbuch, International Journal of Slavic Linguistics and Poetics (Los Angeles—Hag), glavni urednik Njemačko-gradišćanskohrvatskoga-hrvatskoga rječnika (Željezno 1982), urednik Akademijina izdanja Stari pisci hrvatski, a bila mu je povjerena i zadaća priređivača Rječnika hrvatskoga književnog jezika J. Benešića. Priredio je za tisak Gundulićevu Sunčanicu (Građa za povijest književnosti hrvatske, 1962, 28) i Pjesni ljuvene Dž. Držića (Stari pisci hrvatski, 1965, 33), Korespondenciju Vatroslava Jagića, 2–3 (Zagreb 1970–83), a u sabranim djelima J. Križanića knjige Objasn´enje vivodno o pismě slověnskom i Gramatično izkazanje ob ruskom jeziku (Zagreb 1983–84). Bio je predstojnik Lingvističkoga odjela Balkanske komisije (osnivač Jagić 1897), Austrijske akademije znanosti, predsjednik Međuakademijskoga odbora za onomastiku (sa sjedištem pri JAZU), predsjednik Transkripcijske komisije i komisija za povijest slavistike i slavenski lingvistički atlas Međunarodnoga slavističkoga komiteta, potpredsjednik istoga komiteta, član Međunarodne komisije za rječnik općeslavenskoga književnoga jezika, suradnik Enciklopedije Jugoslavije LZ, u kojoj je, među ostalim, objavio članak Glagoljica (1958). Redoviti je član JAZU od 1977, pravi član Austrijske akademije znanosti od 1966. i dopisni član Makedonske akademije nauka i umjetnosti od 1979. U povodu 70. obljetnice života objavljena su mu u čast tri zbornika: Wiener slavistisches Jahrbuch (1975, 21), Festschrift zu Ehren von Josip Hamm (Bereiche der Slavistik, Beč 1975), Slovo (1976, 25–26). — H. je bio jedna od stožernih ličnosti novije slavistike, vodeći istraživač i znanstvenik čije je djelo širinom i inovacijskim izazovima utjecalo na razvitak kroatistike i slavenske filologije u nas i u svijetu.