HARAPIN, Adolf

HARAPIN, Adolf, učitelj i orguljaš (Zagreb, 7. VI. 1873 — Zagreb, 4. V. 1961). Učio 1884–91. u glazbenoj školi HGZ u Zagrebu violinu u A. Švarca, teoriju u F. Potučeka i trublju u J. Aldorfa. Ističući se marljivošću i napredovanjem u »guslanju«, nagrađen je već u IV. razredu 1888, iz zaklade kanonika F. Huszara. Na koncertima škole sudjeluje kao član učeničkog orkestra u sastavu prvih violina, potom i kao trubljač. Od 1897. učitelj i 1905–09. ujedno upravitelj osnovne škole u Novom Vinodolskom. Spominje ga se (M. Zjalić) kao orguljaša i ravnajućeg učitelja koji sa školskom mladeži njeguje »lijepo crkveno pjevanje«. Vodio je i pjevački zbor »od domaćih gospojica i gospode« s kojim je izvodio svjetovnu i duhovnu glazbu. God. 1909. premješten je u Nižu pučku školu u Maloj Gorici. Poznato je da je H. zapisivao suvremeno glagoljaško pjevanje u Novom Vinodolskom te da je njegove zapiske prepisao Dragan Andres, ali se do danas nije uspjelo ući u trag tim zbirkama (prema B. Široli zapis se čuvao u knjižnici novljanske osnovne škole). Citate napjeva iz novljanskih zapisaka upotrijebio je Širola u svojoj Misi u F-duru. U senjskom Biskupskom arhivu čuva se nekoliko zapisaka novljanskih crkvenih napjeva Josipa Burića uz naznaku »po Harapinu«. H. je ocijenjen kao poduzetan ravnajući učitelj, suradnik Maksimilijana Potočnjaka, novljanskog učitelja. Uglazbio je stihove koje je Potočnjak napisao 1904. a objavljeni su u spomenici o 200. godišnjici novljanske osnovne škole pod naslovom Budnica Novome. Za vijenac Primorskih napjeva od A. Harapina sastavio riječi M. Potočnjak. Navedeno je pet pjesama odn. napjeva: U Omera, u Omera/Više Sarajeva…, Aj, puhni vjetre moj/ponoćni hlade…, Mil je Ale, mil je Ale,/al nemila majka…, Vrbniče nad morem… i Primorkinja konja jaše. — Adolfov sin Stanislav (Mala Draga, 28. IV. 1894 — Banja Luka, 28. IV. 1943), učitelj i orguljaš, vodio je 1924–39. u Novom Vinodolskom obnovljeno tamburaško i pjevačko društvo »Stenjak« (poslije nazvano »Mažuranić«).