HARAPIN, Josip Teofil

HARAPIN, Josip Teofil, filozof i teolog (Letovčan Novodvorski, 10. III. 1880 — Zagreb, 1. VIII. 1944). Franjevcima Provincije sv. Ćirila i Metoda pristupio 1901; pohađao Filozofsko učilište u Varaždinu 1902–04. i Teološki fakultet u Zagrebu 1904–08, a 1907. postao je svećenik. Nastavio je teološko školovanje u Rimu na Antonianumu 1908–11. i Institutum Orientale 1920–22; tu je doktorirao 1922. Bio je profesor na franjevačkom Filozofskom učilištu u Varaždinu 1911–20, na Teološkom fakultetu Antonianuma 1920–27, 1933–38. te na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu 1939–42. U Hrvatskoj franjevačkoj provinciji sv. Ćirila i Metoda je obavljao upravne službe: bio je definitor 1915–21, kustod 1933–36. i 1939–42. te provincijal 1927–33. H. je bio svestran pastoralni i kulturni djelatnik: propovjednik, pučki misionar, voditelj duhovnih vježba, predavač, polemičar, publicist, filozofski i teološki pisac. Uređivao je homiletski časopis Dušobrižnik (1911–12), a jedan je od osnivača teološke revije Antonianum (Rim 1925). Surađivao je pak u listovima: Naša misao (1914–16), Dušobrižnik (1915), Hrvatska straža (1916), Katolički list (1917–19, 1924), Bogoslovska smotra (1924–25), Acta Ordinis fratrum minorum (Rim 1933), Antonianum (1933–39), Collectanea Franciscana Slavica (Rim 1937, 1939), Croatia sacra (1943). Objavio je više apologetskih djela, dogmatskih priručnika i rasprava, priručnik povijesti religija i filozofske udžbenike. Prvi je među Hrvatima napisao priručnike povijesti religija i tzv. istočnog bogoslovlja, ali na latinskom jeziku. U arhivu Franjevačkog samostana na Kaptolu u Zagrebu čuvaju se mnogi njegovi neobjavljeni rukopisi: apologetski spis Tko je on? (Varaždin 1919), dogmatski spisi: Theologia orientalis (Rim 1923), De Gratia, 1–2, De Eschatologia, Theologia fundamentalis (Rim 1924), Apologetica, Tractatus de fide, Doctrina Scoti de fide, a također spisi filozofskog sadržaja: Kozmologija, Povijest filozofije staroga vijeka, Povijest filozofije srednjega vijeka i Priručnik povijesti filozofije za visoke škole. Pišući na latinskom i hrvatskom jeziku, i to o različitim teološkim i filozofskim pitanjima, potvrdio je široku izobrazbu i bogato znanje. Boravak u inozemstvu i ratne prilike spriječili su objavljivanje filozofskih rukopisa na hrvatskom jeziku kao i prevođenje na hrvatski latinskih priručnika o tzv. istočnom bogoslovlju i povijesti religija.