ILEŠIČ, Fran

ILEŠIČ, Fran (Ilešić), književni i kulturni povjesničar, filolog te publicist (Sveti Jurij ob Ščavnici, 30. VII. 1871 — Ljubljana, 1. VII. 1942). Klasičnu gimnaziju završio 1892. u Mariboru, u Grazu 1897. diplomirao slovenski i njemački jezik te klasičnu filologiju, doktorirao 1901. tezom Das Drama und die slovenische Literatur (Jahresbericht des K. k. Staats-Obergymnasiums zu Laibach, 1896–97, 3–14). Bio je srednjoškolski profesor u Ljubljani 1896–1919 (nakon raspuštanja Matice slovenske, kojoj je od 1907. bio predsjednik, 1914–17. suspendiran te konfiniran u Ljubljani i Oberhollabrunnu). Na zagrebačkom se Mudroslovnom fakultetu 1914. habilitirao za privatnoga docenta slovenskoga jezika i književnosti, od 1919. javni je redoviti profesor te od 1930. do umirovljenja u srpnju 1941. redoviti profesor (Arhiv Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, osobni dosje F. Ilešiča, br. 3154/41). Predavao je i na Višoj pedagoškoj školi. Pisao o pedagoškim, jezikoslovnim i folklorističkim temama, o aspektima istočnoštajerske povijesti XVIII. i XIX. st., hrvatskim i slovenskim preporoditeljima (S. Vraz, Lj. Gaj, J. Drobnič, Đ. M. Šporer) i događajima 1848–49. Ponajviše se bavio jezičnim, književnim, kulturnim i političkim dodirima Slovenaca i Hrvata, poslije i drugih južnih Slavena promičući – unatoč mnogim prigovorima – njihovo zbližavanje pa i stapanje (Veda, Gorica 1912–13). Bliskost Vrazovu nastojanju izložio je već u jubilarnoj, no kritičkoj knjižici Prešeren in slovanstvo (1900), za povećanje satnice hrvatskoga jezika u slovenskim školama zauzimao se u knjizi O pouku slovenskega jezika (1902), polemičnom pregledu povijesti nastave jezika i književnosti, a »komplementarnost« Hrvata i Slovenaca obrazlagao je u programatskoj brošuri Kultura i politika (Zagreb 1908). Iako se na poč. 1900-ih zauzimao da u jezičnom zbližavanju Slovenci znanstvene tekstove pišu na »hrvatskosrpskom« (Analiza in sinteza v našem narodnem življenju. Popotnik, Ljubljana 1907), u književnosti je težio postupnijim promjenama, pa je tako pobijao mišljenje A. Bazale da ep Osman za slovensko izdanje ne treba prevoditi (Ali naj prevajamo iz hrvaščine v slovenščino? Slovan, Ljubljana 1908). Na poziv MH sastavio je Ocrt najnovije slovenske književnosti (Hrvatsko kolo, 1905, 1) i priredio antologije Cvieće slovenskoga pjesničtva (Zagreb 1906), Slovenske novele i povesti, 1 (Zagreb 1907) te Noviji slovenski pisci (Zagreb 1919) s tekstovima na izvorniku i bilješkama na hrvatskom. Kao predsjednik Matice slovenske jačao je veze s MH uređujući Hrvatsku knjižnicu (1–6, Ljubljana 1906–13) s djelima na izvorniku, a poticao je i suradnju s JAZU na projektu južnoslavenskoga enciklopedijskoga rječnika (sam je izradio abecedarij za slovenski dio struke školstvo). Na političkom se planu pojavljuje kao potpisnik Izjave duševnih delavcev u Slovenskom narodu (Ljubljana) od 23. XI. 1918. kojom se zahtijevalo bezuvjetno ujedinjenje sa Srbijom. Prihvaćanje zajedničke jugoslavenske države i integralnoga jugoslavenstva obilježilo je njegovo gledište kako na slovenske te hrvatske kulturne i političke prilike tako i na državne općenito (Slovenački autonomizam. Misao, Beograd 1923, 93; Pogled u najnoviju kulturnu i političku Ljubljanu. Život i rad, Beograd 1933, 84; Naše ujedinjenje. Zagreb 1936; Svetosavski govor. Zagreb 1937). Tada je i polemizirao s F. Fancevom o izvornosti hrvatskoga narodnoga preporoda (Jugoslovenski istoriski časopis, Beograd 1935) i nekih izraza u pučkim pjesmama (brošura Hrvatska dobrovolja i popevka Od kmetskoga stališa preštimanja, 1938). Neprekidno se javljao književnim kritikama, prikazima i biografskim podatcima o piscima u južnih Slavena i Čeha, a posebice je – nekritički – pratio stanje u Poljskoj (Današnja Poljska. Zagreb 1927; Tešinska Šlezija. Beograd 1930; Zaista »Slovenski greh«. Život i rad, 1933, 86; Školska reforma u Poljskoj. Beograd 1934; Maršal Józef Pilsudski, 1936). Objavio je oko 1200 članaka u zbornicima, časopisima i novinama Ljubljanski zvon (1898–1910, 1913–19, 1923, 1925), Archiv für slavische Philologie (Berlin 1899, 1900, 1904–05), Popotnik (1899–1905, 1907–16), Slovanský přehled (Prag 1899–1902, 1904–05, 1925), Slovan (1902–13, 1915–17), Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena (1902, 1905, 1913, 1915, 1917–18), Časopis za zgodovino in narodopisje (Maribor 1904–07, 1909–10, 1917–19, 1922–24, 1927–40), Građa za povjest književnosti hrvatske (1904, 1907, 1915), Izvestja Muzejskega društva za Kranjsko (Ljubljana 1904–09), Zbornik Matice slovenske (Ljubljana 1904–09, 1911–12), Hrvatsko kolo (1905–07, 1909), Rad JAZU (1905, 1918), Savremenik (1906–13), Nastavni vjesnik (1907–20), Jagićev zbornik (1908), Koledar Družbe sv. Mohorja (Klagenfurt 1908), Slovenski narod (1909, 1913–14, 1917–22, 1938), Letopis Matice slovenske (Ljubljana 1910–12), Obzor (1910–11, 1913–14), Veda (1912–13), Demokratija (Beograd 1918–21), Književni jug (1918–19), Riječ (1920–21, 1924–31), Njiva (Ljubljana 1921–23), Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor (Beograd 1921–27, 1929–33, 1935, 1937–38), Jugoslavenska njiva (1922–26), Južnoslovenski filolog (Beograd 1922–27, 1931, 1934, 1938–39), Pamiętnik literacki (Varšava 1924–25, 1934, 1936), Srpski dialektološki zbornik (Beograd 1927), Novosti (1930, 1932–34, 1937–40), Sprawozdania z Posiedzeń Towarzystwa naukowego warszawskiego (Varšava 1933), Księga referatow (Varšava 1936), Nauka polska (Varšava 1938). Za slovenske je srednje škole sastavio Vežbenicu hrvatskosrpskega jezika (Ljubljana 1921). Uvršten je u Antologiju jugoslovenske misli i narodnog jedinstva V. Novaka (Beograd 1930) te u zbirku I. Cesarca Gradić u dolini (Krapina 1998). Bio je suradnik Leksikona Minerva (Zagreb 1936). Izabran je 1911. za dopisnoga člana JAZU, a bio je, među ostalim, suosnivač i prvi tajnik Društva slovenskih profesora 1906–13, član Družbe »Braća hrvatskoga zmaja« 1910–21 (HDA, fond 635, kutija 36) te predsjednik Jugoslavensko-poljskoga društva. Dijelovi njegove rukopisne ostavštine čuvaju se u arhivu Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU te u NSK. Noviji slovenski znanstvenici kritiziraju njegova politička gledišta, znanstvenu metodu i rezultate (J. Pogačnik, L. Ude) priznajući mu tek izvornost nekih sudova o modernoj književnosti (A. Slodnjak). Zbog rasprave Hrvatski utjecaji u starim istočno-štajerskim tekstovima (Rad JAZU, 1905, 162) A. Jembrih (1995) drži ga pak začetnikom proučavanja jezika u kontaktu, zaslužnim za hrvatsku povijesnu dijalektologiju. Služio se pseudonimima Ivan Vezenj, Jurjevški, Kajetan Ogrizek te Niko Voznik i šiframa -ades, Č., -ć, Dr. -ć, Dr. -ić, -e, F. I., Fr. I., -ić, J. F., -l-.