ILIJAŠIĆ

traži dalje ...

ILIJAŠIĆ, građanska, od 1649. plemićka obitelj, nastanjena pretežno na zagrebačkom Gradecu i u njegovoj okolici. Prezime im je u dokumentima zabilježeno u oblicima Iliasych, Iliashich, Illiasich i Illasich, a u literaturi se katkad navode kao Ilašić i Ilijašević. Neutemeljena je pretpostavka R. Horvata da je riječ o plemićima podrijetlom iz južne Hrvatske, koji su u Zagreb došli bježeći potkraj XVI. st. pred Turcima; u gradečkim vrelima spominju se od prve pol. toga stoljeća i to kao gradski podložnici. Prvi poznati pripadnici obitelji bili su braća Ambroz, Juraj i Šimun, podložnici iz sela Cirkvišća (od kraja XVI. st. Ilijašići; područje današnje zagrebačke četvrti Trešnjevke), koji su 1535. sklopili ugovor o zamjeni zemljištâ sa župnikom Svetoga Marka. Ambroz poslije postaje građaninom; 1543. spominje se među građanima koji su zbog počinjenih nasilja tužili medvedgradskoga kaštelana Jurja Kerhena. Pripadnici obitelji navode se u gradečkim poreznim popisima 1553 (u Cirkvišću), 1592. i 1599 (na Vrhovcu) te 1665 (u Ilijašićima i Bankovićima), a prema urbaru iz 1615. bili su nastanjeni u Ilijašićima i Bankovićima i imali posjede na Vrhovcu. Od druge pol. XVI. st. više je pripadnika obitelji bilo građanima Gradeca te dužnosnicima u gradskoj upravi. Među građanima koji su 1579. pretrpjeli štete od bana K. Ungnada i njegovih ljudi spominje se Juraj, koji je zajedno s Nikolom i Martinom, također građanima, 1582. zamijenio neke zemlje s cehom krznara, kožara, uzdara i štitara. Mesar Grgur bio je 1587–89. i 1595. vijećnik, 1599–1600. te 1603. prisežnik, a Gašpar 1593–94. vijećnik. Matija (u. 1629. ili na poč. 1630) bio je 1620. jedan od sudaca u parnici između zagrebačkoga Isusovačkoga kolegija i Žigmunda Domjanića; od 1623. spominje se kao gradski bilježnik i senator, a od 1628. bio je sudac. Gradske upravne službe obnašao je i Andrija (u. 1663). Još kao podložnik bio je 1641. kaštelan, a tu je dužnost obavljao i 1643, nakon što je 1642. postao građaninom. Spominje se kao procjenitelj šteta (1647–48, 1650, 1658), perceptor (službenik zadužen za pobiranje tržišnih pristojba; 1647, 1651), nadzornik kamina (1650, 1657–58), špan (1652, 1654–56, 1660–63) i gradski odvjetnik (1659), a od 1647. bio je prisežnik. Grgur (u. 1665), građanin od 1652, bio je procjenitelj šteta i nadzornik kamina (1659–61, 1664), prisežnik (1659–64), perceptor (1662–63) te špan i senator (1665). Obiteljski uspon dijelom je bio uvjetovan izobrazbom njezinih pripadnika. God. 1656. spominje se Ivan s postignutim bakalaureatom iz teologije, zamjenik gradskoga bilježnika, a u XVII. i XVIII. st. više je Ilijašića polazilo visokoškolske ustanove u inozemstvu. Kralj Ferdinand III. podijelio je 29. IV. 1649. plemstvo braći Jakovu (u. 1655) i Jurju (proglašeno u Hrvatskom saboru 11–12. X. 1649). I prije nego što je 1636. postao građaninom, Jakov je 1625–28. bio špan i nadzirao gradečke podložnike. Bio je gradski odvjetnik 1635–42, tridesetnički protustavnik 1637, dekan 1642. te predstojnik gradskoga tridesetničkoga ureda 1643; od 1637. bio je prisežnik, od 1641. senator i 1655. sudac. Brat mu Stjepan, koji se 1623. spominje kao špan, zbog njegovih je zasluga primljen 1641. među građane Gradeca bez plaćanja uobičajene pristojbe. Najistaknutiji je član obitelji Jakovljev sin Jakov (u. 1713). Bio je 1670–74. prisežnik i od 1674. senator, a obavljao je i službe gradskoga odvjetnika (1673) i bilježnika (izabran 1681). God. 1672. bio je odvjetnik isusovačke gimnazije na Gradecu i jedan od sudaca u postupku protiv učenika koji su ranili gradskoga stražara. Od 1683. do kraja života bio je podžupan Zagrebačke županije. Sudjelovao je u radu kraljevinskih konferencija i oktavalnih sudova te više godina bio dikator. Bio je u odborima za sastavljanje instrukcija nuncijima Hrvatskoga sabora na zajedničkom ugarsko-hrvatskom saboru, a sâm je bio nuncij na saboru u Požunu 1687 (1708. nije otišao zbog bolesti). Više je puta bio izaslanik hrvatskih staleža u Beču i Grazu; tako na poč. 1689. u kralja, s banom Nikolom III. Erdődyjem i zagrebačkim biskupom A. I. Mikulićem, a 1698. u Donjoaustrijskoj komori. Bio je kandidat za protonotara kraljevstva 1690. i vijećnika Ugarske dvorske kancelarije 1693. Član je saborskoga povjerenstva koje je zbog gladi 1691. tražilo pomoć od kralja, 1697. pregovarao je s karlovačkim generalom u svezi s prolazom njemačke vojske koja se vraćala iz opsade Bihaća, 1698. bio je u povjerenstvu koje je utvrđivalo stanje posjeda oko Save te nadzornik nad proizvodnjom bakra u Samoboru, 1700. član povjerenstva koje u kraljevinskim i privatnim arhivima treba tražiti isprave o hrvatskim granicama, 1703. u istražnom povjerenstvu o uzrocima pobune među Vlasima, a 1712. među zaduženima za uhićenje razbojnika koji su opljačkali ludbrešku utvrdu i počinili ubojstvo. Prvo je bio prijatelj, potom oštar protivnik P. Vitezovića Rittera. God. 1709. Sabor ga je zadužio da od njega preuzme 1706. oštećenu tiskaru i smjesti je u biskupsku tvrđavu te da Vitezović pred njim obračuna svoje zaostale plaće. Od 1687. nosio je viteški naslov. Žena mu je bila Uršula, kći Nikole Malakóczyja (Mlakovačkoga). God. 1682. s uspjehom je vodio parnicu s njezinim bratom Nikolom oko imanja Brdovca (tada Gračec). Njegov sin Adam Nikola (u. 1748) zabilježen je 1704. kao konviktorac Hrvatskoga kolegija u Bologni. God. 1709–29. i 1735–48. bio je gradski senator, a od poč. 1720-ih i visoki časnik u Banskoj krajini. Od 1722. spominje se kao dozapovjednik gornje pokupske granice, od 1732. kao vrhovni zapovjednik straža, a od 1733. kao zapovjednik zrinske granice. God. 1723. imenovan je članom saborskoga povjerenstva za razrez poreza, a 1726. povjerenstva za pregled utvrda u Krajini. Za podžupana Zagrebačke županije izabran je 1737. Ženidbom s Anom Budački stekao je dobro Šišljavić u Pokuplju, a posjedovao je i imanja u Stubici i Brdovcu, »zemlje kod Save«, te u Kranjskoj, odakle je bila njegova druga žena Marija Ana Dienerspergh (Dienersberg, Diensberg). Adamova kći iz prvoga braka Katarina (u. 1763), supruga podbana I. Raucha, pokopana je u franjevačkom samostanu u Mariji Gorici kraj Brdovca. Žigmund, Adamov sin iz drugoga braka, bio je konviktorac Hrvatskoga kolegija u Beču 1751–53. Nakon prodaje hrvatskih posjeda, 1764. preselio se u Kranjsku (odakle mu je bila supruga, barunica Gaal), čime je ta obiteljska grana napustila Hrvatsku; posljednji njezin potomak Antun umro je 1912. u Rogatecu u Štajerskoj. Potomcima Jakovljeva brata Jurja, unuku Ivanu i praunuku Matiji, Hrvatski je sabor 1752. potvrdio plemićki naslov. Daljnja povijest Jurjeve obiteljske grane nije istražena. Obitelji je vjerojatno pripadao isusovac Grgur (rođ. 1634). U Družbu Isusovu stupio je u Leobenu 1653. U Zagrebu je bio profesor u Isusovačkom kolegiju, upravitelj Kongregacije Navještenja Marijina 1666, zamjenik rektora isusovačkoga samostana 1667. te upravitelj niže škole u Isusovačkom kolegiju 1672. i 1677. Potom je bio hrvatski ispovjednik u crkvi sv. Petra u Rimu, gdje je i umro. Za Hrvatsku je 1686. tražio od pape i dobio pomoć u barutu i salitri. Sabor ga je 1693. molio da pred papom zagovara odcjepljenje osam hrvatskih franjevačkih samostana od franjevačke provincije u Kranjskoj. U Rimu je pribavio moćnik s križićem od drva lijesa Franje Ksaverskoga te ga darovao njegovu svetištu u Zagrebu. Izvorna grbovnica obitelji čuva se u Arhivu HAZU u Zagrebu.

LIT.: Obitelj. — I. Bojničić: Popis plemića proglašenih na Saboru kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije g. 1557–1848. Zagreb 1896, str. 12, IX. — Isti: Der Adel von Kroatien und Slavonien. Nürnberg 1899, 72. — B. A. Krčelić: Annuae 1748–1767. Zagrabiae 1901. — R. Horvat: Plemići Ilijašići kao gradjani zagrebački. Vjestnik Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskoga zemaljskog arkiva, 17(1915) str. 324–343. — F. Ilešić: Jedna plemenita hrvatska porodica u Kranjskoj i Štajerskoj. Ibid., str. 312–317. — Povijesni spomenici slob. kralj. grada Zagreba, 12–22. Zagreb 1929–1992. — F. Fancev: Građa za povijest školskog i književnog rada isusovačkoga kolegija u Zagrebu (1606–1772). Starine, 1934, 37, str. 83, 86–87, 95, 107–108, 111–112; 1937, 38, str. 290. — Z. Herkov: Služba gradskog dekana u prošlosti grada Zagreba. Zagreb, 6(1938) 9, str. 299–300. — Zaključci Hrvatskog sabora, 1–7. Zagreb 1958–1970. — M. Vanino: Isusovci i hrvatski narod, 1. Zagreb 1969, 182, 304, 307, 507. — Z. Herkov: O rukopisu »Notitiae de praecipuis officiis regnorum Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae«. Rad JAZU, 1984, 405, str. 52–53. — Hrvatske kraljevinske konferencije, 1–2. Zagreb 1985–1987; 4. 1992. — J. Adamček: Bune i otpori. Zagreb 1987. — Annali del Collegio ungaro-illirico di Bologna 1553–1764. Bologna 1988. — L. Dobronić: Slobodni i kraljevski grad Zagreb. Zagreb 1992, 99, 123, 150, 201–202. — F. Buntak: Povijest Zagreba. Zagreb 1996. — K. Dočkal: Hrvatski kolegij u Beču 1624–1784. Wien —Zagreb 1996. — M. Grabar: Poglavarstvo slobodnog kraljevskog grada Zagreba. Inventar. Zagreb 2000, 19, 87, 91, 92, 140, 147, 161, 168, 224–227. — Juraj (1579). — F. Šišić: Hrvatski saborski spisi, 4. Zagreb 1917. — Jakov (u. 1713). — J. Barlè: Plemićke obitelji u župi Tuhelj. Vitezović, 1(1903–04) 5, str. 79. — V. Klaić: Život i djela Pavla Rittera Vitezovića (1652–1713). Zagreb 1914, 231–232, 237–238, 244, 247. — L. Dobronić: Vitezovićeva tiskarska djelatnost u Zagrebu. Senjski zbornik, 21(1994) str. 124.
 
Marija Karbić (2005)

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. – 2021.

Kratice i znakovi

Latinska zemljopisna imena u impresumu tiskanih djela

Citiranje:

ILIJAŠIĆ. Hrvatski biografski leksikon (1983–2024), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 21.11.2024. <https://bl.lzmk.hr/clanak/ilijasic>.