ISMAELIS

traži dalje ...

ISMAELIS (Ismaeli), korčulanska plemićka obitelj. Predci su im zajednički s onima obitelji Gabrielis. Prezime je zabilježeno i u oblicima Ismaelli, de Ismael, Izmaeli, Smaico, Smailo, Zmailo, Zmajko, Zmajković. Najstariji sačuvani obiteljski grb (ovalan štit s trima kosim gredama) iz 1490. nalazio se do uništenja 1944. na kaštelu Ismaelis, najstarijoj građevini u Veloj Luci; grb iz 1582. na kaštelu je u Prigradici, a reprezentativni grb iz prijelaza XVI/XVII. st. na obiteljskoj palači u Korčuli. Imenom se prvi spominje kanonik Antun, kojemu je u Korčuli 1483. podijeljen patronat nad crkvicom Gospojinom (poslije kapela obitelji Ismaelis i Gabrielis). Jedan od prokuratora korčulanske općine u odboru za opskrbu hranom 1507–09. bio je Rafael, a u dodatcima Korčulanskomu statutu kao sudac je 1503–21. zabilježen Paškval. God. 1583. za sudca Velike kurije izabran je Nikola. Također sudac i zamjenik korčulanskoga kneza bio je Andrijin sin Vicko (u. 1608). God. 1575. s obitelji se od kuge sklonio u Prigradicu, a 1576. zabilježen je kao organizator hajke na vukove. Pretpostavlja se da je 1589. u ime obitelji u Veloj Luci dao sagraditi crkvicu sv. Vinčenca. Iz njegove oporuke, sastavljene 31. III. 1605, saznaje se da je obitelj imala nekretnine na Korčuli, u Veneciji i Napulju. Brat mu je bio Paškval (Paško; u. 1602), a Vicko, koji se spominje u kupoprodajnom ugovoru iz 1687, možda unuk. Soprakomit Paškval (Paško; zabilježen od 1645) poginuo je 1656. u pomorskoj bitki s Turcima. Obitelji su u XVII. i XVIII. st. vjerojatno pripadali graditelji klesar Antun i sin mu Nikola, također klesar. U zapisu o crkvici sv. Vinčenca iz 1736. spominju se darovatelji Vicko i Andrija (u. prije 1763). Sinovi potomnjega, Antun, Franko i Nikolica (Nicoletto), prodali su 1763. zemljište na velolučkoj Vrbovici. Kao vlasnik kuće na tom mjestu zabilježen je Jakov, čiji je sin Vicko (1771–1835) bio posljednji član obitelji. Vicko je polazio privatne škole u Veneciji i stekao solidnu izobrazbu. Za prve austrijske uprave bio je predsjednik sudova u Korčuli i Zadru. Nakon utemeljenja Ilirskih provincija 1809. sudjelovao je u provođenju sudskih, školskih i upravnih reforma te u rješavanju gospodarskih pitanja, a potom bio savjetnik generala, poslije maršala G. J. Molitora u Zadru. Od 1815. opet je u austrijskoj službi. Zbog iskustva i poznanstava u francuskim i austrijskim diplomatskim krugovima, oko tri godine obnašao je dužnost savjetnika u bečkoj vladi te bio u mnogim misijama u Europi. God. 1824. podijeljeno mu je austrijsko plemstvo. U mladosti je pisao pjesme, većinom na talijanskom jeziku. — Obitelj je imala posjede i na Hvaru. U tamošnje su Veliko vijeće njezini članovi primljeni 1597, ali o njima nema podataka do poč. XVIII. st., kada se u Hvaru spominje obiteljska palača (poslije sjemenište, rezidencija mletačkih admirala, sjedište austrijske vojne posade, gradska bolnica te vojarna). Grb na misnici u sakristiji hvarske katedrale vjerojatno je ostavština kanonika Ivana oko 1723. Te se godine kao darovatelj crkve Anuncijate u Hvaru spominje Andrija, možda isti s darovateljem crkvice sv. Vinčenca u Veloj Luci iz 1736.

LIT.: Obitelj. — C. G. F. Heyer von Rosenfeld: Der Adel des Königreichs Dalmatien. Nürnberg 1873, 12, 51, 113. — J. J. Haněl: Statuta et leges civitatis et insulae Curzulae (1214–1558). Zagrabiae 1877, str. VIII, 217, 231, 244, 246–247, 256. — V. Vuletić Vukasović: Lo sciacallo di Curzola. Zara 1895, 5–8, 10. — Isti: Catalogo dei conti, vicarii e rettori che si succedettero nel governo di Curzola (Dalmazia) dall’anno 998–1796. Ragusa 1900, 63. — M. Gjivoje: Otok Korčula. Zagreb 1968, 272, 295, 309, 348, 356. — I. Fisković: Kulturno-umjetnička prošlost Pelješkog kanala. Split 1972, 86. — G. Novak: Hvar kroz stoljeća. Zagreb 1972³, 111. — V. Ivančević: Prilog poznavanju kamenih grbova u gradu Korčuli. Rad JAZU, 1978, 381, str. 113. — A. Fazinić: Korčulanski kameni grbovi. Vijesti muzealaca i konzervatora Hrvatske, 31(1982) 1/2, str. 13, 15–16. — A. Kapor: Srednjovjekovna korčulanska groblja. Croatica Christiana periodica, 6(1982) 9, str. 49. — J. Kovačić: Iz hvarske kulturne baštine. Hvar 1987, 39, 70, 216, 275. — A. Fazinić: Popis korčulanskih svećenika od konca XVI. do konca XIX. st. Croatica Christiana periodica, 18(1994) 33, str. 160. — Z. Maričić: Vela Luka od 1490. do 1834. Vela Luka 1997, 31, 39, 42, 45, 56–62, 72, 77–79, 90–91, 96, 99–100, 109, 124–133, 136, 141, 199–200, 204–206, 210, 212. — A. Tudor: Palača korčulanske obitelji Ismaelli u gradu Hvaru. Godišnjak grada Korčule, 2(1997) str. 64–70. — A. Fazinić: Još o grobljima u gradu Korčuli. Ibid., 5(2000) str. 105, 107, 113. — N. Duboković Nadalini: Odabrani radovi. Split 2001. — M. Kraljević: Korčulanska obitelj Gabrielis i značaj palače Gabrielis u povijesti i sadašnjosti Korčule. Godišnjak grada Korčule, 6(2001) str. 71–72, 76–79, 85. — Nikola. — A. Marinović: Korčulanska komuna u Kanavelićevo vrijeme (1637–1719). Zbornik otoka Korčule, 3(1973) str. 102. — Vicko (1771–1835). — N. Ostojić: Compendio storico dell’isola di Curzola. Zara 1878, 73–74. — G. Kalogjera: Znameniti Korčulani. Rijeka 1995, 81, 105–106, 124, 161–162, 165. — Isti: Doprinos građana Korčule europskoj kulturi, književnosti i političkoj misli u razdoblju od 13. do sredine prošlog stoljeća. Godišnjak grada Korčule, 2(1997) str. 43.

Iva Mandušić (2005)

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. – 2021.

Kratice i znakovi

Latinska zemljopisna imena u impresumu tiskanih djela

Citiranje:

ISMAELIS. Hrvatski biografski leksikon (1983–2024), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 21.11.2024. <https://bl.lzmk.hr/clanak/ismaelis>.