IŠTVANIĆ

IŠTVANIĆ (Istvanich, Istwanych, Ištvanović), plemićka obitelj u Turopolju. Pretpostavka E. Laszowskoga da je Ištvanić mađarizirani oblik prezimena stare turopoljske obitelji Stepanić malo je vjerojatna. Dana 16. X. 1569. kralj Maksimilijan je u Požunu podijelio plemstvo Andriji, njegovoj ženi Uršuli, kćeri Tome Vidanića zvanoga Župan iz Velike Mlake, njihovoj djeci Stjepanu, Petru i Jeleni te Andrijinim bratićima Grguru i Matiji (potvrđeno na Hrvatskom saboru 19. V. 1597). Andrija je službovao u Petra II. Erdődyja i njegove žene Barbare Alapić te je bio kaštelan njihova grada Želina, a držao je posjed u Velikoj Mlaki (prema poreznim popisima iz 1576. i 1578) i Rakitovcu (1578. i 1582). Petar, koji se u tim popisima spominje kao posjednik u Mraclinu, vjerojatno je Andrijin sin. U kupoprodajnim ugovorima zabilježeni su 1686. Andrija i Blaž. Od druge pol. XVIII. st. članovi obitelji nastanjeni su u Velikoj Gorici. Juraj (spominje se oko 1744) imao je sinove Matiju, Nikolu i Ivana, a njihova se djeca Nikola, Stjepan, Mihovil, Pavao, Josip i Katarina spominju 1772. i 1774. u diobenim dokumentima. U popisima turopoljskih plemića i domova navode se 1773. Matija, Nikola i Josip, 1782. Josip, Stjepan i Juraj te 1796. Stjepan i Ladislav. Juraj je bio sudac sučije Velika Gorica 1782. i 1786, a Nikola je 1786. u tome mjestu držao gostionicu i bio u sukobu sa župnikom oko prava vinotočja. Obitelji su vjerojatno pripadali gojenac Hrvatskoga kolegija u Beču 1776. Ivan, koji je s F. Milašinčićem objavio spis Edmonda Richera De potestate ecclesiastica et temporali sive Declaratio cleri Gallicani anni 1682 (Beč 1776), pisan u duhu reformnoga katolicizma, uz koji je tiskano stotinu Milašinčićevih teza iz crkvenoga prava koje je Ivan te godine branio u javnoj raspravi u Zagrebu, te Pavao, koji je svjedodžbom Zagrebačke županije dokazao 1820. plemstvo u Virovitičkoj. Đuro (Gjuro, Juraj), prisjednik i bilježnik plemenite općine Turopolje, bio je 1861. zastupnik turopoljskoga kotara u Hrvatskom saboru (ovjerovljen 14. IX). Član je Hrvatsko-slavonskoga gospodarskoga društva, a 1867. njegova velikogoričkoga podružnoga pododbora. Kći Slava (Slavica, 1850–1944) bila je supruga A. Šenoe, koji joj je posvetio ciklus ljubavnih pjesama Slavici (Dragoljub, 1868, 12, 14). Izdvojeni fond arhivskoga gradiva o obitelji čuva se u DA u Zagrebu.