JURJEVIĆ (Đorđić, Gjorgjić, Jurin, Jurjev, Georgii, Georgiis, Georgio, Georgis, Giorgi, Giorgio, Giorgis, Zorzi), zadarska plemićka obitelj. U javnom životu javlja se od XIII. st. Više njezinih članova obnašalo je kneževske i rektorske dužnosti, a u političkom pogledu bili su vjerni ugarskoj kruni. Najstariji je poznati član obitelji Matej. Sin mu Juraj kupio je 1249. vinograd na ninskom području. Njegov sin Matej (spominje se 1256–85) posjedovao je kuću u Zadru. Djeca su mu bila Stana, Kreste, Dobrača, Andrija i Juraj (u. prije 1338). Stana se 1302. spominje kao jedina izvršiteljica majčine oporuke. Kreste je 1285. bio svjedok, 1290. i 1292. egzaminator, 1295. sastavio je oporuku kojom je obdario sestru Dobraču, redovnicu samostana sv. Marije u Zadru, a glavnim nasljednicima odredio braću Andriju i Jurja. Zemlju i vinograde imao je u Crnom i Ozrinju u zadarskoj okolici te na Rabu, a kuću u Zadru. Andrija je 1293. naveden kao svjedok. Imao je petero djece: Marina (u. prije ožujka 1372), Marinu (u. prije 1383), Dobru (u. nakon 6. X. 1391), Mateja (u. prije 27. IV. 1349) i Tomazinu (u. 1349). Marin se spominje 1342. u svezi s vinogradom u Petrčanima. Kako se njegov sin Jadrol već 1350. navodi kao pokojni, Marina je naslijedila nećakinja Tomazina (Tomica). Marina je bila redovnica samostana sv. Nikole u Zadru, 1360. spominje se kao predstojnica. Dobra je također bila redovnica toga samostana. Predaje 1383. nećakinji Tomazini dobra koja joj je oporučno ostavila baka Priba. Andrijina kći Tomazina bila je udana za Tomu Matafara. Matej je 1329. izvršitelj oporuke svoje prve žene Katarine Nassi, a 1336. i 1341. bio je sudac egzaminator. S Katarinom je imao kćeri Pribicu, Dobricu i Pasinu (u. 1347). Matejeva kći iz drugoga braka Tomazina prvi se put spominje 1349, kada njezini skrbnici vode spor pred zadarskom kurijom s izvršiteljima oporuke Katarine Nassi zbog miraza. Bila je udana za kneza Budislava Miserića od roda Šubića, koji ju je 1372. zastupao u sporu za majčino nasljedstvo što ga je vodila s polubratom Nikolom iz Šibenika (riješen nagodbom 1374). Tetka Dobra ostavila joj je 1383. neka zemljišta u Zadru, a potkraj 1401. naručila je u zlatara Stjepana Crnotića pozlaćeni srebrni kalež. Posljednji se put spominje 1406. — Andrijin brat Juraj, osnivač druge grane obitelji, bio je 1287. pomoćnik splitskoga potestata Domalda Cedulinija. Dužnost egzaminatora obnašao je 1296, 1298. i 1306. Djeca su mu bila Andrija, Toma, Matej, Pavao i Jakobica, udana za Petra Cedulinija. Andrija se spominje 1347. kao jedan od izvršitelja oporuke Pasine, a 1367. bio je mrtav. Toma se 1381. spominje kao pokojni; imao je kćer Suzanu, udanu za kneza Ivana Nikolića. Matej je 1307. bio svjedok, a 1317. posuđuje Nadi zvanom Noviša 40 malih libara i kupuje zemlju na Pagu. U Pagu je posjedovao kuću, zemlju u Tukljači te udio u brodu »Sveti Julijan«. Ostavio je djecu: Pavla, Jurja, Krševana i Tomazinu. Pavao je 1364. bio sudac egzaminator; imao je zemlju i vinograd u Tukljači. Bio je oženjen Marijom Rosa (spominje se kao udovica u svojoj oporuci 1388). Juraj je 1338. bio egzaminator, 1342. gradski sudac, a 1349. naveden je kao pokojni. Krševan se spominje 1344. kao svjedok. Zbog protumletačkoga stajališta zatočen u Mlecima, iz kojih je pobjegao 1348. Zamjenik korčulanskoga kneza bio 1372. te 1376, kad ga je na taj položaj postavio kraljevski admiral Simone Doria. Kao pokojni navodi se 1385. Njegov sin Franjo sastavio je 1382. oporuku zbog želje da otputuje u udaljene krajeve, a kći Marica spominje se 1391. kao redovnica samostana sv. Nikole u Zadru. Matejeva kći Tomazina sastavila je 6. X. 1391. oporuku kojom je većinu dobara ostavila redovnicama zadarskih samostana, uglavnom članicama obitelji Jurjević. Matejev brat Pavao (u. prije 1338) imao je vinograd u Petrčanima i u Murvici. Spominje se 1317. Ostavio je sinove Jurja i Franju (o. 1315–1377). Juraj je 1344. svjedok, a 1346. za zadarske pobune protiv mletačke vlasti rektor. Bio je 1350. zatočen u Mlecima, odakle je pobjegao te je za njim izdana tjeralica. Živio u Senju 1358. i kao zadarski izaslanik išao kralju Ludoviku I. Anžuvincu radi podjele nekih povlastica Zadru. God. 1360. bio egzaminator, 1361. omiški kaštelan, 1362, 1367, 1368. i 1371. zadarski rektor, 1370. sudac za građanske sporove, a 1376. paški knez, poznat po lošim odnosima s Pažanima. S bratom Franjom posjedovao više čestica zemlje i vinograda na Kopranju te vinograd na Papovici. Prodao u listopadu 1375. neka zemljišta na Ugljanu, a 1381. pozajmio od Jurja Cedulinija 250 dukata, koje se obvezao otplatiti u godišnjim obrocima od po 20 modija žita s posjeda u selu Krbavaclugu. Kao pokojni spominje se 1383. Imao je sedmero djece: Filipa (o. 1355 – nakon 1412), Ludovika (o. 1355 – nakon 1402), Nikolu (zvan i Lucijan), Franju (poslije Frederik), Tomazinu, Klaru i Katarinu, redovnicu samostana sv. Nikole u Zadru (spominje se 1377. u oporuci strica Franje). Filip je s bratom Ludovikom 1384. poništio očev ugovor s J. Cedulinijem. Kao kraljevski admiral spominje se od 1396. Te godine postavljen je za kneza Korčule i zapovjednika galije koja je na strani kralja Žigmunda imala sudjelovati u borbi protiv Turaka. Član izaslanstva zadarske komune na dočeku Alberta IV. Habsburgovca koji se 1398. vraćao s hodočašća u Jeruzalem. U lipnju 1399. ponuđeno mu je mjesto šibenskoga kneza, ali ga je, po svem sudeći, odbio. Kao admiral ponovo se spominje 1401. U ratu između kraljeva Žigmunda i Ladislava jedan je od glavnih Žigmundovih zapovjednika u Hrvatskoj te kao njegov čovjek pregovara s dalmatinskim komunama i sukobljuje se s pretendentima na korčulansko kneštvo. God. 1402. pretrpio je velike štete od pristaša napuljske strane, koja je ojačala dolaskom vrhovnoga kapetana A. Aldemariska s brodovljem u Zadar. Filip je proglašen odmetnikom, jer se nije odazvao pozivu zadarskih rektora da napusti Vranu, u kojoj se bio utvrdio, pa su mu sva imanja konfiscirana. Aldemarisko se nakratko nastanio u njegovoj kući u Zadru kraj katedrale sv. Stošije, a u prosincu 1402. poklonio ju je vojvodi Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću. Ponovo se Filip javlja na poč. 1411, kad su ga Trogirani izabrali za svojega kneza te molili Žigmunda da potvrdi izbor (kneževsku čast, čini se, nije primio). Bio je oženjen Klarom, kćeri Mihe de Pechiara. Posjedi su mu se nalazili u Krbavaclugu, Babindubu i Stinici. Ludovik je studirao i stekao doktorat prava na Sveučilištu u Padovi. God. 1382. bio je zadarski rektor, a 1384. kao gradski sudac sudio pristašama Karla Dračkoga koji su pokušali zbaciti gradsku vlast lojalnu kraljici Mariji. Šibenski je knez bio 1386. i 1387 (te godine u pismu Mlečanima navodi da je šibenska komuna lojalna ugarskoj kruni). U siječnju 1388. išao je kao zadarski izaslanik kralju Žigmundu i kraljici Mariji u svezi s trogirskom pobunom koja je izbila potkraj 1387. God. 1389. posjedovao polovicu kraljevske palače na Trgu sv. Stošije u Zadru, konfiscirane knezu Grguru Kurjakoviću. Nakon uspostave vlasti napuljskih Anžuvinaca nad Zadrom, s više je drugih plemića u prosincu 1402. po Aldemariskovoj naredbi poslan u Napulj. Brat Nikola (Lucijan) navodi se zajedno s Filipom i Ludovikom potkraj 1383. u svezi s utvrđivanjem granice između Krbavacluga i Snojaca. Bio je zadarski rektor 1397. i 1401, a supruga mu je bila Klara Cedulini. Franjo (Frederik) najprije je bio franjevac, potom benediktinac. Papa Urban VI. predložio ga je 1382. za opata benediktinskoga samostana sv. Kuzme i Damjana na Pašmanu, uz uvjet da prijeđe u Benediktinski red. Uvjet je prihvatio prisegnuvši papi na vjernost i potporu u borbi protiv protupape Klementa VII. Spominje se 1395–96. kao podsabirač papinskih dohodaka u Splitskoj nadbiskupiji, 1398. branio je posjedovna prava svojega samostana protiv presezanja vranskoga kaštelana. Povećao je kupnjom samostanske zemljišne posjede na Pašmanu te 1399. ishodio od pape Bonifacija IX. bulu kojom se podjeljuju oprosti svima koji pohode samostansku crkvu njegove opatije. Nakon uspostave napuljske vlasti nad Zadrom, Aldemarisko ga je potkraj 1402. poslao u Napulj. Za opatiju je 1391. dao izraditi zvono na kojem je bio njegov grb (vjerojatno obiteljski) s prikazom zmaja i zvijezde (poslije preneseno u tkonsku župnu crkvu, a uništeno za II. svjetskoga rata). — Jurjev brat Franjo spominje se kao zadarski gradski sudac 1338, sindik komune 1339. i sudac egzaminator 1341–42. Za pobune protiv mletačke vlasti išao u kolovozu i prosincu 1345. kao izaslanik zadarske komune kralju Ludoviku I. S njegovim se obećanjem vojne pomoći vratio u Zadar u ožujku 1346, a u lipnju je u Zemuniku sudjelovao u dočeku kralja, koji ga je tada vjerojatno proglasio vitezom. Kad su Mlečani pokorili Zadar, zatočen je u Mlecima, odakle je u svibnju 1348. pobjegao te je za njim izdana tjeralica. Nakon povratka Zadra pod kraljevsku vlast 1358. obnašao je visoke položaje u gradu (u srpnju te godine rektor) i izvan njega. God. 1358. bio je trogirski knez, 1360. kao trogirski izaslanik pratio kraljicu majku Elizabetu na njezinu povratku iz Zadra u Ugarsku, 1361. i 1375. sređivao odnose između trogirske komune i kraljevskih Vlaha, u prosincu 1369. pripremao odredbe za kraljev doček. Trogirani su bili zadovoljni njegovim djelovanjem te su 1370. molili kralja da im ga ponovo potvrdi za kneza, što je i učinjeno. Na tom je položaju ostao do 26. III. 1373, kada ga je kralj povukao u Zadar zbog rata s Mlečanima i postavio na mjesto zapovjednika vojske. Unatoč novoj dužnosti, i dalje je vodio brigu o stanju u Trogiru te posredovao u hercega Karla u rješavanju sudskih sporova. U studenom 1374. ponovo je trogirski knez, koju dužnost obnaša do kraja života. Biskup Nikola Kažotić ostavio je oporučno Franji novac da dovrši gradnju dominikanske crkve u predgrađu. U srpnju 1377. kao jedan od zastupnika kraljice Elizabete daje izraditi škrinju sv. Šimuna u zlatara Franje iz Milana. Posljednji se put spominje 30. X. 1377. pri sastavljanju oporuke, u kojoj je obdario crkvene ustanove u Zadru i Bosansku vikariju (posebice sinjski samostan), a odredio je da se u njegovo ime pošalje netko na hodočašće u Rim, Montegargano i Bari te na grob Augustina Kažotića u Luceri. Imao je kćer Kolicu, redovnicu i 1404. predstojnicu samostana sv. Nikole, sina Pavla (u. nakon 1412), i kćer Tomazinu, udanu za Mateja Fanfonju. Posjede je imao u Visočanima, Smokoviću i Krbavaclugu. Pavao se 1360. spominje kao namjesnik trogirskoga kneza i oca Franje, kojega 1373–74. zamjenjuje na trogirskom kneštvu. God. 1373. s gradskim sudcima odlučuje o oporezivanju sela Bosiljina. Nosio je naslov kraljevskoga viteza i iskazivao vjernost kraljevskoj kući te 1377. vodio brigu oko izradbe škrinje sv. Šimuna. Dužnost rapskoga kneza obnašao je 1377–78. te bio izabran za sindika rapske komune. Kao sindik kupuje u ime rapske komune 370 modija žita iz sela Krneza od zadarskoga suknara Magiola. God. 1380. zadarsko vijeće izabralo ga je za izaslanika zadarske komune pri sklapanju Torinskoga mira 8. VIII. 1381. između Ludovika I. i Mletačke Republike. U kolovozu te godine Mlečani se Pavlu, kao kraljevu izaslaniku, obvezuju predati Kotor, što je učinjeno 26. IX. 1381. Kao šibenski knez izjavljuje 1383. vjernost kraljicama Elizabeti i Mariji, a 1384. ponovo je trogirski knez, na kojem položaju ostaje do srpnja 1386. God. 1385. presuđuje spor u korist Vere, opatice samostana sv. Nikole u Trogiru, a 1386. na temelju ovlaštenja gradskoga vijeća sklapa ugovor s Petrom Josipovim, posjednikom sela Radošića izvan trogirskoga distrikta, da će ga braniti dokle ga Petar bude podvrgavao trogirskoj jurisdikciji. God. 1390. na dužnosti je zadarskoga rektora, 1393. zastupnik krčke kneginje Ane, žene Ivana V. Frankapana, u čije je ime pregovarao s mletačkim duždem u svezi s gradom Rašporom, 1396. zastupnik zadarske komune i u Ninu zastupa njezine interese u zadarsko-paškim sukobima, 1399. pomaže zadarskomu izaslaniku u zadarsko-paškim sporovima, 1401–02. ponovo se nalazi na trogirskom kneštvu. Kad je u Zadru bila uspostavljena vlast kralja Ladislava, u prosincu 1402. poslan je po naredbi kapetana Aldemariska u Napulj. Kao paški knez spominje se 1404, kad je dao objesiti uhićenoga Belotu iz Paga, jednoga od vođa paške pobune. U Zadru je posjedovao kuću u blizini mesničkih vrata u kojoj je stanovao knežev vikar Rigascolus. God. 1409. prisegnuo je Mletačkoj Republici u ime zadarske komune, a u rujnu 1411. sa sinom Jurjem zatočen je u Ninu i interniran u Mletke, pa su u lipnju 1412. dobili po pet dukata pomoći da lakše izdrže zatočeništvo. Imao je i sina Franju (najvjerojatnije obojica iz prvoga braka) te kćer Nikolotu iz drugoga braka sa Žuvicom, kćeri Damjana Cedulinija. Osim posjeda koje je naslijedio od oca, uzeo je u zakup posjede svoje maćehe Elene u Visočanima. Juraj je završio studij prava, 1391. bio je svjedok, 1392. egzaminator (prema nekim malo vjerojatnim podatcima i trogirski knez), 1393. i 1398. gradski sudac, 1399. izabran u zadarsko Tajno vijeće, 1402. najprije potknez potom i knez u Trogiru, zadržavši se na tom položaju i 1403. Franjo se 1396. navodi kao skrbnik svojih sestrična, 1397. bio je egzaminator, 1404. zadarski izaslanik na Rabu i zapovjednik paške galijice u zadarskoj službi, a 1398. član Tajnoga vijeća. Brodovi su mu 1422. zaplijenjeni na Rabu dok je prevozio u Senj vino zadarskoga trgovca Grgura Mrganića. Žena mu je bila Katarina Cega iz Trogira. Kao pokojni spominje se 1425. Imao je sinove Pavla i Ludovika, koji 1425. dijele kuću u Zadru, a 1446. zastupnici su kneza Ugrina Ugrinića u sporu oko prava na posjed u selu Tršcima, 1451. kupili su od kneza Ladislava Markovića oranicu u Jošanima (zadarski distrikt), a 1452. u ime samostana sv. Franje u Zadru sklopili poslovni ugovor sa slikarom D. M. Vuškovićem. Pavao je 1436. i 1438. bio zastupnik istoga samostana, a 1446. izvršitelj oporuke Klare Petrizo, potkraj 1448. egzaminator, 1457. odvjetnik Grgura Mrganića, a 1470. jedan od izvršitelja oporuke splitskoga plemića Marina Petračića. Ludovik je 1447. bio mirovni sudac u sporu između Jurja Civalellija i njegova brata Krševana, a u travnju te godine jedan od skrbnika Mihovila, unuka Tome Petriza. — Obitelj u muškoj lozi izumire potkraj XV. st. Njezino bogatstvo i moć temeljilo se na velikim posjedima u zadarskom distriktu i u zaleđu. U trećoj četvrtini XIV. st. posjed Jurjevića prodire duboko u hrvatski teritorij kad kralj Ludovik I. Anžuvinac dariva Pavlovim sinovima Jurju i Franji sela Krbavaclug i Visočane; u XV. st. taj posjed nisu zadržali u cijelosti. Jurjevu je sinu Filipu zadarska komuna 1402. zaplijenila dobra, a Mletačka mu je Republika nakon 1409. oduzela onaj dio posjeda koji je Ludovikovim darivanjem pripao njegovu ocu Jurju (Krbavaclug). Jurjevići su na poč. XV. st. posjedovali oko 40 ždrijebova i oko 80 gonjaja vinograda. Mletačkom konfiskacijom obitelj gubi 20 ždrijebova u Krbavaclugu i zemljišta u Babindubu i Stinicama, ali su Visočani i dalje u posjedu nasljednikâ kraljevskoga viteza i kneza Franje. U pol. XV. st. Jurjevići šire posjed kupujući osam ždrijebova u selu Artikučevu i dva ždrijeba u Jošanima, a 1462. u Visočanima imaju 11 ždrijebova. Njihov posjed u pol. XV. st. sastojao se od oko 30 ždrijebova i oko 50 gonjaja vinograda, što je bilo manje nego na početku stoljeća, ali više nego neposredno poslije mletačke konfiskacije. Podatci o obitelji pohranjeni su u spisima zadarskih bilježnika i Arhivu Trogira (DA u Zadru) te u Ostavštini Ivana Lučića (Kaptolski arhiv u Splitu i Arhiv HAZU u Zagrebu).
LIT.: Š. Ljubić: Listine o odnošajih izmedju Južnoga Slavenstva i Mletačke Republike, 2–6. Zagreb 1870–1878; 8–9. 1886–1890. — F. Rački: Notae Joannis Lucii. Starine, 1881, 13, str. 234–242, 245, 249, 254–256. — C. F. Bianchi: Fasti di Zara. Zara 1888, 47–49, 54–55, 60. — D. Gruber: Vojevanje Ljudevita I. u Dalmaciji sa hrvatskimi velmožami i sa Mletčani od početka njegova vladanja pa do osamgodišnjega primirja sa Mletčani (1342–1348). Izvješće Kralj. velike gimnazije u Požegi koncem školske godine 1887./88. Požega 1888, 17, 26, 51. — P. A. Fenzi: Notizie intorno a Sebenico. Il Nuovo cronista di Sebenico, 4. Trieste 1896, 128. — V. Klaić: Admirali ratne mornarice hrvatske godine 1358.–1413. Vjestnik Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arkiva, 2(1900) str. 38–39. — F. Šišić: Vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić i njegovo doba (1350.–1416.). Zagreb 1902, 147, 150. — Isti: Ljetopis Pavla Pavlovića patricija zadarskoga. Vjestnik Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arkiva, 6(1904) str. 1–59. — D. Gruber: Dalmacija za Ludovika I. (1358–1382). Rad JAZU, 1906, 166, str. 116, 198–199, 201–202, 210, 215; 1907, 168, str. 195, 198, 208–209 i 170, str. 28, 38. — T. Smičiklas: Diplomatički zbornik, 4–18. Zagreb 1906–1990. — V. Brusić: Otok Rab. Zagreb 1926, 184. — F. Šišić: Nekoliko isprava iz početka XV st. Starine, 1938, 39, str. 161–162, 188. — S. Antoljak: Miscellanea, 1. Zadar 1949, 17. — Isti: Zadarski katastik 15. stoljeća. Starine, 1949, 42, str. 383–384. — G. Novak: Split u Marulićevo doba. Zbornik Marka Marulića 1450–1950. Zagreb 1950, 85. — M. Zjačić: Spisi šibenskog notara Slavogosta. Starine, 1952, 44, str. 202–204, 216, 223. — A. M. Strgačić: Zadranin Šime Vitasović i kulturno-povijesno značenje njegovih djela. Radovi Instituta JAZU u Zadru, 2(1955) str. 70, 76. — C. Fisković: Zadarski sredovječni majstori. Split 1959, 125, 202. — J. Stipišić i M. Šamšalović: Isprave u Arhivu Jugoslavenske akademije. Zbornik Historijskog instituta JAZU, 2(1959) str. 377; 3(1960) str. 570, 611. — M. Zjačić: Spisi zadarskih bilježnika Henrika i Creste Tarallo 1279–1308. Zadar 1959. — S. Antoljak: Izumiranje i nestanak hrvatskog plemstva u okolici Zadra. Radovi Instituta JAZU u Zadru, 9(1962) str. 70. — I. Ostojić: Benediktinci u Hrvatskoj, 1–3. Split 1963–1965. — G. Novak: Presjek kroz povijest grada Zadra. Radovi Instituta JAZU u Zadru, 11–12(1965) str. 45–46. — M. Zjačić i J. Stipišić: Spisi zadarskih bilježnika Ivana Qualis, Nikole pok. Ivana, Gerarda iz Padove 1296…1337. Zadar 1969. — I. Petricioli: Umjetnička obrada drveta u Zadru u doba gotike. Zagreb 1972, 18, 77, 119, 127. — V. Brunelli: Storia della città di Zara dai tempi più remoti sino al 1409 compilata sulle fonti, 1. Trieste 1974², 457, 460, 488, 497–498, 503–504, 508, 519, 523. — F. Dujmović: Postanak i razvoj Šibenika od 1066. do 1409. godine. U: Šibenik. Spomen zbornik o 900. obljetnici. Šibenik 1976, 114, 116. — N. Klaić: Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku. Zagreb 1976. — N. Klaić i I. Petricioli: Zadar u srednjem vijeku do 1409. Zadar 1976. — P. Andreis: Povijest grada Trogira, 1. Split 1977. — T. Raukar: Zadar u XV stoljeću. Zagreb 1977. — J. Stipišić: Spisi zadarskog bilježnika Franje Manfreda de Surdis iz Piacenze 1349–1350. Zadar 1977. — I. Lučić: Povijesna svjedočanstva o Trogiru, 1–2. Split 1979. — V. Klaić: Povijest Hrvata, 2. Zagreb 1980, str. 158, 180, 229, 262, 280, 302, 314, 321, 350, 352, 381, 386; 3. str. 26. — I. Petricioli: O važnijim umjetninama u franjevačkom samostanu u Zadru. U: Samostan sv. Frane u Zadru (zbornik). Zadar 1980, 116. — Inventar pergamena sv. Frane u Zadru. Ibid., str. 168. — N. Klaić: Trogir u srednjem vijeku, II/1. Trogir 1985. — J. Kolanović: Benediktinci na Pašmanu. U: Otok Pašman kroz vjekove i danas (zbornik). Zadar 1987, 98. — T. Raukar, I. Petricioli, F. Švelec i Š. Peričić: Zadar pod mletačkom upravom 1409–1797. Zadar 1987. — M. Granić: Capitulare comitis Pagi. Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, 36(1994) str. 267, 270. — N. Jakšić: Hrvatski srednjovjekovni krajobrazi. Split 2000, 198–199, 223–226, 229, 321, 329–332. — Isti: Vladarska zadužbina sv. Bartula u srednjovjekovnom selu Tršci. Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, 42(2000) str. 28–30, 50. — M. Karbić i Z. Ladić: Oporuke stanovnika grada Trogira u arhivu HAZU. Ibid., 43(2001) str. 161–254. — R. Leljak i J. Kolanović: Andrija pok. Petra iz Cantùa. Bilježnički zapisi 1353–1355, 1. Zadar 2001. — G. Ravančić: Curia maior ciuilium – najstariji sačuvani registar građanskih parnica srednjovjekovnog Zadra (1351.–1353.). Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, 43(2001) str. 112. — J. Barbarić, J. Marković i dr.: Diplomatički zbornik. Dodaci, 2. Zagreb 2002.
Branka Grbavac (2005)
