KABOGA, Marojica

KABOGA, Marojica (Kabužić, Caboga), političar i diplomat (Dubrovnik, 5. I. 1630 — Dubrovnik, 22. XII. 1692). Pripadao obiteljskomu ogranku zvanu Špaletić. Članom dubrovačkoga Velikoga vijeća postao 1650. God. 1656. povjereno mu je da ubije Omer-agu Begzadića, nasilnika kojega je dubrovačka vlada osudila na smrt jer je sa svojom družinom ugrožavao dubrovačke podanike, te je u svibnju upućen u Konavle. Na poč. 1658. išao je s Džonom Gabrijelovim Crijevićem u Pljevlja dočekati novoga hercegovačkoga sandžakbega Mustafa-pašu, a 1659. s Trojanom Crijevićem u Carigrad kao poklisar harača. Na poč. 1660. s potomnjim je bio u krugu sultanovih ljudi za lova blizu Edirnea, što je izazvalo nezadovoljstvo u Dubrovniku. U razdoblju 1660–61. suzbijao je pljačku u Konavlima, u travnju 1662. s Orsatom Matovim Gundulićem ondje je vodio istragu protiv seljaka koji su s hajducima pljačkali tursku stoku, a u svibnju kao zapovjednik postrojbe od 100 vojnika pratio je do Foče izaslanike s haračem, Marina Nikolina Ranjinu i Martolicu Orsatova Crijevića. Kad je hercegovački muteselim u ljetu te godine poduzeo mjere protiv hajduka na dubrovačkoj granici i zaprijetio samomu gradu, osumnjičen je zbog prijateljevanja s predstavnicima lokalne turske vlasti te je iz Rijeke dubrovačke pozvan u Dubrovnik. Protiv njega iznesene su različite optužbe i predložena kazna. Osobito je oštro istupio malovijećnik Nikola Sorkočević, kojega je K. potom u trijemu Kneževa dvora smrtno ranio. K. se sklonio u samostan Male braće, odakle je poslije nasilno odveden i zatvoren. U zamršenom sudskom postupku, u kojem su se nadmetale državna vlast (Senat) i crkvena (nadbiskup Francesco Perotti, čak i papa Aleksandar VII), osuđen je 1663. na doživotnu tamnicu. Nakon velikoga potresa u travnju 1667. posredovanjem prijatelja je oslobođen i ubrzo izabran u Vijeće dvanaestorice te imenovan za jednoga od peterice kapetana. Za obnove se istaknuo u suzbijanju nereda i pljačke u gradu. Potkraj 1667. i na poč. 1668. s Orsatom Sorkočevićem boravio je u hercegovačkoga sandžakbega zbog razgovora o hajducima i pljačkama, a na povratku posjetili su u Počitelju majku ćehaje velikoga vezira Ibrahim-paše, koju su namjeravali pridobiti da se zauzme za dubrovačke interese. Nakon povratka imenovani su zapovjednicima u Konavlima; trebali su ih braniti od upadâ Turaka, Vlaha i Crnogoraca koji su trajali od veljače do studenoga 1668. S Džorom Bućom odnio je 1671. harač i predao ga u sultanovu logoru, vjerojatno u blizini Edirnea; iako se u toj misiji nisu dugo zadržali, razriješeni su dužnosti tek u studenom 1673. God. 1672. određen je da kao dubrovački izaslanik pohodi velikoga toskanskoga vojvodu Cosima III. Medicija. Pribivao je 1675. na turskom dvoru u Edirneu svečanosti u povodu obrezivanja najstarijega sultanova sina te tom prigodom razgovarao s predstavnicima kršćanskih država o oslobođenju Europe od Turaka. Potkraj te godine putovao je preko Venecije u Pariz, gdje je te svoje planove iznio ministru Jean-Baptisteu Colbertu i tajniku vanjskih poslova Luja XIV. Simonu Arnauldu de Pomponneu. Priopćio im je i kako se na Porti zauzeo protiv rušenja crkve francuskih kapucina u Izmiru. Poklisarom harača imenovan je ponovo 1677. te je u srpnju i kolovozu s Bućom preko Prokuplja i Sofije putovao u Carigrad. Izaslanstvo je ondje bilo izloženo pritisku velikoga vezira Kara-Mustafe; optuživao je Dubrovčane da su za Kandijskoga rata (1645–69) ubirali neuobičajeno visoku carinu od turskih podanika, pa je od njihovih izaslanika zahtijevao visoku odštetu. Kako nisu pristali na te zahtjeve, utamničeni su; pušteni nakon završetka pregovora i povlačenja zahtjeva za kontribucijom 1680. Posljednji je put K. nastupio kao poklisar harača 1687. U toj se prigodi pred Kara-Mustafom u Beogradu morao opravdavati zbog obnove veza Dubrovnika i Habsburške Monarhije. Položaj mu je otežavala i činjenica da su Dubrovčani kasnili pola godine s uplatom harača, ali je povjereni posao ipak uspješno obavio. Iz tzv. salamankeškoga kruga dubrovačke vlastele izopćen je zbog Sorkočevićeva ubojstva. Poslije je pristupio tzv. sorbonezima, a nakon ženidbe Marijom Bunić postao je jednim od njihovih prvaka. Suvremenik V. Menčetić nakon Kabogina utamničenja 1663. zauzeo se za njega u epistolarnoj poemi Knjiga Marojice Kaboge, a M. Ban napisao je dramu Marojica Kaboga (Dubrovnik 1880).