KALINA, Ivo
traži dalje ...KALINA, Ivo, slikar (Zagreb, 21. II. 1925 — Rijeka, 24. VII. 1995). Unuk tvorničara i trgovca J. Kalline. U Opatiji učio slikarstvo u Carmella Butcovicha Visintina, u Zagrebu završio gimnaziju 1943, diplomirao 1950. na Akademiji likovnih umjetnosti (J. Miše) te polazio specijalku Đ. Tiljka. U razdoblju 1950–56. suradnik je majstorske radionice K. Hegedušića. Istodobno radio na opremi knjiga (ilustracije i inicijali za JAZU i druge nakladnike). Bio je suutemeljitelj umjetničke skupine Mart (1956). Isprva uglavnom slika portrete, aktove i pejzaže, prolazi cézannističku i postkubističku fazu te razvija voluminozno, redukcionističko slikarstvo (Draguć, 1952; Akt, 1953; Akt djevojke, 1950-ih), koje potkraj 1950-ih dovodi do stroge geometrijske apstrakcije (Apstrakcija, 1958). Oko 1960. otkriva novi tip izražajnoga, dinamičnoga slikanja (Kompozicija 60-2, 1960), koje sustavom širokih, dijagonalnih, tamnih pruga boje priziva konstruktivizam. Nakratko se okreće informelu (Kompozicija VI, 1960), potom razvija osobni izraz gestualne, kolorističke apstrakcije bliske američkomu apstraktnomu ekspresionizmu (Prodor, 1963–68). Istodobno otkriva japansku kaligrafiju, iskustvo koje vezuje sa svojim izrazom (ciklusi Samuraj i Sigla, oba 1960-ih), približavajući se F. Klineu. Nakon povratka u Opatiju 1963. nastavlja slikati snažnim, sigurnim namazima, razvijajući izraz zagrebačke faze, katkad zasnivan na snažnom kolorizmu (Kompozicija, 1971), a katkad na radikalizmu crnih i bijelih ploha (ciklus Tempera, 1970-ih). Povremeno se vraća primorskim temama i liburnijskomu pejzažu, slika prizore slikovitih zaselaka, organiziranih i strukturiranih nizova kućica, lučicu i arhitekturu Voloskoga te nizove i varijacije prikaza cvijeća i životinja (Pijetao, 1980-ih; Riba, 1983). Figurativnim krajolikom ponovo propituje stilove, što je posebice vidljivo u seriji Čempresi, koju 1963–66. slika na postimpresionistički i informelni način. U drugoj pol. 1970-ih nastaju asocijativni pejzaži (Krajolik, 1978) u kojima spaja iskustva figurativnih pejzaža s gestom, svodeći ih često na znak ili apstrakciju. Potkraj 1970-ih i na poč. 1980-ih slika cikluse Osmijeh i Glave u ulju i temperi, približavajući se ironijskoj dimenziji nove slike i postmodernizma, te uglavnom temperom, pogodnijom za njegov brzopotezni, gestualni izraz, ženske aktove bliske W. De Kooningu, reducirane na torzo (Ležeća figura, 1982). Na poč. 1990-ih crta depresivne prizore s pepeljarama, bocama i lubanjama (ciklus Boce, 1991–92). Izrađivao je kolaže, često uspoređivane s Rauschenbergovima; 1959–62. služio se jednobojnim kolažnim papirom (Kolaž, 1962), a 1963–65. raznovrsnim kolažnim materijalima (stranice novina i časopisa s fotografijama), kojima je inkorporirao stvarnost u sliku, a potom ih slikarski dorađivao ili im dodavao vlastite razderane slike (Kolaž, 1963–65). Izlagao samostalno u Zagrebu (1958, 1960, 1977, 1981, 1994. retrospektiva), Rijeci (1964, 1967–68, 1971, 1973, 1979–82, 1984, 1987, 1994. retrospektiva), Opatiji (1967. i 1969. s J. Jandom i Hedom Pavičić, 1968, 1971. i 1974. s Jandom, 1975, 1980, 1985–86, 1991, 1993), Bologni (1968, 1974), Imoli i Milanu (1968), Crikvenici (1969. s Jandom i Verom Gendić), Ljubljani (1977. sa Z. Kamenarom), Leverkusenu (1978), Kölnu (1979), Selcu (1981), Veneciji (1982. sa Zvonimirom Pliskavcem i M. Stipanovom), Labinu, Puli i Poreču (1983), Rabu (1990), Lovranu (1991, 1994–95), Kastvu (1992), Piranu (1994) i Osijeku (1995). Sudjelovao na skupnim izložbama ULUH-a (od 1953), na izložbi Grupe petorice (Beograd 1956), Izložbi primijenjene grafike (Zagreb 1957), izložbama skupine Mart (Zagreb 1957, Sarajevo 1958, Beograd 1959. i 1967, Beč 1961, Haarlem i Breda 1962), Plavom salonu (Zadar 1957, 1970, 1974), Izložbi primijenjene umjetnosti (Zagreb 1958), Trijenalu u Beogradu (1961, 1967), Svjetskoj izložbi u New Yorku (1964), na izložbama More i čovjek (Rijeka 1979), Mrtva priroda u novijem hrvatskom slikarstvu (Osijek 1979), Jugoslovensko slikarstvo šestog desetljeća (Beograd 1980), Apstraktne tendencije u Hrvatskoj 1951–1961 (Zagreb 1981), Hrvatski vedutisti od Bukovca do danas (Dubrovnik 1981), Deset istarskih umjetnika (Zagreb 1985), More u slikarstvu XIX. i XX. stoljeća na tlu Jugoslavije (Zadar 1987), Nova hrvatska sakralna umjetnost (Rijeka 1991) i Racionalno i spontano (Rijeka 1994). Posmrtno su mu izložena djela u Rijeci (1997–98, 2002), Koprivnici (1998), Krku (1998, 2002), Opatiji (1998, 2000), Novom Vinodolskom (1999), Velom Lošinju (2001) i Zagrebu (2001). Među prvim je apstraktnim ekspresionistima u nas te jedan od najisticanijih kolažista. Dobitnik je nagrada grada Rijeke za slikarstvo (1974) i životno djelo (1994), te Nagrade »Vladimir Nazor« (1995). Pisao je aforizme, crtice (Zbornik Dometi, 1993, 1). O njem je snimljen kratki TV film (P. Krelja).
članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. – 2021.
KALINA, Ivo. Hrvatski biografski leksikon (1983–2024), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 21.11.2024. <https://bl.lzmk.hr/clanak/kalina-ivo>.