KANGRGA, Milan

KANGRGA, Milan, filozof (Zagreb, 1. V. 1923 — Zagreb, 25. IV. 2008). U Zagrebu završio gimnaziju 1942. i studij filozofije 1950. na Filozofskom fakultetu, gdje je te godine postao asistentom na Odsjeku za filozofiju, a 1961. doktorirao tezom Etički problem u djelu Karla Marxa. Od 1962. je docent, od 1967. izvanredni i od 1972. do umirovljenja 1993. redoviti profesor. Kao stipendist Humboldtove zaklade usavršivao se na Sveučilištu u Heidelbergu 1962–64; predavao na sveučilištima u Freiburgu 1970, 1994, Würzburgu 1976, Heidelbergu 1987, Aachenu 1989. Unutar zagrebačke filozofske škole jedan je od utemeljitelja »filozofije prakse«. Nadahnut J. G. Fichteom, G. W. F. Hegelom, Marxom te J.-P. Sartreom, praksu razumijeva kao način čovjekova opstanka u slobodi, a filozofiju razvija kao specifičnu filozofiju čovjeka, promišljanje povijesnosti ljudskoga opstanka te kao problem moralnosti i legalnosti, s izrazitom intencijom sudjelovanja u vlastitom povijesnom, socijalnom i političkom okružju. Njegovo mišljenje nije samo filozofija prakse nego i praksa filozofije kao mišljenje revolucije. Razumijevanje etike temelji u filozofiji I. Kanta, u što uključuje i argumentaciju Fichtea, Hegela i Marxa, okrećući se građanskoj pravnoj tradiciji moderniteta u kojem je na djelu totalitet čovjekova odnosa prema svijetu i sebi samome. Etiku određuje tezom o nemogućnosti njezina znanstvenoga utemeljenja, koju potom radikalizira postavkom o nemogućnosti objektivističke etike. Ne niječe mogućnost i vrijednost moralnoga opredjeljenja pojedinca, nego prijepornom drži svjetsko-povijesnu ulogu etike. Pojam povijesnosti i vremenitosti nastoji rekonstruirati na tragu Hegela, Marxa i G. Lukácsa, a kritički se odnosi prema M. Heideggeru. Vremenitost traži u odnosu ljudske subjektivnosti prema svijetu, u njezinu produktivnom obraćanju svijetu, ali i u umjetničkoj, i posebno, pjesničkoj imaginaciji. U njega vrijeme shvaćeno kao najautentičniji način ljudskoga opstanka potvrđuje čovjeka kao stvaralačko biće; čovjek stvara svijet i svojim djelovanjem ostvaruje sebe kao povijesno biće. U novijim zbirkama rasprava i razgovora osvrnuo se na društvene pojave od početka 1970-ih te na djelatnost filozofskoga kruga kojemu je pripadao. Osim o jugoslavenskom socijalističkom sustavu (napose birokratizmu i partijskom monopolu u tumačenju marksizma), među ostalim, kritički je pisao o nastojanjima hrvatskih reformista; označivši – primjerice – narode SFRJ kao »plemena«, a nacionalizam, koji naziva i »radikalnim zlom«, nespojivim s demokracijom, oštro je komentirao hrvatsku politiku 1990-ih, nerijetko s neodmjerenim prosudbama o njezinoj genocidnosti te rehabilitaciji fašizma. Supokretač je i suradnik časopisa Pogledi (1952–54), Naše teme (1956–58, 1960–64) i Praxis (1964–74), a surađivao je i u publikacijama Studentski list (1948), Naprijed (1952, 1954, 1963), Republika (1952, 1957), Vjesnik (1952–53), Filozofija (Beograd 1959, 1961, 1965–68), Pregled (1959, 1961), Danas (1961), Neki problemi teorije odraza (Beograd 1961), Gledišta (Beograd 1962, 1967, 1989), Humanizam i socijalizam (Zagreb 1963), Odjek (1966–68), Polja (Novi Sad 1966, 1982), Človek a odcudzenie (Bratislava 1967), Razlog (1967), Spytovanie sa na človeka (Bratislava 1967), Kultura (Beograd 1969), La rivolta di »Praxis« (Milano 1969), Revolutionäre Praxis (Freiburg 1969), Spory o teórii odrazu (Bratislava 1969), Hegel und die Folgen (Freiburg 1970), Philosophische Perspektiven (Frankfurt na Majni 1970), Jugoslawien denkt anders (Beč—Frankfurt na Majni—Zürich 1971), Delo (Beograd 1972, 1982), Treći program Radio-Beograda (Beograd 1972–73, 1985), Weltaspekte der Philosophie (Amsterdam 1972), El socialismo yugoslavo actual (México 1975), Kulturni radnik (1975, 1983, 1985), Práxis, revolución y socialismo (México—Barcelona—Buenos Aires 1975, 1981), Praxis – Yugoslav Essays in the Philosophy and Methodology of the Social Sciences (Dordrecht 1979), Dialéctica (Puebla 1980), Godišnjak za povijest filozofije (1988), Hrvatska filozofija u prošlosti i sadašnjosti (Zagreb 1992), Medijska istraživanja (1998), Človek – demokracia – poznanie (Bratislava 2000) te tjednicima i dnevnicima (Feral Tribune, Novi list, Republika). Autor je prikaza o djelima D. Grlića u knjizi Zašto (Zagreb—Beograd 1988) i predgovora u prijevodu Kantova djela Kritika praktičkoga uma (Zagreb 1974, 1990) te suautor u Antologiji filozofskih tekstova (Zagreb 1954, više izd. do 1960). Prevodio s francuskoga i njemačkoga tekstove E. Blocha, R. Descartesa, G. W. Leibniza, Lukácsa, H. Marcusea; preveo te predgovorom i pogovorom popratio Hegelovu Fenomenologiju duha (Zagreb 1987, 2000). Uređivao filozofsku biblioteku zagrebačkoga Naprijeda te bio suradnik u izdanjima Opće enciklopedije LZ. Potkraj 1980-ih sudjelovao u osnutku Udruženja za jugoslavensku demokratsku inicijativu, Socijalno-demokratskoga saveza Hrvatske i Lige socijalnih demokrata. Suutemeljitelj je Hrvatskoga filozofskoga društva (1957) i filozofske Korčulanske ljetne škole (1964) te dobitnik Nagrade »Božidar Adžija« 1966. i 1986. — Filozofski i društvenopolitički pogledi Kangrge i drugih nositelja »filozofije prakse« doživjeli su znatnu, no podijeljenu recepciju. Ističu se tako njegov prinos opovrgavanju teorije odraza (Veselin Golubović), temeljitost u tumačenju Hegelova djela, pionirska problematizacija pojma ideologije, poticajnost pristupa pitanjima otuđenja i postvarenja te značenju građanskoga svijeta, ali i sklonost »bombastičnim frazama i eshatologijskim rješenjima« (M. Kukoč, 1998), odn. zanemarivanju razlike »između mogućnosti mišljenja i realnih mogućnosti« (J. Oswald), a u svezi s organizacijom rada upozorava se pak na nedostatnu pozornost posvećenu dosezima informatičke revolucije (A. Dragičević). Premda neki autori cijene dosljednost takve marksističke kritike socijalističke zbilje, ne previđa se ni njezina sumnjičavost prema liberalnoj demokraciji i svakom institucionalnom političkom djelovanju (G. S. Sher), odn. potpora jednostranačkomu okviru i tek selektivno pozivanje na toleranciju te se spomenuta razilaženja tumače i kao »svađa unutar jedne obitelji«, zasnovana dijelom i na odviše slobodnoj porabi pojmova (N. Sesardić, 1991), a općenita pak nesklonost pa i neprijateljstvo »filozofije prakse« prema hrvatskom nacionalnom pitanju, koju zamjećuju i povjesničari (Z. Radelić), dovedena je u načelnu oprjeku sa zauzimanjem za srpska manjinska prava 1990-ih (Sesardić, 2002). Polemički je primljen i posvećeni mu dvobroj časopisa Filozofska istraživanja (2004), u predgovoru kojega je označen kao »najznatnija hrvatska filozofska pojava u drugoj polovici XX. stoljeća«.