LAGINJA, Matko

LAGINJA, Matko, političar i pisac (Klana, 10. VIII. 1852 — Zagreb, 18. III. 1930). Gimnaziju završio u Rijeci 1871, studij prava započeo u Zagrebu, a završio 1875. u Grazu. Ondje također završio Akademiju za trgovinu i industriju 1877. te u Trstu tečaj na Višoj trgovačkoj školi zaklade Revoltella 1879. Radio u A. Kačića Peha u Rijeci 1875–76, bio perovođa u zagrebačkom Gradskom poglavarstvu 1879–80, općinski tajnik u Kastvu 1880. te odvjetnički vježbenik u Voloskom od 1881. Nakon što je doktorirao u Grazu 1885 – želeći biti neovisan o režimu – radio kao odvjetnik u Puli od 1890. Teške prilike u kojima je živio istarski hrvatski puk, pritisnut austrijskim režimom i talijansko-talijanaškom supremacijom, utjecale su na to da je kao srednjoškolac simpatizirao pravaški program hrvatskoga državnoga i prirodnoga prava te poslije, poznajući političko-preporodno djelovanje J. Dobrile, M. Bastiana i D. Vitezića, i sam postao djelatan u javnom životu. Kao član Hrvatsko-slovenske narodne stranke za zastupnika u Istarskom saboru izabran prvi put 1883. te biran do kraja njegova djelovanja (1889, 1895, 1901, 1908, 1914). U njem je s V. Spinčićem i M. Mandićem, predstavnicima novoga preporodnoga nacionalno-integracijskoga naraštaja, intenzivirao hrvatsku politiku u Istri, narodnjaštvu dodajući pravaške poglede i težnje. Ne mireći se s talijanskim kao službenim jezikom u Saboru i javnom životu Istre, držao je da je stanovništvu u Istri, pretežno hrvatskomu, prirodno pravo služiti se hrvatskim. Stoga je bio prvi zastupnik koji je u sabornici u Poreču (21. VIII. 1883) pokušao održati govor na hrvatskome, u čem ga je spriječila talijansko-talijanaška većina. U interesu istarskih Hrvata i Slovenaca bio je 1908. zagovornik »politike mira« s istarskim Talijanima i talijanašima. Postignutim sporazumom njegova je stranka dobila veći broj zastupničkih mjesta u Saboru (19 od ukupno 47), a on je nakon izbora u Zemaljskom odboru imenovan zamjenikom zemaljskoga kapetana. Kao odvjetnik mnoge je siromahe besplatno zastupao na sudovima, a boreći se protiv lihvara, pokrenuo osnivanje pučkih štedno-kreditnih zadruga (posujilnice). Prvu je osnovao 1891. u Puli i bio joj predsjednik, a potom su slične zadruge, oblik pučkoga gospodarskoga samoorganiziranja i međusobne ispomoći, osnivane širom Istre. God. 1903. organizator Gospodarske sveze, udruge istarskih zadruga. Bio je i suvlasnik tiskare u kojoj se neko vrijeme, nakon što je iz Trsta preseljena u Pulu 1899, tiskala Naša sloga. Kako bi hrvatski jezik bio nastavni barem u privatnim osnovnim školama, s istomišljenicima je 1893. osnovao Družbu sv. Ćirila i Metoda za Istru, sa zadaćom osnivanja takve hrvatske škole, te joj isprva bio tajnik. U ratnim prilikama, izbjegavajući režimska šikaniranja i moguću konfinaciju, napustio je Pulu i preselio se u Zagreb 1915. Ondje je surađivao s M. Starčevićem, predsjednikom Starčevićeve stranke prava, a nakon njegove smrti 1917. neko vrijeme i vodio tu stranku. Kao član Jugoslavenskoga zastupničkoga kluba u Carevinskom vijeću, u kojem je bio zastupnik 1891–1901. i 1907–18, sudjelovao je u donošenju Svibanjske deklaracije 1917. Nakon raspada Austro-Ugarske i osnivanja Države SHS postao je 31. X. 1918. povjerenikom za Istru, a nakon stvaranja Kraljevstva SHS bio član Privremenoga narodnoga predstavništva i predsjednik zastupničkoga Narodnoga kluba. Kad je u srpnju 1919. osnovana stranka Hrvatska zajednica, izabran je za njezina predsjednika. Na toj je dužnosti ostao do 22. II. 1920, kad je imenovan hrvatskim banom; banske se dužnosti odrekao 11. XII. 1920. kao nespojive s ulogom zastupnika u Ustavotvornoj skupštini. S nametanjem pak Vidovdanskoga ustava 1921. napustio je Narodnu skupštinu. Talijansku okupaciju i politiku u Istri (otpuštanje hrvatskih radnika, zabrana nastave na hrvatskom jeziku u srednjim školama, progoni i konfinacije hrvatskih rodoljuba) te susljednu snažnu emigraciju Hrvata doživio je bolno, znatno se angažirajući oko istarskih emigranata (smještaj, prehrana, dobivanje prava zavičajnosti i državljanstva, zapošljavanje). Kad je 1922. u Zagrebu osnovano emigrantsko Prosvjetno i potporno društvo »Istra«, postao je njegovim prvim predsjednikom. Pokopan je uz najveće počasti i uz nazočnost više od 2500 istarskih emigranata. — Bavio se i pisanjem. Javio se 1870. pjesmom Istranom u kalendaru Istran, za studentskih dana katkad surađivao u preporodnom listu Naša sloga i poslije u Viencu. Prikupljao je narodno stvaralaštvo te ga objavio u zbirci Hrvatske narodne pjesme što se pjevaju po Istri i Kvarnerskih otocih (Trst 1879), napisao Basne prekrojene poglavito za hrvatski puk u Istri (Kraljevica 1876), igrokaz Šilo za ognjilo (Veliki ćiril-metodski koledar, 1907) te putopisne Istarske pričice (1945). Proučavao je i hrvatsku pravnu prošlost: u časopisu Pravo prvi je objavio i komentirao Kastavski statut (1873–74), analizirao Vinodolski zakonik (1875) te pisao o drugim gospodarsko-pravnim pitanjima. Autor je brošure Österreich und die kroatische Frage (Trst 1883; prijevod u časopisu Istra, 1985) i kulturnopovijesnoga pregleda Kastav – grad i obćina (1889). Laginjini književni radovi objavljeni su posmrtno (1970, 1983), a cjelokupan opus u knjizi Znanstvena i književna djela (2003). Opsežna mu se ostavština, među ostalim autografi i korespondencija, čuva u NSK (R 5734, 6252–6267), zaseban fond u Arhivu HAZU, korespondencija sa Spinčićem u HDA.