LJUBIĆ, Kažimir

LJUBIĆ, Kažimir (Kazimir), političar i upravno-gospodarski pisac (Makarska, 4. III. 1835 — Makarska, 30. VIII. 1897). Kao svećenički kandidat Splitsko-makarske biskupije u Splitu 1845–51. polazio državnu gimnaziju, a 1851–53. školovao se u Biskupskom sjemeništu. U krugu đačkoga društva »Pobratimi« odn. Regimente »Ne boj se«, inicijatora M. Pavlinovića, učvrstio je svoja hrvatska narodno-preporodna uvjerenja. Bogoslovni studij polazio je 1853–56. pri Centralnom bogoslovnom sjemeništu u Zadru te u franjevaca u Makarskoj 1857, kad je i zaređen za svećenika. Do 1866. u Makarskoj je bio koralni vikar konkatedralnoga kaptola i gradski župni pomoćnik, 1866–68. upravitelj župe Makar–Kotišina. Od 1868. posvetio se političkomu i javnomu radu u Zadru. Ondje je 1868–77. bio tajnik Matice dalmatinske (izabran na Pavlinovićev prijedlog), a 1870–71. i urednik Narodnoga lista, koji je snažnije usmjerio u hrvatskom duhu. Kao kandidat Narodne stranke (poslije Narodna hrvatska stranka) te od 1892. Hrvatskoga kluba bio je 1870–76. zastupnik u Dalmatinskom saboru u kuriji vanjskih općina Vrgorca, Makarske i Metkovića, 1876–83. i 1884–95. zastupnik Makarske u kuriji gradova, 1872–80. prisjednik, a 1884–94. i tajnik Zemaljskoga odbora te član Molbeničkoga odbora. God. 1877–81. ravnatelj Građanske škole u Makarskoj, 1881–84. profesor i ravnatelj Građanske škole u Šibeniku. Za izborne reforme 1873. kritizirao je kompromisno držanje tzv. bečke peterice te se pridružio skupini onih koji su oštro osudili nepoštovanje zakona zastupnika S. M. Ljubiše. Za ustanka u BiH 1875–78. član zadarskoga i makarskoga Odbora za prikupljanje priloga za pomoć izbjeglicama i stradalnicima. U saborskoj raspravi o školskom proračunu 1892. podupro je prijedlog J. Biankinija o jasnu i nedvosmislenu nazivu hrvatskoga jezika u pučkoškolskim čitankama; nakon prihvaćanja protuprijedloga zastupnika Srpske stranke A. Pugliesija da se u čitankama uz hrvatski jezik i narodnost spominju i srpski, uz Biankinija, J. V. Perića, S. Buzolića, J. Paštrovića i M. Šarića istupio je iz kluba Narodne hrvatske stranke te osnovao Hrvatski klub, postavši mu predsjednikom. Klub je, pod geslom »čisto hrvatskim pravcem i odlučnim radom k sdruženju«, ne sustežući se isticao potrebu sjedinjenja Dalmacije i Hrvatske na temelju hrvatskoga državnoga prava i njihovo željezničko povezivanje, uvođenje hrvatskoga jezika u javne urede te promicanje zanemarenih gospodarskih interesa Dalmacije. Takvim gledištima približio se dalmatinskim pravaškim skupinama – zadarskoj I. Prodana te splitsko-dubrovačkoj A. Trumbića i F. Supila – i 1894. sudjelovao u njihovu ujedinjenju u jedinstvenu dalmatinsku Stranku prava, kojoj je Ljubić od 1895. do kraja života bio predsjednik, djelujući osobito kao predsjednik njezina odbora za Makarsku i Primorje. — Snažno je podupirao afirmaciju hrvatskoga jezika u javnom životu, napose u pučkim i pomorskim školama te gimnazijama. U saborskim raspravama služio se isključivo hrvatskim, a još 24. X. 1865. bio je prihvaćen njegov prijedlog o porabi hrvatskoga u radu makarskoga općinskoga vijeća (od 1993. Dan grada Makarske). Potaknut pomanjkanjem stenografa za hrvatski jezik u Dalmatinskom saboru, osmislio je izvorni hrvatski stenografski sustav te 1863. sastavio danas izgubljen rukopis Izvorni hrvatski hitropis. Kao tajnik Zemaljskoga odbora bio je autor gotovo svih pokrajinskih zakona, osim financijskih, a kao član Molbeničkoga odbora pripremao je predmete za saborske sjednice, zauzimajući se za otvaranje škola u siromašnijim mjestima, izdavanje priručnika za poljodjelstvo, uspostavu željezničke pruge od Knina do Splita s ograncima za Zadar, Šibenik i Trogir, izgradnju ceste od Imotskoga prema moru te od Novih Sela preko Vida do Metkovića, uređenje toka Neretve, isušivanje (Rastok, Solinsko blato), gradnju mostova, pomoć siromašnim općinama, održavanje javnoga reda i sigurnosti u nekim sjevernodalmatinskim općinama te pomoć Hrvatskomu starinarskomu društvu u Kninu. Kao tajnik Matice dalmatinske zagovarao je njezino spajanje s MH, u Narodnom listu 1869–77. tiskao izvješća s godišnjih skupština te 1870–77. uređivao Narodni koledar, u kojem je objavljivao pučkoprosvjetne članke iz poljodjelstva, povijesti i medicine. Zauzimajući se za očuvanje staroslavenske službe, sam ju je prakticirao od 1881. Podupro je inicijativu za podizanje spomenika A. Kačiću Miošiću u Makarskoj 1885. i bio na čelu Odbora za prikupljanje prinosa. Vrstan poznavatelj upravnoga ustroja, napisao je priručnike za uredsko poslovanje Ručna knjiga za obćinare (1868), Perovodja obćeni hrvatski (1869) i (Nova) Ručna knjiga za obćinske upravitelje (1878). Oslanjajući se na popise stanovništva, priredio je izdanja Statistika obćina Kraljevine Dalmacije (Zadar 1882) i Statistika pučanstva u Dalmaciji (Zadar 1885), a prema djelu P. Mantegazze napisao knjižicu Zdravstvo za puk (Zadar 1870). — Jedan od ključnih političara druge pol. XIX. st. u Dalmaciji, Ljubić je bitno pridonio njezinoj modernizaciji te hrvatskoj nacionalnoj homogenizaciji i političkoj integraciji. U Makarskoj mu je posvećen skup i izložba u Gradskom muzeju 1997.