LJUBIĆ, Šime

LJUBIĆ, Šime, povjesničar i arheolog (Stari Grad, 24. V. 1822 — Stari Grad, 19. X. 1896). Gimnaziju polazio u Dubrovniku i Splitu 1834–40. Nakon završetka studija bogoslovlja u Zadru 1846. zaređen za svećenika i 1847. imenovan za kapelana u Starom Gradu, gdje je i privatno poučavao do 1855. Za nacionalnoga pokreta 1848. ondje je utemeljio čitaonicu pod pokroviteljstvom bana J. Jelačića te se javno zauzimao za afirmaciju narodnoga jezika, zbog čega je suspendiran 1849; zbog javno iskazanoga pučkoga nezadovoljstva vraćen u službu kapelana na Braču (Supetar, Nerežišća) i župnika na Hvaru (Sveta Nedjelja). U Beču je položio profesorski ispit 1854. te na Filozofskom fakultetu studirao povijest i geografiju 1855–57, postavši jednim od prvih školovanih stručnjaka na području povijesnih znanosti u nas. Tijekom studija istraživao u javnim i privatnim arhivima u Beču, Veneciji i po Dalmaciji; odlukom Središnjega povjerenstva za istraživanje i čuvanje starih spomenika 1856. poslan u Trst kao pomoćnik u istraživanju istarskih starina P. Kandleru, koji ga je uputio na arheološka istraživanja po Dalmaciji. Kao namjesni učitelj predavao u splitskoj gimnaziji 1857–58. te bio imenovan konzervatorom u tamošnjem Arheološkom muzeju 1858. Prema naputku ministra A. Bacha, radio 1859–61. u mletačkom arhivu na sređivanju starijih spisa, s posebnim zadatkom da pronađe i ispita dokumente o nastanku turskih koridora kraj Kleka i Sutorine. Ondje je pregledao, ispisao i proučio mnogobrojne izvore za hrvatsku povijest i povijest drugih južnoslavenskih zemalja. Napustivši Veneciju zbog austrijsko-talijanskoga sukoba, zauzimanjem J. J. Strossmayera, F. Račkoga i I. Kukuljevića Sakcinskoga dobio je profesorsko mjesto u gimnaziji u Osijeku 1861. te u Rijeci 1863. Izabran 1867. među prvih 16 redovitih članova JAZU, imenovan je isprva pristavom, potom kustosom Arkeologičkoga odjela Narodnoga muzeja u Zagrebu, kojim je ravnao od 1871. do umirovljenja 1892. — Djelovao je na širokom području humanistike – povijesti, biografistike, pomoćnih povijesnih znanosti, arheologije, etnografije i filologije – u doba kad su se polja njegovih istraživanja tek formirala kao zasebne discipline. Na njegovo je zanimanje za istraživanje prošlosti u mladosti utjecao sugrađanin P. Niseteo, koji mu je omogućio pristup svojoj bogatoj knjižnici te numizmatičkoj zbirci i arhivu P. Hektorovića. Za boravka pak u Zadru upoznao se s različitim političkim i nacionalnim opcijama te povezao s preporoditeljskim krugom A. Kuzmanića, koji ga je potaknuo na suradnju u listu Zora dalmatinska, u kojem je 1844–46, te u časopisima Gazzetta di Zara (1844–46, 1848–49) i La Dalmazia (1845–46), objavio mnogobrojne priloge iz političke, pravne i kulturne povijesti, etnografije, numizmatike te gospodarstva. Zauzimao se za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom, uz očuvanje »dalmatinskoga identiteta«, a na smjer njegovih početnih istraživanja utjecale su ideje o Dalmaciji kao ishodištu hrvatske kulture i povijesti te snažan osjećaj pripadnosti rodnomu gradu. Prve veće radove posvetio je Hektoroviću, objavivši njegov životopis (Zora dalmatinska, 1844) i potom, u skladu s preporodnim idejama o izdavanju tekstova starih pisaca, djelo Ribanje i ribarsko prigovaranje (Zadar 1846). Sklonost proučavanju narodne baštine iskazao je skupljanjem hvarskih narodnih pjesama; neke je objavio u Zori dalmatinskoj, a u rukopisu je (Odsjek za etnologiju HAZU, sign. MH 161 A-B) ostala dvosveščana zbirka posvećena Jelačiću, poslije fragmentarno uvrštena u više izbora usmenoga pjesništva. Kako bi dopunio i ispravio djelo A. Fortisa o Dalmatinskoj zagori, objavio je studiju Običaji kod Morlakah u Dalmaciji (1846), kojom se, predstavljajući lik dalmatinskoga čovjeka, uključio u proces izgradnje hrvatskoga nacionalnoga identiteta. Veliko zanimanje javnosti pobudio je izdanjem Dizionario biografico degli uomini illustri della Dalmazia (1856; izbor I grandi Dalmati nel solco di Roma. Venecija 1938), u kojem je Dalmaciju predstavio kao stjecište jedinstvene kulture s jednako zastupljenom slavenskom i romanskom civilizacijom. Polemizirao na poč. 1860-ih zbog marginaliziranja hrvatskoga jezika i kulture te političkih pitanja s V. Duplančićem (Risposta all’opuscolo del sig.r Vincenzo Duplancich col titolo »Della civiltà italiana e slava in Dalmazia«. Venecija 1861), N. Tommaseom, G. Ferrarijem Cupillijem i L. Lapennom (Intorno la questione dalmatica. Venecija 1861). Njegova Povijest narodne književnosti dalmatinske, zamišljena kao gimnazijski udžbenik, postala je temom rasprave o osnovnim ideološkim pojmovima hrvatske politike; u pol. 1850-ih rukopis je pod različitim utjecajima prerađivao i pregovarao o tiskanju (B. Petranović, V. S. Karadžić, A. T. Brlić), ponajviše s Kukuljevićem, koji ga je nagovarao da ga proširi na čitav hrvatski korpus. Zahvaljujući snažnim vezama s narodnjacima u Dalmaciji i Banskoj Hrvatskoj, Ljubićevo shvaćanje hrvatskoga identiteta postupno je dobilo širi, južnoslavenski okvir, što je vidljivo i u koncepciji odn. završnoj inačici toga djela, tiskanoga pod naslovom Ogledalo književne poviesti jugoslavjanske (1864–1869), prvoga pokušaja sinteze starije hrvatske književnosti, u kojem je, u zasebnim cjelinama, uz književnopovijesnu i jezičnu tematiku, dao pregled političke povijesti južnoslavenskih zemalja. Kao izvadak iz njega objavio je Pregled hrvatske poviesti (1867), prvu iscrpnu sintezu od početka hrvatske povijesti do XIX. st., utemeljenu na izvorima, koja je »svojim istraživačkim obzorima plodno djelovala na budući razvoj hrvatske historiografije« (T. Raukar, Zbornik o Šimi Ljubiću. Zagreb 2009). Hrvatsku povijesnu znanost zadužio je poglavito proučavanjem i izdavanjem arhivskoga gradiva. Nakon višegodišnjega rada u Beču, Veneciji i dalmatinskim gradovima priredio je i u izdanju JAZU tiskao više temeljnih zbirka dokumenata: u nizu Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium Listine o odnošajih izmedju Južnoga Slavenstva i Mletačke Republike, 1–10 (Zagreb 1868–1891), jednu od najvećih zbirka izvora za hrvatsku povijest i povijest susjednih zemalja X–XV. st., u trima svescima Commissiones et relationes Venetae (Zagreb 1876–1880) izvješća mletačkih izaslanika u Dalmaciji 1433–1571, a u nizu Monumenta historico-juridica Slavorum meridionalium srednjovjekovne statute Budve, Skradina i Hvara (Statuta et leges civitatis Buduae, civitatis Scardonae et civitatis et insulae Lesinae. Zagreb 1882–1883). Izvore s popratnim studijama objavljivao je i u Akademijinim časopisima Rad i Starine te kao posebne otiske. Objavio priloge o M. A. de Dominisu (Rad JAZU, 1870; Starine, 1870, 1872), dokumente o Šćepanu Malom (Glasnik Srpskog učenog društva, Beograd 1870), više puta bavio se dubrovačko-mletačkim odnosima (Rad JAZU, 1868, 1871, 1880; Starine, 1883), a napisao je i zapaženu studiju o Istarskom razvodu (Starine, 1874) s latinskom i talijanskom inačicom dokumenta (o njegovoj autentičnosti i hrvatskoj kulturi u Istri dopisivao se 1880. s C. De Franceschijem). Pionirskim djelovanjem u polaganju temelja i institucionalnih okvira iznimno je zaslužan za afirmaciju arheologije u Hrvatskoj, a osobitu sklonost pokazivao je prema numizmatici i epigrafici. Prve arheološke radove napisao je za boravka na Hvaru, obradivši Niseteovu numizmatičku zbirku u studiji Staro-dalmatinsko pĕnezoslovje (Arkiv za povjestnicu jugoslavensku, 1852; p. o. Zagreb 1852; Numografia dalmata. Archiv für Kunde österreichischer Geschichts-Quellen, Beč 1853), u kojoj je dao i prvi sustavni pregled grčkih kovnica novca na Jadranu. Arheološka su mu istraživanja rezultirala raspravom Studi archeologici sulla Dalmazia (Archiv für Kunde österreichischer Geschichts-Quellen, 1860), u kojoj je prvi donio podatke o antičkim naseobinama u Dalmaciji i upozorio na pravilnu parcelaciju Starogradskoga polja; faksimile antičkih natpisa što ih je tada zabilježio uvrstio je T. Mommsen u treći svezak izdanja Corpus inscriptionum Latinarum (Berlin 1873–1902). U raspravi Faria – Città Vecchia e non Lesina (1873) bavio se ubikacijom antičkoga Farosa, dokazavši da je grčki polis bio na području Staroga Grada. Svoj je grad istodobno potvrdio kao Hektorovićevo rodno mjesto, o čem se prije i nakon toga polemiziralo (I. K. Machiedo, I. K. Novak). Nakon dolaska u Narodni muzej u Zagrebu razvio je intenzivnu muzejsku i znanstvenu djelatnost te znatno djelovao na razvoj te ustanove. Pribavljajući arheološki materijal donacijama, razgranatom mrežom povjerenika i prvim terenskim istraživanjima i iskapanjima, sustavno je popunjavao i oblikovao muzejske zbirke te obrađivao arheološku građu, pokrenuvši 1870. i časopis Viestnik Narodnoga zemaljskoga muzeja u Zagrebu, koji je uređivao i u njem objavio većinu priloga. Nakon gašenja Društva za hrvatsku povjesnicu 1878. utemeljio je Hrvatsko arkeologičko družtvo (predsjednik od 1890) te 1879. pokrenuo Viestnik Hrvatskoga arkeologičkoga družtva (VHAD), u kojem je bio autor mnogih priloga i urednik do 1892. Zahvaljujući njemu u Hrvatskoj je zaživjela prapovijesna arheologija, dotad neprofilirana kao zasebna disciplina; s tim su u svezi njegovo otkriće i istraživanje u europskim razmjerima bitne japodske nekropole u Prozoru kraj Otočca. Ubicirao je antički lokalitet Ad fines (Topusko) te sudjelovao u više iskapanja, od kojih su glavna ona u Bakru i u Srijemu. Vrijednim prinosima struci drže se i njegovi katalozi muzejske građe Popis predmeta iz predhistoričke dobe u Nar. zem. muzeju u Zagrebu (Zagreb 1876) i Popis Arkeologičkoga odjela Nar. zem. muzeja u Zagrebu, 1–2 (Zagreb 1889–1890). Među prvima pisao o povijesti arheoloških istraživanja u Hrvatskoj (Rad JAZU, 1885; VHAD, 1887). Na numizmatičkom polju obrađivao je antički i srednjovjekovni novac, napisavši i danas relevantno djelo Opis jugoslavenskih novaca (1875). Mnogobrojne arheološke, numizmatičke i epigrafske radove, ponajviše iz prapovijesti i rimskoga doba, bilješke, kritike i izvješća objavio u časopisima Osservatore dalmato (1851, 1856), Bullettino dell’Instituto di corrispondenza archeologica (Rim 1857), Književnik (1864, 1866), Rad JAZU (1867, 1871, 1874–78, 1883, 1895), Narodni list (1877, 1889) i VHAD (1879–92). Potpisivao se i kao Simeon, Simeone, Simo i Šimun, Gliubich ili Ljubich te Ab. Gliubich, D. S. Ljubich, Đak S. Ljubich, S. L. i S. Lj. — Jedan od najsvestranijih i najplodnijih hrvatskih znanstvenika u XIX. st., interdisciplinarnim je radom postavio temelje i odredio smjerove razvoja hrvatske historiografije, arheologije i numizmatike, a svrstava ga se i među pionire književne i glazbene historiografije. Bio je član više europskih akademija i znanstveno-strukovnih društava (Moskva, Odesa, Beč, Rim, Venecija, Bordeaux i dr.). Pokopan u mauzoleju u Starom Gradu. Ostavština mu se čuva u DA u Zadru i Arhivu HAZU. Poprsje mu je izradio I. Rendić (1895; odljevi u bronci u Arheološkom muzeju u Zagrebu i u Muzeju Staroga Grada); portretirali su ga i T. Mayerhofer, samostalno i na slici Muževi ilirske dobe (HPM, litografije), Ž. Janeš (1970, žeton) i A. Jakić (1979; medalja, zajedno s F. Bulićem i L. Marunom). Skup o njegovu životu i radu održan je u Zadru i Starom Gradu 2007. Hrvatsko arheološko društvo od 1997. dodjeljuje po njem nazvanu nagradu za prinos radu Društva.