MAČEK, Vladko

MAČEK, Vladko (Vladimir, Vlatko), političar (Jastrebarsko, 20. VII. 1879 — Washington, 15. V. 1964). Sin građevinskoga inženjera Ivana. U Zagrebu završio klasičnu gimnaziju 1897. i temeljem rigoroza doktorirao pravo 1903. Bio ondje vježbenik u Sudbenom stolu, potom prislušnik u Sudbenom stolu u Petrinji i Kotarskom sudu u Samoboru 1903–05 (u vojsci 1903–04) te kotarski sudac u Ivancu 1905. Nakon što je 1905–07. bio odvjetnički vježbenik u J. Majcena u Krapini, 1908. otvorio vlastitu pisarnicu u Svetom Ivanu Zelini. Od početka 1900-tih u bližem je doticaju s braćom Radić i njihovom ideologijom. Organizirao HPSS u krapinskom i zelinskom kraju te bio kooptiran u GO stranke 1906; te godine suutemeljio Hrvatsku pučku seljačku tiskaru. Neuspjelo se kandidirao na saborskim izborima 1910, 1911 (nakratko uhićen u Stubici) i 1913. Mobiliziran u srpnju 1914, za I. svjetskoga rata bio časnik na srpskom bojištu, gdje je ranjen, potom u pomoćnim postrojbama, a 1917–18. na ruskom i talijanskom bojištu (promaknut u satnika). Potkraj 1918. preselio se u Zagreb i 1921. otvorio odvjetničku pisarnicu. Kao zamjenik K. Kovačevića imenovan u veljači 1919. u Privremeno narodno predstavništvo, no u njegovu radu nije sudjelovao. Nastojeći da se svjetska javnost upozna sa stanjem u novoj državi (što je činio i poslije), pridonio dostavi stranačkoga memoranduma Mirovnoj konferenciji u Parizu i, mjesto zatvorenoga S. Radića, potpisao ga s J. Predavcem. U lipnju je uhićen i pritvoren do ožujka 1920. Nakon što ga je GO HPSS u veljači te godine imenovao potpredsjednikom stranke, još se življe posvetio njezinu ustrojavanju (među ostalim, mjesto Radića od ožujka do prosinca bio urednik stranačkoga glasila Dom). Bio je biran 1920. u Ustavotvornu odn. 1923, 1925. i 1927. u Narodnu skupštinu (potpredsjednik 1924). U travnju 1923, nakon što su on, Predavec i J. Krnjević pregovarali s N. Pašićem, kojemu je za sastav homogene vlade odgovarao nastavak skupštinske apstinencije HRSS, supotpisao tzv. Markov protokol. Nakon Radićeva odlaska u inozemstvo u srpnju te godine upravljao je strankom, informirajući ga o stanju u domovini. God. 1924. pregovarao je s Lj. Davidovićem o ulasku predstavnika HRSS u njegovu vladu. Njegovim i Predavčevim zauzimanjem te su godine skupštinski zastupnici HRSS prihvatili učlanjenje stranke u Seljačku internacionalu u Moskvi. U siječnju 1925. interniran je u Zagrebu nakon primjene Obznane na HRSS, oslobođen u srpnju slijedom sporazuma Radića i Pašića. Ponovo u oporbi 1927, predsjednik je Oblasne skupštine Zagrebačke oblasti i Oblasne štedionice. Podupro je sporazum Radića sa S. Pribićevićem i osnivanje SDK. Nakon atentata u Narodnoj skupštini iz nje se sa zastupnicima SDK povukao u lipnju 1928. te 1. kolovoza supotpisao rezoluciju kojom joj se ne priznaje daljnja djelatnost te traži novi, ravnopravni državni poredak. Toga je dana na sjednici kluba zastupnika HSS imenovan vršiteljem predsjedničkih dužnosti (postavši tako i supredsjednikom Poslovnoga odbora SDK), a nakon Radićeva pogreba preuzeo je »poslove predsjednika stranke«, odn. postao predsjednikom HSS te Hrvatskoga seljačkoga kluba i supredsjednikom SDK. Do kraja 1928. u istupima je oko rješenja krize, suprotno Pribićeviću, isključivao skupštinu, stavljajući težište na kralja Aleksandra, kojemu je u audijencijama 4. i 5. I. 1929. predlagao podjelu države na sedam jedinica prema granicama do 1918. te imenovanje nepolitičke vlade. Iako je proglašenje kraljeve diktature isprva pozdravio kao uvod u reforme (Narodni val čovječnosti, pravice i slobode, 1929, 9), ubrzo ju je osudio. Pod stalnim redarstvenim nadzorom, već u prosincu uhićen zbog navodne veze s napadom na »poklonstvenu deputaciju« kralju, ali ga je Sud za zaštitu države u lipnju 1930. oslobodio. U listopadu je put u Karlové Vary iskoristio za sastanke s hrvatskim emigrantima (S. Sarkotić, A. Pavelić, A. Košutić i Krnjević) i stranim političarima. Sporazumio se sa srbijanskim oporbenim strankama o nesudjelovanju na izborima 1931, no zbog mlake ocjene režima njihovu rezoluciju nije potpisao, a otklonio je i kraljeve ponude o pregovorima. U studenom 1932. na sastanku IO SDK, kojemu su pribivali A. Trumbić i M. Budak, redigirao je i supotpisao Zagrebačke punktacije, koje su istaknule narodni suverenitet kao jedini izvor autoriteta te seljaštvo kao temelj društva, zahtijevajući povratak na 1918. kao osnovu za pregovore. Svoja je stajališta razjasnio u stranim novinama u siječnju 1933. Ubrzo je interniran u Čajniču pa u ožujku pritvoren u Beogradu, gdje ga je u travnju Sud za zaštitu države osudio na trogodišnju zatvorsku kaznu; u Srijemskoj Mitrovici do srpnja 1934, kad je odveden na liječenje u Zagreb (u zatočeništvu ponovo otklonio kraljeve ponude za pregovore). Nakon što je u prosincu ukazom Namjesništva amnestiran, na skupštinskim izborima 1935. bio je nositelj liste Udružene opozicije (UO), koja je osvojila gotovo četvrtinu ukupnih glasova. U lipnju je knezu Pavlu predložio raspuštanje Skupštine i formiranje činovničke vlade. Za popuštanja represije HSS nije formalno obnovljena, no članove i pristaše usmjerivao je i preko obnovljenih odn. novoosnovanih stranačkih organizacija (Hrvatski radnički savez, Seljačka sloga, Gospodarska sloga, Hrvatska seljačka zaštita, Hrvatska građanska zaštita), pretvarajući tako stranku u svehrvatski pokret. God. 1936–37. sastajao se s knezom Pavlom, M. Stojadinovićem i njegovim izaslanicima te s predstavnicima UO, s kojima je u listopadu 1937. u Farkašiću potpisao sporazum o nužnosti novoga ustava. Premda je u kolovozu 1938. u Beogradu s UO potpisao i zajedničku rezoluciju, ostao je prema njoj suzdržan vjerujući da će do preustroja države dovesti samo dogovor s knezom Pavlom. S njim se ponovo sastao u listopadu 1938, opet naglasivši ustavne promjene kao preduvjet za pregovore. Na izborima u prosincu 1938. bio je nositelj liste UO, koja je i pod režimskim pritiskom osvojila više od četvrtine glasova i 67 skupštinskih mandata. Kao i 1935, hrvatski zastupnici s njim na čelu apstinirali su od rada u Skupštini te kao Hrvatsko narodno zastupstvo donijeli u siječnju 1939. rezoluciju kojom, među ostalim, ističu zahtjev za posebnim državnopravnim položajem Hrvatske. U ožujku je počeo pregovarati s novim predsjednikom vlade D. Cvetkovićem, a u svibnju odbio ponudu talijanskoga ministra vanjskih poslova G. Ciana da Hrvatsku proglasi neovisnom državom s osloncem na Italiju. Ponukan i Krnjevićevom porukom o skorom izbijanju rata, 26. kolovoza s Cvetkovićem je potpisao sporazum o rješavanju hrvatskoga pitanja, nakon čega je imenovana vlada u koju je ušao kao potpredsjednik, odabravši pet ministara iz redova SDK, a Uredbom o Banovini Hrvatskoj određen je teritorij i djelokrug nove jedinice. Iako je sporazum osigurao Banovini znatan stupanj autonomije, držao ga je privremenim; napose je isticao da će njezin konačni opseg ovisiti o budućem preustroju države, a otvorenima je držao i unutarnji ustroj vlasti te financije. Sa stručnjacima radio potom na propisima o prijenosu ovlasti s državne razine (sastavio npr. Uredbu o izbornom redu i ustrojstvu Sabora Banovine Hrvatske, za koji, međutim, nisu raspisani izbori). Želeći izbjegnuti rat, u ožujku 1941. podupro je pristup Jugoslavije Trojnomu paktu. Iako je iz Zagreba otklonio poziv za ulazak u pučističku vladu D. Simovića (dopustivši to hrvatskim ministrima koji su se već nalazili u Beogradu), imenovan je prvim potpredsjednikom. Na početku travnja odbio je ponudu W. Malletkea, izaslanika J. Ribbentropa, da se uz njemačku pomoć stavi na čelo neovisne Hrvatske i, uz Simovićevu izjavu da će sporazum iz 1939. biti poštovan te da će i poslovi oružništva prijeći na hrvatskoga bana, u Beogradu prisegnuo kao potpredsjednik vlade. Nakon bombardiranja toga grada povukao se s dijelom vlade i u Banji Koviljači podnio ostavku na mjesto potpredsjednika. Stignuvši na svoje imanje u Kupincu, preko radija je 8. travnja pozvao hrvatski narod na »red i disciplinu«. Proglašenje NDH 10. travnja dočekao je u Zagrebu. Na radiju je toga dana pročitana njegova poruka kojom je od hrvatskoga naroda tražio pokoravanje, a od pristaša HSS u upravnom aparatu suradnju s novom vlasti (što je poslije komunistička promidžba tumačila kao izdajničku potporu NDH). Povukavši se u Kupinec, predviđao je, prema nekim navodima, da će rat donijeti poraz Osovine, propast SSSR-a i obnovu Jugoslavije. Preporučujući izbjegavanje gubitaka, odbacivao suradnju i s ustašama i s komunistima, što je bila glavna sastavnica njegove politike čekanja, a hrvatske seljake upućivao na pomaganje Srbima. Od listopada 1941. do svibnja 1945. interniran u Jasenovcu, Zagrebu i Kupincu. Premda je i za NDH HSS bila zabranjena, a on sam onemogućen u javnom djelovanju, donekle je pratio ratne vijesti te one o stranačkim dužnosnicima (primjerice, u svezi s nastojanjima A. Vokića i M. Lorkovića). Tek na poč. svibnja 1945. sastao se s nekim zastupnicima HSS, A. Stepincem i Pavelićem, uz materijalnu potporu kojega je naposljetku otišao u inozemstvo. U Salzburgu je stupio u doticaj s američkim postrojbama i pod zaštitom došao do stožera u Reimsu, gdje je navodno izjavio da je – uvjetno, uz jamstva o slobodnim izborima – spreman surađivati s jugoslavenskim komunistima. Uvjeren da Zapad ne će tolerirati njihovu vladavinu, u Parizu se susretao s istaknutim političarima, diplomatima i kraljem Petrom II, no ubrzo je uvidio da se očekivanja ne ostvaruju. Nakon neuspjelih pokušaja da se susretne s I. Šubašićem, u razgovoru s novinarom C. L. Sulzbergerom dezavuirao je njega i J. Šuteja te predvidio diktaturu J. Broza (New York Times, 23. VII. 1945); otvoreno je pak okarakterizirao njegovu vladu kao »teroristički totalitarni režim« za pariško izdanje novina New York Herald Tribune (6. IX. 1945). Radio potom ponajviše na povezivanju pristaša HSS u inozemstvu. Tijekom 1946. neuspjelo je pregovarao s predstavnicima srpske emigracije o zajedničkom nastupu, a još u Parizu stupio u doticaj s prvacima agrarnih stranaka iz središnje i istočne Europe s kojima je 1947. u Washingtonu – kamo se te godine preselio i gdje je ostao do kraja života – suosnovao Međunarodnu seljačku uniju i bio njezin potpredsjednik; držeći da su izbori 1935. i 1938. dali predstavnički legitimitet isključivo HSS, otklanjao je suradnju s drugim emigrantskim opcijama, ne izjašnjavajući se jasno za hrvatsku državu izvan jugoslavenskoga okvira. Posmrtni su mu ostatci 1996. preneseni na Mirogoj u grobnicu S. Radića, čemu je posvećen Dom, br. 30. Objavio je memoare (In the Struggle for Freedom. New York 1957; Memoari. Zagreb 1992, 2003), a u Zagrebu 1937. brošure Bit hrvatskoga seljačkoga pokreta i Istina o krvavim dogadjajima u Senju dne 9. V. 1937. Mahom dnevnopolitičkim izjavama i osvrtima, uspomenama na braću Radić, rjeđe programatskim člancima surađivao u stranačkim i bliskim periodicima Američki hrvatski glasnik (Chicago), Božićnica (kalendar, 1936–37), Dom (Slobodni dom odn. Seljački dom; urednik i 1928–29; izdavač 1936–39), Evolucija, Gospodarska sloga (i kalendar, 1938), Hrvatske novine, Hrvatski dnevnik, Hrvatski glas (Winnipeg; i kalendar, 1947, 1953–57, 1963–64), Hrvatski radnik, Narodni val (izdavač 1929), Seljačka sloga i Sretni dom te u knjigama Spomenica na dvadeset godina Hrvatskih seljačkih organizacija u Kanadi (Winnipeg 1952) i Pedeset godina Hrvatske seljačke stranke (Pittsburgh 1954). Dio njih skupljen je u knjizi Vođa govori (1936) i brošurama Triumf misli narodnog sporazuma (1938) i Rad za slobodu hrvatskog naroda (1939), sve objavljeno u Zagrebu, te pretiskivan, napose u stranačkom tisku, ili kao posebni otisci. Tekstovi su mu, među ostalim, objavljeni u izdanjima Danica, Die Drau, Hrvatski Zagorac, Križarska straža, La Macédoine (Ženeva), Nada (pod pseudonimima Plešivički i Zagorski), Napredak (Sydney), Nedjelja, Nova riječ, Obzor, Orač (Kragujevac), Politika (Beograd), Pravda (Beograd), Primorske novine, Savremenik, Seljačko kolo, Trgovinski glasnik (Beograd), Vojvođanin (Pančevo), Vreme (Beograd) te Obzor. Spomen-knjiga 1860–1935 (Zagreb 1936) i Spomenica Ljubomira Davidovića (Beograd 1940). Autor je predgovora brošuri Govor Dra Ivana Andresa (Zagreb 1936) i knjizi R. Bićanića Ekonomska podloga hrvatskog pitanja (Zagreb 1938²; također izdavač). U Zagrebu s R. Hercegom izdao Sabrana djela A. Radića (1–19. 1936–1939), samostalno Vježbenik za Hrvatsku seljačku zaštitu i gradjansku gardu HSS (oko 1937). Pisao je i pjesme (neke uvrštene u antologiju Pjesme hrvatskih nepjesnika. Zagreb 1995); Seljački život uglazbio (Hrvatske svečane pjesme. S. l., s. a.). O njem je 1997. u HAZU održan znanstveni skup. Medalje su mu izradili Mila Wod (oko 1929), I. Kerdić (1938) i R. Hudoklin, skulpturu D. Penić (1938); u Jastrebarskom mu je postavljeno poprsje I. Belobrajića 1995. U HPM čuvaju se njegovi portreti što su ih izradili A. O. Aleksander (1936, crtež) i O. Jelačić (1939, ulje). H. Singer po njem je nazvao koračnicu (Zagreb 1936). God. 1994. za HRT snimljen je dokumentarni film Lajbek je otkopčan – Dr. Vladko Maček – Život i politička sudbina (M. Mahečić, N. Škrabe). Središnji je protagonist triju dramoleta u knjizi Vladko Maček Z. Berkovića (Zagreb 2009). Dokumenti o njegovu djelovanju čuvaju se u HDA, napose u osobnim fondovima Krnjevića i Košutića i fondu obitelji Radić te onom Službe državne sigurnosti Republičkoga sekretarijata za unutrašnje poslove SRH, ponešto korespondencije u NSK u Zagrebu. — Iako drukčijega habitusa od Radića i unatoč složenijim unutarnjim i vanjskopolitičkim prilikama u kojima je vodio stranku, tijekom 1930-ih oko HSS okupio je različite hrvatske političke opcije, od kojih je, kao i od režima, bio prihvaćen kao neprijeporni narodni vođa.