MAČUKATIN, Velibor

MAČUKATIN, Velibor, kipar i medaljar (Sumartin, 3. XI. 1919 — Zagreb, 29. VII. 2010). U Zagrebu 1937. upisao kiparski odjel Obrtne škole (D. M. Hotko), a 1939. prešao na ALU. God. 1944. priključio se partizanima. Diplomirao 1946 (F. Kršinić) te polazio specijalku u A. Augustinčića, kojemu je potom bio suradnik (Spomenik zahvalnosti Crvenoj armiji, Batina, 1947; Spomenik miru, ispred zgrade UN u New Yorku, 1954; Spomenik palim Krajišnicima, Šehitluci odn. Banj brdo kraj Banje Luke, 1961; Spomenik Seljačkoj buni i Matiji Gupcu, Gornja Stubica, 1973). Sudjelovao u natječaju za reljefe za spomenik kralju Tomislavu u Zagrebu (1948, II. nagrada) te oblikovao spomenike partizanske tematike, naglašene herojske geste (Mali Iž, 1948; Moravice, 1951; Brinje, 1952; Virovitica, 1965; Vodoteč, 1967; Bijelo Polje, 1973; Vrpolje i Slavonski Brod, 1975). Izvodio i drugu javnu plastiku, stiliziranih oblika i zaglađene površine (Ženski akt, Kutina, 1957; u Zagrebu spomenik N. Tesle, 1954, krug tvornice RIZ–Odašiljači d. d., postavljeno 1960, i njegovo poprsje, 1960, krug tvornice Ericsson Nikola Tesla). Autor je i Spomenika poginulim navijačima Dinama u Domovinskom ratu (1994, Zagreb, stadion Maksimir). Vrstan portretist (Portret Krste Krstića, 1947, terakota; Portret studentice, 1954, bronca; Vlasta Uršić, 1954, mramor; Ante Čačković, 1961, poliester), uz nadgrobnu plastiku (Zorica Đorđević, Dagmar Konstantinović, Ante Dropulić, sve Zagreb, Mirogoj), izveo mnogobrojne brončane reljefe i poprsja za javne ustanove u Zagrebu (Lenjin, Dom ratnih vojnih invalida; O. Keršovani, Osnovna škola »Dr. Ivan Merz«), Sarajevu (K. Marx i F. Engels, Historijski muzej BiH), Splitu i Vukovaru. Istaknuvši se i kao autor male plastike s temom ženskoga akta, s izrazitim osjećajem za volumen i kompoziciju stvorio je figure od klasično impostiranih (Ženska figura i Torzo, 1947), preko stiliziranih djela (Klasična figura, 1955; Majka s djetetom, 1978; Torzo, 1979) do onih naglašene erotike (Bakantica, 1975; Leda s labudom, 1978; Klečeća figura, 1981). Baveći se medaljarstvom, radio je većinom jednostrane medalje kružnoga oblika s realističkim portretima (F. Šeper, 1962), površinu kojih je katkad dinamizirao grudičastom modelacijom (A. Dumas ml., 1977; A. Schopenhauer, 1981; M. Krleža, 1988). Izvodio i medalje posvećene manifestacijama i obljetnicama (Međunarodni kongres žena u Parizu, 1945; XIII. marijanski kongres, Zagreb, 1971; 30. obljetnica Likuma, 1971) te zahtjevnije kompozicije (medalje postaja križnoga puta za crkvu sv. Antuna Padovanskoga u Vukmaniću kraj Karlovca, 1965; Brodovlje kralja Tomislava, 1975). Trajno zaokupljen ženskim aktom, izradio velik broj erotskih crteža i koloriranih kolaža. S Đ. Kavurićem surađivao u realizaciji muzejskih postava (Muzej revolucije BiH u Sarajevu, 1969; Gradski muzej Vukovar, 1970; Muzej grada Skoplja, 1974). Samostalno izlagao u Zagrebu (1955, 1976, 1983, 1992), Splitu (1962, 1976), Milanu (1963), Bolu (1997) i Klanjcu (2006), skupno s ULUH-om (od 1947), Likumom (od 1950) i Savezom likovnih umjetnika Jugoslavije (od 1954), na Splitskom salonu (1976), izložbama likovnih umjetnika partizana (Ivanić-Grad i Varaždin 1979, Zagreb 1981), Memorijal Ive Kerdića (Osijek 1981, 1984, 1990, 1998, 2001), Taktila (Zagreb 1985), Šest umjetnika iz Zagreba (Graz 1987), Sakralna umjetnost (Zagreb 1990), Svjetska izložba medalja (Scheveningen 1998), Erotika u umjetnosti (Rijeka 1999), Motiv konja i konjanika u hrvatskoj skulpturi XX. stoljeća (Klanjec 2001) i Zbirka medalja i plaketa D. Mandla (Zagreb 2009). Sudionik umjetničkih kolonija u Zagrebu (Park skulpture Zagrebačkoga velesajma, 1960; Slikarska kolonija u Voćarskoj cesti, 1966, 1969, 1979, 1981), Primoštenu (1974, 1987), Šibeniku (1988–89) i Bolu (1996).