MAGDALENIĆ, Matija

MAGDALENIĆ, Matija (Matijaš), pjesnik (?, o. 1611 — ?, 1677). Pripadnik plemićke obitelji. Spominje se u spisima Hrvatskoga sabora (u pratnji povjerenstava iz Ugarske i Unutarnje Austrije 1655) te kao nadglednik jaskanske tridesetnice (1660–72). Njegovu nabožnu lirsko-epsku zbirku, poznatu u knjižnom primjerku bez naslovnice, otkrio je I. Kukuljević Sakcinski u knjižnici Lj. Gaja (NSK u Zagrebu, R II D-16-72), naslovivši je Zvonchacz, iliti Premislyanya zverhu chetirih poszlednyih chloveka; prema dataciji predgovora, pretpostavlja se da je tiskana 1670, vjerojatno u Grazu (Kukuljević Sakcinski spominje i izd. iz 1750). Izdanje Zvončaca obuhvaća 100 stranica, a uz prozni predgovor s posvetom Nikoli III. Erdődyju čine ga tri sadržajem i tonom razmjerno nepovezane stihovane cjeline u dvanaesteračkim katrenima, osmercima leoninskoga sroka i sedmercima: opsežna Premišljanja zverhu četirih poslednjih človeka, lirsko-epsko promišljanje o četirima posljednjim stvarima (smrt, sud, pakao, blaženstvo), kraći Plach szmertelnoszti, lirsko razmatranje o prolaznosti i ništavnosti ovostranoga, i narativna Raszipnoga szina historia, parafraza biblijske parabole o razmetnom sinu. U predgovoru s pomoću prispodobe o rimskom zvonu što je pratilo osuđenike na smrt, ali i slavodobitnike, Magdalenić eksplicira poruku i motiv nastanka zbirke želeći naslovljenika i čitatelje potaknuti na razmišljanje o sudbini duše i na život bez grijeha, a dotiče se i uporabljenoga leksika te versifikacije, zbog čega se drži jedinim pravim poetičkim iskazom ondašnje hrvatske kajkavske književnosti, sastavljenim u konvenciji znanstvene rasprave (P. Pavličić, 2006). Iako autor navodi kako Zvončac nije pisan ni »hrvacki« ni »slovinski« nego mješavinom »Sclavonico-Croatice«, njegov je jezik poglavito kajkavsko narječje onoga doba (s primjenom vokala a kao refleksa negdašnjega poluglasa, a ne tipičnoga kajkavskoga e), ali s dosta čakavskih i štokavskih elemenata i ponešto ikavizama. Dvojeći o izvornosti Zvončaca, pretpostavljalo se (S. Tropsch) da je Magdalenić crpao iz djela Sinnliche Beschreibung der vier letzten Dinge J. Schefflera odn. Angelusa Silesiusa (1675) te tvrdilo (F. Fancev) da su Premišljanja i Hištorija prijevod ili preradba nepoznatih djela isusovačke novolatinske ili njemačke poezije (mogući autori J. Bidermann, M. Rader, J. Niess), a Plač preradba Todtentanza P. Franckha. Uzevši u obzir raširenost tekstova o četirima posljednjim stvarima (F. Glavinić, 1628; N. Krajačević, 1651; G. Jurjević, 1675) i mogućnost da ih je Magdalenić poznavao, temeljem značenjskih, strukturnih i metričkih podudarnosti L. Hadrovics (1939) dokazao je da su Premišljanja ponešto prilagođeni prepjev baroknoga spjeva Tintinnabulum tripudiantium (Csengettyű) M. Nyékija Vörösa (1636), Plač prepjev njegove pjesme iz toga izdanja Siralom halandóságról, nastale prema latinskoj Horrenda mors (koja je, prema drugim autorima, Raderov prepjev Todtentanza), a Hištorija preradba djela Az tékozló fiúnak históriája J. Szentmártonija Bodóa (1636). Unatoč mjestimičnu nerazumijevanju mađarskih predložaka te stanovitim versifikacijskim nedosljednostima, nadahnutim prepjevima odn. preradbama Magdalenić je ostvario djelo izvorne pjesničke vrsnoće u onodobnoj kajkavskoj književnosti. Dulji ulomci Zvončaca objavljeni su u časopisima (Kukuljević Sakcinski, 1868; O. Šojat, 1975), u nizu Pet stoljeća hrvatske književnosti (1977) i izborima Sladki naš kaj (Zagreb 1944), Antologija hrvatskog pjesništva ranog moderniteta (Zagreb 2004), Kajkavski florilegij, 2 (Sveti Ivan Zelina 2008) i Šturak i čemerika (Zagreb 2010), a predgovori i zasebno (Fancev; Pavličić, 2006); dva stiha što su kao ogledni primjeri hrvatskoga aleksandrinca uvršteni u knjigu Ossians und Sineds Lieder, 4 (Beč 1791) ne nalaze se u primjerku izdanja iz 1670. Zbog jezičnih i tematskih podudarnosti drži se (Hadrovics, 1939; S. P. Novak) da bi Magdalenić mogao biti autor jedne od kajkavskih inačica Visio Philiberti odn. Visio sancti Bernardi, stihovanoga scenskoga kontrasta o prepiranju duše s tijelom Nochno vidjenje szvetoga Bernarda (NSK u Zagrebu, R 3793; tiskano u Građi za povijest književnosti hrvatske, 1932, 11), kojemu je predložak Dialogus Nyékija Vörösa (1623).