MAGDIĆ, Josip

MAGDIĆ, Josip, skladatelj i glazbeni pedagog (Ogulin, 19. III. 1937 — Ogulin, 26. XI. 2020). Završio gimnaziju u Ogulinu 1956. i Višu pedagošku školu u Zagrebu 1959. te usporedno u Državnoj muzičkoj školi učio rog (T. Antunović) i privatno polifoniju (Z. Grgošević). U Ljubljani na Akademiji za glazbu studirao kompoziciju u L. M. Škerjanca (diplomirao 1963, magistrirao 1966) i dirigiranje u D. Švare (diplomirao 1965), učio orgulje privatno (P. Rančigaj) i rog u Muzičkoj školi (J. Falout) te kao hornist katkad svirao u radijskom orkestru. Ondje od 1964. djelovao kao slobodni umjetnik. Bio nastavnik glasovira, trublje i teorijskih predmeta te ravnatelj u Muzičkoj školi »Vatroslav Lisinski« u Bjelovaru 1967–70, na Muzičkoj akademiji u Sarajevu predavač od 1970, docent na Teoretsko-pedagoškom odsjeku od 1972 (pročelnik 1971–78) i redoviti profesor (kompozicija, orkestracija, polifonija, suvremena notacija, elektronička glazba) na Odsjeku za kompoziciju 1985–94 (pročelnik 1987–89). Promičući suvremenu glazbu, u Sarajevu suosnovao 1972. ansambl MOMUS (Moderna muzika Sarajevo) i 1977. MASMANTRA (Masmediji i mantra, prema skladbi Mantra za klarinet, glasovir i sintetizator, op. 74, suautor R. Likić), poslije pripojen Elektroakustičkoj radionici (EAR) pri Udruženju kompozitora BiH. Na Muzičkoj akademiji u Zagrebu redoviti profesor (teorijski predmeti) od 1995. do umirovljenja 2007. Skladao je oko 300 djela, koja su izvodili renomirani domaći i inozemni glazbenici. Glazbenička mnogostranost snažno je obilježila njegov skladateljski put; kao multiinstrumentalist i dirigent često je praizvodio vlastita djela, a kreativni mu se postupak od početka temeljio na ispitivanju novih zvukovnosti. Unatoč ustrajanju na klasičnim formalnim okvirima, već se u prvim djelima okušao u atonalitetnosti, ekspresionističkom izrazu i suvremenim skladbenim postupcima: diplomski mu je rad, Koncert za flautu i orkestar, op. 19 (Prešerenova nagrada Akademije za glazbu 1964), od ideje melodije zvukovnih boja do primjene dvanaesttonske tehnike, pod utjecajem A. Schönberga, a magistarski, Simfonia profana, op. 26, odražava utjecaje I. Stravinskoga, jazza te neoklasičkih i neobaroknih eklekticizama. Za studija razvio sklonost glazbenoj avangardi, osobito poljskoj. U Ljubljani surađivao s glasovitim solistima i skupinama, među kojima sa skupinom Pro musica viva i iz nje proizašlim Ansamblom »Slavko Osterc«, naručiteljem i prvim izvođačem nekoliko njegovih djela, poput Apeirona za harfu i komorni orkestar, op. 24, jednoga od prvih intermedijalnih obraćanja temama vječnosti, svemira, pretvorbe materije i energije razradbom dinamike, sloga i zvukovne boje. U skladbi Constellation za simfonijski orkestar, op. 56 (Nagrada SKOJ-a 1969), zamišlja »vremensku plovidbu«, zatim s P. Pignonom ispituje zgušnjavanje i raspadanje materije u Apeironu E za elektroniku, op. 69 (snimljeno na CD U potrazi za novim zvukom. 1956–1984, Croatia Records, 2016), a u Koncertu za orkestar NGC 5128, op. 83, nadahnutom fotografijom sudara galaksija, vrijednosti na vodoravnoj osi slike pretvara u trajanje zvuka, visinu kojega izvodi iz okomice, stvarajući dojam kretanja svemirom. Interpretatori i improvizatori poput Likića omogućili su mu razvijanje osobitoga skladateljskoga izraza, s eksperimentalnim i otvorenim formama, u kojima je slučaj ipak kontroliran. Od 1970-ih služi se elektronikom kao sredstvom za istraživanje zvuka i nalaženje ekspresije, no rijetko je upotrebljava kao jedini izvor zvuka (Apeiron E, instalacija Drops/ruža, vaza, miš… za sintetizator, op. 113). Tipične su za njegov opus sinteze elektroničkoga sa zvukom klasičnih (Mantra, op. 74, Analogno-digitalne varijacije za klarinet, udaraljke i elektroniku, op. 120, Vae silvis za multiinstrumentalista i elektroniku, op. 141) i tradicijskih glazbala (Muzika za klarinet, saz i elektroniku, op. 87, nagrada međunarodnoga natječaja elektroakustičke glazbe u Bourgesu 1981; Sharghesaz za šargiju, saz i elektroniku, op. 89, suautor M. Miličević; Survival za klarinet, glasovir, skupinu istarskih glazbala i elektroniku, op. 93), ljudskoga glasa (Meditacija o slobodi za tretiran glas i elektroniku, op. 108, tekst I. Gundulić i I. G. Kovačić; Nil inultum, sekvenca za ženski glas i računalo, op. 135) ili njihovih kombinacija (U planini mrkoj, kantata za sopran, elektroakustiku i simfonijski orkestar, op. 70, tekst Kovačić; Oda miru, na narodne izrjeke, za bas, elektroakustiku i simfonijski orkestar, op. 76). Takvoj kombiniranoj zvukovnosti srodna je i njegova primjena povijesnih i suvremenih skladbenih postupaka u oblikovanju folklorne građe, od klasičnih kontrapunktnih tehnika do manipulacije dvanaesttonskim i drugim nizovima te stvaranja mikropolifonih faktura (Ad meditandum za ženski glas, klarinet, glasovir i udaraljke, op. 67, tekst iz Liber proverbiorum; Motus Saraevoensis za gudački orkestar, op. 85). U velikim kantatama partizanske tematike 1970-ih i 1980-ih služi se sličnim postupcima citiranja, razradbe i transformacije melodijskih, ali i harmonijskih motiva, pronađenih u narodnim pjesmama (Legenda o zemlji i narodu za recitatora, mješoviti zbor i simfonijski orkestar, op. 86, tekst V. Milošević, Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva 1986; Poema miru, kantata za sopran, ženski zbor i simfonijski orkestar, op. 128, tekst Milošević; U planini mrkoj). Uz materijalna, poseže i za podsvjesnim nadahnućima, poput snova (Fantazma, op. 18, pod dojmom potresa u Skoplju 1963), što će ga navesti na djela koja su na stanovit način anticipirala ratne događaje (Popule meus za mješoviti ili ženski zbor i elektroniku ad libitum, op. 129b, i De profundis, movimento per orchestra sinfonica, op. 131, 1988; Nil inultum i Black and White za simfonijski orkestar, op. 136, 1989; Vae silvis, 1991). Za rata u BiH djelatan u Hrvatskom kulturnom društvu »Napredak«, ostvario više matineja kao skladatelj, izvođač i organizator. Tada nastaju zbirka od sedam skladba Ratne kajde ʼ92 (Sarajevo 1992; uključuje Svečanu pjesmu / Le chant solennel – Maestoso, op. 149, tekst A. Sidran, izvodila se kao himna BiH 1992–94), Sarajevske ratne razglednice, suita za orgulje ili glasovir, op. 159, »visoko receptivan odgovor na destrukciju« (I. Čavlović, 2017), te gudački kvartet Bosno moja, op. 162 (praizvedba 6. II. 1994, neposredno nakon masakra na sarajevskoj tržnici). Jedna od najdojmljivijih »ratnih« skladba, Supernumerary za elektroniku, op. 233 (2010), nastala je montažom zvukova eksplozija snimljenih u Sarajevu 1992, u koje su dokumentaristički umetnuti nadnevci snimanja izrečeni skladateljevim glasom. Te, po njem »varijacije na temu o prekobrojnom granatiranju«, metafora su i kritika procesa koji su se u doba nastanka skladbe odvijali na Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju. I druga su mu djela protkana društveno angažiranim komentarima. S druge strane, za rata i poraća skladateljski mu se stil nakon desetljeća vjernosti avangardizmu (katkad i radikalnomu, nikad samosvrhovitomu) priklanja jednostavnijemu izrazu, koji je bliži širemu slušateljskomu krugu. Tonalitetna i modalitetna organizacija građe, često s uporištem u glazbi crkvene i pučke tradicije, prema vlastitim mu je navodima pomogla kako bi se »prizemljio«, iako je zadržao suvremeni pristup. Od pol. 1990-ih sklada nadahnut kršćanskom, napose marijanskom tematikom (Blažena si među ženama za mješoviti zbor i orgulje, op. 168; Fidelissima advocata Croatiae, oratorij, op. 181, tekst V. Blekić, snimljeno na CD, Sveta glazba i Udruga Prosoli, 2004), crpeći i iz starije hrvatske glazbene baštine, poput glagoljaškoga idioma (Otče naš) i napjeva iz Cithare octochorde. Posljednjih dvadesetak godina nagrađivane su mu duhovne skladbe (festival Cro Patria u Splitu, 1997–99, 2004, 2006–07, 2009) i djela za tamburaške sastave (Međunarodni festival umjetničke tamburaške glazbe u Osijeku, 2004, 2008–11). Usporedno i dalje sklada za klasične izvođačke sastave i za elektroniku. Skladao je glazbu za igrane filmove, dugometražne (Nastojanje, V. Filipović, 1982; Od zlata jabuka, N. Stojanović, 1986) i kratkometražne (Triptih, Stojanović, 1982; Putovanje, Filipović, 1985; Šarm birokracije, V. Hadžismajlović, 1987), dokumentarne (Nemam ništa protiv Boga, M. Kosovac, 1984; Balada o jednom lopovu, Filipović, 1986; Zlatni ramovi braće Bocarić, Hadžismajlović, 1988) i animirane (Grafiti, D. Predanić, 1987; Homo duplex, N. Begović, 1987; Osmi dan, D. Turčinović, 1991). Autor je glazbe za radijske drame (Ljubljana, 1966; Sarajevo, 1975, 1983) te scenske glazbe (Sarajevo, Narodno kazalište, 1974, i Komorni teatar ʼ55, 1982; Narodno kazalište Zenica, 1981). Opus mu se odlikuje tehničkom dotjeranošću. Uza sklonost kontrapunktičkomu tretmanu građe (Strettamente za šest instrumentalista, op. 207, nastalo po narudžbi ansambla Sonemus), te široku primjenu povijesnih skladateljskih tehnika (do dvanaesttonske tehnike i kontroliranoga slučaja), posebno je zanimljiv njegov odnos prema posuđenom materijalu, od citata korala i folklornih napjeva preko popularnih melodija do snimljenoga konkretnoga zvuka koji se podvrgava elektroničkim manipulacijama. Iako mu skladateljska promišljanja i naslovi djela često svjedoče o izvanglazbenim izvorima nadahnuća, pozivajući na spekulativni dijalog, on sâm programnomu sadržaju odriče relevantnost za recepciju, baš kao što folklornim elementima ne daje značenje doli imanentno glazbeno. Glazba je za Magdića apstraktna, vrijednost joj je u samoj strukturi, koja ostaje glavnim čimbenikom estetskoga doživljaja. Pedesetak mu je djela objavljeno tiskom, tridesetak na različitim nosačima zvuka te na autorskim CD Sarajevo – Les voix de l’oubli (Sony Classic, 1992), Dominus conterens bella. Orguljske skladbe (1992–1995) (Sveta glazba, 2000), Josip Magdić (Cantus, 2010), Sakralna trilogija (Napredak i Sveta glazba, 2010) i Jezušev križni put. Oratorij (Pasionska baština, 2014). U Fonoodjelu Hrvatskoga radija sačuvano je oko 60 snimka njegovih skladba. Dobio Nagradu »Josip Štolcer Slavenski« 2006. za skladbu Fantazija – Hommage à Boris za dva roga i gudački kvartet, op. 206. Kao orguljaš uglavnom izvodio svoja djela na turnejama u domovini i inozemstvu (Francuska, Danska, Italija, Norveška). Napisao udžbenik Vokalna polifonija (Sarajevo 1981, Zagreb 2006). Bio predsjednik Udruženja kompozitora BiH 1982–85. i tajnik jugoslavenske sekcije Međunarodnoga društva za suvremenu glazbu (ISCM) 1984–86.